Hoće li se sljedećeg ljeta INmusic festival održati na zagrebačkom hipodromu?

Ravno do dna ili punim nazivom Ravno do dna - Magazin pop kulture, zagrebački je (uglavnom) glazbeni portal, osnovan 2011, koji se bavi onim što je ostalo i nastalo na zasadima rock kulture. Medij koji uređuju i za koji pišu vrlo pismeni, upućeni i autorski formirani pisci, bez PR članaka i objava, bez prikrivenih reklama, umjetno generiranog sadržaja i koječega onog čime se hrvatski internetski mediji služe već da bi preživjeli, Ravno do dna jedan je od dva-tri najvažnija i najreferentnija hrvatska kulturna portala, te neusporedivo najbolji i najvažniji pop-glazbeni medij u Hrvatskoj uopće, s kojim se - vrijedi i to naglasiti - ne mogu mjeriti ni nekad važni Jutarnji i Večernji list. Oni, naime, kao izvor relevantnih informacija i prosudbi iz oblasti popularne glazbe još uvijek opstoje zahvaljujući po jednom od dvojice najznačajnijih preostalih rock kritičara u našoj kulturi, Aleksandru Dragašu i Hrvoju Horvatu, koji krmare i brode unutar korporativnih interesa kojima su ograničene platforme na kojima djeluju, dok su Ravno do dna doista to za što se predstavljaju: magazin pop kulture, koji se uređuje i stvara u skladu s vlastitim samoodređenjem. I da napomenemo, ovaj njihov čitatelj ne poznaje nikog s portala Ravno do dna, dok je s Dragašem i Horvatom i više od staroga znanca.

INmusic festival je, kako se sami predstavljaju, “najveći open air festival u Hrvatskoj koji se održava jednom godišnje na jarunskom Otoku hrvatske mladeži”. Njegov dugogodišnji direktor i osnivač Zoran Marić u jednom ovogodišnjem samopredstavljanju kaže i da je INmusic “postao najznačajniji međunarodni-kulturno turistički proizvod Grada Zagreba nakon osamostaljenja”. Cijenu trodnevne ulaznice od 159 eura Marić objašnjava i pravda ovako: “Kada smo ušli u eurozonu, svi vide koliko smo povoljniji od svih drugih festivala u Europi s usporedivim programom.” Dakle, INmusic, premda je, kako kažu, najveći open air u Hrvatskoj, svoj kontekst i usporedbu nalazi u Europi. Marić se žali da se splitska Ultra financira desetostruko većim državnim novcem nego INmusic, ali priznaje da posljednjih godina ima potporu od grada Zagreba. Ovaj bi promatrač kulturnih zbivanja, uz napomenu da nikada nije zatražio besplatnu niti povlaštenu ulaznicu za ikakav program INmusic festivala, niti poznaje ikog od organizatora, pa ni samog Marića, načelno primijetio da bi i država i grad već i za dobro zajednice, ako ne za dobro turizma, morali ozbiljno potpomoći INmusic festival, jer Hrvatska sve više djeluje kao kulturno i popkulturno slijepo crijevo Europe, zemlja bez žive kulture i živih kulturnih sadržaja, zemlja s ponešto impresivnih ruševina.

Zoran Marić, ili njegovi ljudi, iz neke festivalske službe smiješnoga naziva, portalu Ravno do dna su pred ovogodišnji festival, održan osamnaesti put u proteklih dvadeset godina, poslali, umjesto odgovora na zahtjev za novinarsku akreditaciju, elektronsko pismo u kojem je pisalo ovo: “Također, bilo bi sjajno kada biste mogli pripremiti autorsku temu povodom 20 godina INmusic festivala. Vjerujemo da bi takav sadržaj značajno obogatio Vašu prijavu i pridonio njezinu pozitivnom razmatranju.” U tonu tih riječi i u podrazumijevajućoj samospoznaji onog kome su u pamet i na jezik navrle, ima nečega što je spoj trumpizma i socijalističkog birokratskog idiotizma. Urednici Ravno do dna učinili su jedino što im je bilo na raspolaganju: nisu pripremili “autorsku temu povodom 20 godina INmusic festivala”, koja bi se, možda, sama po sebi i našla na portalu, e da je Marićevi napuhanci i plišanci nisu na takav način uvjetovali. I na kraju, što se dogodilo: INmusic odbio je novinarsku akreditaciju portalu Ravno do dna.

Nevažno je ono što povodom toga s portala napominju - da su na Ravno do dna između dva festivala objavili veliki broj objava i autorskih tekstova na temu INmusic - stvarno važno je to što je Ravno do dna upravo ono što mu piše u nazivu, dakle “magazin pop kulture”, i što je, što god Zoran Marić o tome mislio, institucionalno važniji i za hrvatsku živu kulturu i hrvatsku nacionalnu tradiciju od INmusic festivala. Bez obzira na to, pridometnut ćemo, što država i grad INmusic potpomažu barem stostruko većim sredstvima nego Ravno do dna. Ali čak i da je Ravno do dna neki bezvezan javni medij - ali doista medij! - koji je krajnje mrzovoljan prema Mariću i njegovim poslovima, i koji na njegov festival gleda kao na crnog đavla, recimo da je Ravno do dna neki thompsonovski crkveno-katolički portal, kojemu je električna gitara samo sredstvo za ubijanje u pojam Srba i ateista, čak i tada je, u zemlji kakva je Hrvatska, i u Europi na koju se dugogodišnji direktor poziva, pravilo da novinari imaju pravo na besplatan ulaz na festival, na novinarske akreditacije i na izvještavanje o onom što se događa. To pravo je iznad prava Zorana Marića, ili bilo koga drugog, da organizira bilo kakvu kulturnu manifestaciju. Samo u dva slučaja organizator ima pravo uskratiti akreditaciju: ako Ravno do dna uopće nije medij, ili ako je Ravno do dna medij u čiji opseg interesa ne ulazi jedan pop-kulturni glazbeni festival. Marićevi napuhanci i plišanci mogu, recimo, odjebati Ravno do dna, ukoliko je to portal specijaliziran za ribolov i urološke probleme muškaraca starije dobi. Diskvalificirajući, međutim, pop-kulturni portal, Marić diskvalificira i sebe, i svoj festival. Je li INmusic festival uopće danas manifestacija kakvom je Marić predstavlja? Nitko nije kvalificiraniji da nam odgovori na to pitanje od urednika i autora s Ravno do dna.

INmusic festival bio bi dužan izdati novinarske akreditacije za javnu manifestaciju čak i da nije sufinanciran javnim novcem. Osim što je takvo pravilo, osim što je na njemu utemeljena zajednica u kojoj živimo, osim što je tako dakle u Europi, premda u Sibiru i Mongoliji, Zorane Mariću, možda tako i nije, novinarske akreditacije jedina su potvrda vjerodostojnosti događaja. Da nije novinara - u hrvatskom slučaju onih s Ravno do dna, te uz njih Dragaša i Horvata - mogao bi INmusic festival biti manifestacija razbrojavanja brojlera u megakokošinjcu, a ne glazbeni događaj. Baš moraš biti idiot, pa da to ne shvaćaš.

Grad Zagreb i Turistička zajednica dužni su da se očituju o odbijanju akreditacije, te o poruci koja, da ponovimo, glasi: “Također, bilo bi sjajno kada biste mogli pripremiti autorsku temu povodom 20 godina INmusic festivala. Vjerujemo da bi takav sadržaj značajno obogatio Vašu prijavu i pridonio njezinu pozitivnom razmatranju.” Tom porukom je, ponovimo, akreditacija bila uvjetovana. Njome se, međutim, ruši vrijednosni sustav na kojemu su uspostavljene institucije koje su javni financijeri INmusica. Njome se, tom porukom, brutalno miniraju temeljne svjetonazorske i političke osnove stranaka Možemo i SDP, koje čine vladajuću gradsku koaliciju. I još nešto: ovim se razlika između Thompsona na Hipodromu i INmusic festivala na Jarunu svodi isključivo na činjenice estetike i stila, dok je sve drugo isto, jer je protivno društvenoj zajednici temeljenoj na slobodnoj i kvalificiranoj kritičkoj prosudbi onog što se oko nas zbiva.

Ono na što u INmusicu računaju, pa se zato i ne oglašavaju, jest da je festival prošao, Marić i njegov cirkus otišli su iz grada, a do sljedeće godine nitko se više neće ni sjećati da je najvažnijem popkulturnom mediju u Hrvatskoj odbijena akreditacija. Jedino što će se promijeniti bit će to što će se svi, ipak, sjećati toga da je Zoran Marić zajeban kit, i da vam on tako u erektivnom kurčenju može odbiti akreditaciju, pa da pazite što, kad i koliko o njemu pišete. Iza tako stečene reputacije, međutim, stajat će ozbiljan javni novac i (nehotično ili hotimično, to je svejedno) autoriteti gradonačelnika Tomislava Tomaševića i stranke Možemo, kao i hadezeovskih državnih vlasti, oličenih u Hrvatskoj turističkoj zajednici. No, dok je u hadezeovskom (autokratskom) obliku vladanja prirodno da se politički autoritet delegira na razne kabadahije, nasilnike i kriminalce koji se bave ovim i onim biznisom, za Možemo i zagrebački SDP samoubilački je kada staju, makar i pasivno, iza onog što su učinili Zoran Marić, njegovi plišanci i napuhanci.

Osim što su, kako im je i Hrvatsko novinarsko društvo poručilo, dužni očitovati se oko onog što se dogodilo, osim što su doista dužni ispričati se portalu Ravno do dna, dužni su i samog Marića privesti spoznanju pravde i primorati ga da bira: ili će se bezuvjetno ispričati magazinu pop kulture Ravno do dna, te im simbolički nadoknaditi štetu, ili dalje može nastaviti s Thompsonom i njegovima. Estetika u bitnom smislu proizlazi iz etike. Pa bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi izgledao thompsonovski INmusic. Sve drugo je stvaranje licemjernog privida normalnosti.