Groteskni likovi u domaćoj verziji kultnog Twin Peaksa

Sagradio sam svoj ‘Twin Peaks’ i napučio ga likovima koji bi se savršeno uklopili u bilo koji reality show. To je bio jedan od principa kojim sam se rukovodio pišući roman, kaže Josip Mlakić.

Njegov novi roman “Majstorović i Margarita” svojevrsni je hommage kultnoj seriji Davida Lyncha is početka devedesetih. Misteriji, nadnaravni zapleti i pogled iza savršene fasade obilježili su “Twin Peaks”, a sve je te elemente iskoristio i Mlakić u kriminalističkom romanu s jakim dodatkom crnog humora i ironije usmjerene prema društvu i vremenu u kojem živimo, s laganim okusom nadnaravnog.

- Najviše me ponukalo na to poigravanje s paranormalnim u toj seriji, svojevrsno iskrivljivanje stvarnosti koje to zapravo nije. Sama zagonetka u mojoj priči, sotonski radijus na autocesti, nekako me po inerciji usmjerila na ‘Twin Peaks’ - kaže Mlakić.
Tzv. sotonski radijus na autocesti koja vodi prema mističnom gradiću Blizanci istražuju novinari amateri časopisa Peto oko, koji se bave paranormalnim. Glavni je lik mladi novinar Jozica Majstorović, koji je predstavnik tzv. generacije Y. Neopterećen je ratom, obožava turbofolk i Thompsona i silno želi postati bogat.

- Ti ljudi su na neki način danas društveni mainstream, a ne marginalci, ‘nekakvo čuđenje u svijetu’, što opet na posredan način govori o društvu, o njegovoj sveopćoj infantilizaciji, što nije samo hrvatski i bosanskohercegovački specifikum. Treba pogledati samo razinu najgledanijih videa na YouTubeu ili najčitanijih članaka na internetskim portalima da bi se do kraja shvatilo što želim reći. Da parafraziram onu akcijašku parolu iz socijalizma: “mi gradimo internet, internet gradi nas”. Drugim riječima, trpamo na internet gluposti koje nas onda zatupljuju - kaže Mlakić.

Zapravo, njegov bi glavni lik Jozica želio biti bogati intelektualac, ali je ta želja vrlo površna jer na tim stvarima ne radi ozbiljno - umjesto da čita knjige, on uči napamet njihove dijelove kako bi mogao reći da ih je pročitao. Klasičan lažni intelektualizam, na koji smo već toliko naviknuli.

- Zapravo je to relikt prošlosti. Kvaziintelektualizam nije više u modi kao nekad, ali sve drugo s ovim prefiksom jest. Radi se u principu o licemjerju. Intelektualno već odavno nije visoko na listi nekakvih vrijednosti, a samim tim i kvaziintelektualno. Lik iz moga romana u svojoj infantilnosti to ne shvaća, iako je ostale statusne simbole jako dobro “pohvatao”. On to radi po inerciji - kaže Mlakić, koji je dobar dio romana posvetio opisivanju našeg posttranzicijskog društva i licemjerja koje u njemu vlada. Ipak, kaže da ga malograđanština, koju je također pomno opisivao, više ne opterećuje.

- Odavno sam shvatio kako je svaka borba protiv toga uzaludna. Zapravo sam se pomirio s tim. Mi živimo u zastrašujuće unificiranom svijetu, barem kad je riječ o važećem sustavu vrijednosti.

Kao da živimo u civilizaciji Borga, kolektivnog uma iz “Zvjezdanih staza”, koji je usisao u sebe svaki individualizam - ističe književnik. U njegovim je romanima rat na našim prostorima česta tema, a ni u ovom ga nije izbjegao. No pisao je o njemu posredno.

- Rat je u različitim “ulogama” u mojim knjigama. Nekad su to priče o ratu, poput romana “Živi i mrtvi” i “Božji gnjev”, a nekad je rat samo manje ili više vidljiva pozadina mojih knjiga. Nema u tom mom “šaranju” nekakvog sustava. Od rata zapravo samo uzimam ono što mi je za pojedinu priču u tom trenutku potrebno. Priča, odnosno tema, je ono što prvenstveno određuje moje knjige, a ne rat koji je sam po sebi širok pojam - kaže autor.

Na vrlo suptilan način i u romanu “Majstorović i Margarita” osuđuje društva, prvenstveno hrvatsko i bosanskohercegovačko, koja su i danas opterećena ratom. I bit će, kaže, vjerojatno još dugo.

- Razlozi su neodgovorne političke elite koje će ‘podgrijavati’ rat dok god od toga imaju koristi, a imat će je, nažalost, jako dugo. Pogotovo politike koje nemaju ništa drugo za ponuditi, osim antagoniziranja društva koristeći rat. To je u Hrvatskoj pogotovo vidljivo nakon Karamarkova preuzimanja HDZ-a, koji je duhove devedesetih bez ikakve kontrole pustio iz boce, dok je to u Bosni i Hercegovini postao način života. O ratu danas generalno pričaju samo oni koji od toga imaju koristi i oni koji su ga “promatrali” iz pristojne udaljenosti, a sad ga zloupotrebljavaju u dnevno-političke svrhe. Mi smo u vrijeme rata takve nazivali pripadnicima Minhenske bojne, koji danas vedre i oblače u Hrvatskoj. Nije problem gdje je tko bio devedesetih, to nije pristojno propitivati, nego zlouporaba tuđih tragedija - kaže Mlakić.

Ukratko, dodaje, rat na ovim prostorima će završiti tek onda kad politika postane odgovoran posao.

- Ali bojim se kako s optimizmom u tom pogledu ulazimo u sferu utopije - zaključuje.

Na pitanje o ideološkim razlikama koje se u posljednje vrijeme produbljuju u Hrvatskoj, ali i u Bosni i Hercegovini i u cijeloj regiji zapravo, odgovara jednako rezignirano. Nije optimističan u vezi Dodikova referenduma te smatra da se radi samo o kulminaciji proizvedenih antagonizama u bosanskohercegovačkom društvu. Ono ima svoje specifičnosti, ali isticanje ideološke razlike jednako djeluju na svako društvo.

- Ideologija je samo sredstvo, opasna alatka koju koriste politike bez bilo kakve druge vizije. Kako se to odražava na svakodnevni život? Drugi i drugačiji postoje samo kao neprijatelji. Samim tim mržnja postaje društveno prihvatljiva. Mrzim, znači postojim. To je krajnji rezultat tih procesa - kaže Mlakić.