Hrvoje Klasić: Čovječnost i(li) povijesna istina...

U redu. Očito je da hrvatska desnica ne želi prihvatiti partizane kao oslobodilačku vojsku niti činjenicu da su partizani kraj Drugog svjetskog rata dočekali kao pripadnici pobjedničke koalicije. Uostalom, svatko ima pravo ne vjerovati činjenicama koliko god to bilo u sukobu sa zdravim razumom. Jer pravo svakog čovjeka je i da bude nerazuman. Očito je i da fokus hrvatske desnice kad je u pitanju Drugi svjetski rat ne može biti na pobjedi zato što je hrvatska desnica taj rat izgubila. Pa je isto tako očito i da se fokus stavlja na partizanske zločine. Kojih je itekako bilo. Najviše nakon predaje udruženih kolaboracionističkih vojski (ustaša, domobrana, srpskih i crnogorskih četnika, slovenskih domobrana...) kraj Bleiburga 15. svibnja 1945. Te zločine moraju osuditi svi, ne samo desnica. Jer činjenica da si pobijedio u ratu, oslobodio zemlju i srušio režime koji su počivali na rasnim zakonima, etničkom čišćenju i ubojstvima civila “pogrešne” nacije, vjere ili boje kože ne smije biti opravdanje za svirepa i masovna ubojstva poraženih. Nadalje, pravo i obaveza, opet, ne hrvatske desnice, nego cjelokupnog društva, je da se istraže svi (naglašavam svi!) zločini počinjeni tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, pronađe što više stratišta i dostojno pokopa što više žrtava. Ali da motivi za taj čin ne budu ideološki već humani. Što po svemu sudeći nije slučaj s istraživanjem grobišta i stratišta u kojima se, između ostalih, nalaze i ostaci ubijenih pripadnika Oružanih snaga NDH. Jer da primarni motiv nije ideološki obračun (s prošlošću i sadašnjošću), a kod nekih i skupljanje jeftinih dnevnopolitičkih poena, onda ubijene ustaše i domobrane ne bi nazivali pripadnicima Hrvatske vojske niti bi na njihove lijesove stavljali zastavu Republike Hrvatske. Dakle, da ponovim i naglasim, Republika Hrvatska treba pomoći u istraživanju svega što sam naveo, ali službeni predstavnici RH bi u svakoj situaciji u kojoj govore o ubijenima, koliko god se to kosilo s njihovim uvjerenjima, trebali poštovati hrvatski Ustav.

A on kaže da su temelji hrvatske državnosti “u odlukama Zemaljskog antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Hrvatske (1943.)”, a “nasuprot proglašenju Nezavisne Države Hrvatske (1941.)”. Ako Ustav izrijekom spominje NDH kao negativan primjer hrvatske državnosti, onda valjda isti takav primjer pruža i vojska koja se borila za tu državu. Drugim riječima, u svakoj situaciji kad se predstavnici RH nađu na nekom stratištu morali bi reći i sljedeće: “Nalazimo se na mjestu gdje su nakon Drugog svjetskog rata poubijani pripadnici vojske koja je od travnja 1941. do svibnja 1945. bila u vojnom i političkom savezu s vojskom Trećeg Reicha. Štoviše, nacisti su imali glavnu riječ u stvaranju vojske NDH, a upravljanje tom vojskom bilo je u potpunosti ovisno o njemačkim zapovjednicima. Tijekom rata njemački generali su imali vrhovne izvršne ovlasti u NDH što im je omogućivalo utjecaj ne samo na vojne, nego i civilne poslove. Kako se rat približavao kraju, glavni zadatak OS NDH bio je pomagati jedinicama Trećeg Reicha pri povlačenju s Balkana. U zadnjoj godini rata vojska NDH je bila jedina europska vojska u savezničkom odnosu s vojskom Hitlerove Njemačke, a vrhovni zapovjednik OS NDH bio je njemački general Alexander Löhr. Tek nakon kapitulacije Njemačke, 8. svibnja 1945., Löhr zapovjedništvo prepušta ustaškom poglavniku Anti Paveliću, ali pošto je ovaj bio u bijegu, on zapovjedništvo prepušta Maksu Luburiću, zapovjedniku logorskog sustava u NDH. Osim s njemačkim nacistima, OS NDH su bile u savezničkom odnosu s talijanskim fašistima, a postoje i brojni dokumenti o sporazumima s desetak četničkih odreda, kao i dokumenti u kojima vlasti NDH četnike s kojima surađuju nazivaju ‘suborcima’. Naposljetku, ono najvažnije, pripadnici OS NDH tijekom rata su aktivno sudjelovali u masovnim zločinima nad civilnim stanovništvom, konkretno, u pokušaju istrebljenja Srba, Židova i Roma koji su živjeli na području NDH”.

Eto, uz ovaj kratak, ali neophodan dodatak trebalo bi se odvijati svako pokapanje ostataka pripadnika vojske NDH. Time bi se ispoštovala čovječnost, ali i povijesna istina. A onda bi isti princip mogli primijeniti i pri istraživanju svih stratišta iz Domovinskog rata. Bez obzira na nacionalnost žrtve i zločinca. I tako još jednim primjerom dokazati da nam je, kao društvu, prvenstveno stalo do čovječnosti i istine.