Hrvoje Klasić: Hrvatske vlasti ignorirale su 80. godišnjicu pobjede u Drugom svjetskom ratu

Hrvati bi obilježavali Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta, ali da se ne spominju ustaše. Obilježavali bi i Dan pobjede (u Drugom svjetskom ratu), ali da se ne spominju partizani. I to su samo neki od primjera povijesnog revizionizma koji u hrvatskom društvu već tri desetljeća imaju jednaku težinu kao i povijesne činjenice. A činjenice, koje nisu produkt komunističke propagande nego znanstvenih istraživanja svjetskih stručnjaka, kažu da je ustaški režim bio jednako brutalan i smrtonosan za Židove kao i nacistički. Da su ustaše, što samostalno, što u suradnji sa saveznicima nacistima, odgovorni za uništenje gotovo 80 posto židovske zajednice koja je prije rata živjela na području Hrvatske i Bosne i Hercegovine. Istina zna biti bolna. A ova istina bi trebala zaboljeti svakoga građanina Hrvatske, posebno one koji se busaju u ustaška prsa, pjevaju ustaške pjesme i izvikuju ustaške pozdrave.

Istina koja je dijelu hrvatske javnosti još bolnija odnosi se na pobjedu i pobjednike u Drugom svjetskom ratu. A znanstveno utvrđene činjenice kažu da su pobjednici bili partizani, ujedno saveznici Amerikanaca, Britanaca i Rusa, a gubitnici ustaše, ujedno saveznici njemačkih nacista i talijanskih fašista. Jugoslavenski partizanski pokret u kojem su masovno i dobrovoljno sudjelovali i Hrvati bio je najjači, najbolje organiziran te najefikasniji antifašistički i oslobodilački pokret otpora u Europi. Četiri godine mukotrpnog ratovanja protiv daleko brojnijeg i bolje naoružanog neprijatelja partizani su okrunili pobjedom i time zaslužili jedno od centralnih mjesta na svim budućim obljetničarskim okupljanjima ratnih pobjednika. Tako je i bilo sve do 1990. godine. A onda se Hrvatska počela sramiti svojih pobjednika i proglasila ih zločincima, dok je poražene počela oplakivati i proglasila ih žrtvama. Da, zločina iz osvete, ali i zbog opravdanog straha od nastavka oružanog otpora je bilo, i oni su bili masovni.

Bi li bili tako masovni da ustaše nisu tijekom rata provodili masovne zločine nad nedužnim civilima, da su pristali na kapitulaciju kad i njihovi saveznici Nijemci, da nisu slali ponude Britancima i Amerikancima da su spremni prijeći na njihovu stranu i nastaviti ratovati protiv komunista, i naposljetku da nisu nastavili pucati po partizanima i nanositi im ljudske gubitke danima nakon što je rat u ostatku Europe prestao, nikad nećemo saznati. Istraživati partizanske zločine i osuđivati svaki zločin nad onima koji su bili nedužni opravdano je i nužno. Ali svesti partizanski pokret samo na zločine je netočno, tendenciozno i opasno. Jer teško je naći vojsku čiji pripadnici tijekom rata nisu sudjelovali u zločinima, bilo da je riječ o bombardiranju civilnih objekata (npr. u Dresdenu ili Hiroshimi), strijeljanju zarobljenika, izvansudskim obračunima, silovanju “neprijateljskih” žena ili prisilnim deportacijama poraženih i nepoželjnih.

Nažalost, takva praksa nije stala s Drugim svjetskim ratom. Svaki Hrvat bi s pravom trebao negodovati kad bi danas netko Domovinski rat sveo isključivo na ubojstva Srba po hrvatskim gradovima 1991., izbacivanja Srba s radnih mjesta i iz njihovih domova te na ubojstva srpskih civila i spaljivanja njihovih kuća nakon operacije Oluja. Da, ti zločini su se dogodili i s njima se pravno, politički i moralno moramo suočiti. Ali to suočavanje neće promijeniti činjenicu da je Hrvatska vodila obrambeni rat i da je Hrvatska vojska bila pobjednička. Uostalom, kao što bi svaki katolik trebao biti svjestan žrtava inkvizicije i masovnih zločina počinjenih tijekom Križarskih ratova uz suglasnost i po zapovijedi Vatikana, spaljivanja nedužnih žena optuženih od strane Crkve za vještičarenje ili masovnih seksualnih zlostavljanja djece i silovanja časnih sestara od strane katoličkih svećenika. Ali bi imao i svako pravo pobuniti se kad bi se katoličanstvo svelo samo na te zločine.

Osamdesetu godišnjicu pobjede u Drugom svjetskom ratu, kao i svaku prethodnu, hrvatske su vlasti ignorirale. Nitko nije išao položiti cvijeće na grobnice prvog hrvatskog predsjednika Franje Tuđmana ili zapovjednika Hrvatske vojske Janka Bobetka koji su se kao mladi komunisti i domoljubi dobrovoljno priključili partizanima. Niti je itko otišao u Pulu, Split ili Čakovec kako bi Istrijanima, Dalmatincima i Međimurcima poručio da zahvaljujući pobjedničkoj partizanskoj vojsci danas imaju hrvatsko, a ne talijansko ili mađarsko državljanstvo. Vrlo su rijetke epizode u povijesti u kojima su Hrvati igrali značajnu ulogu u svjetskim razmjerima. Partizanska epizoda je svakako jedna od njih, možda i najvažnija. Ignoriranje takve činjenice ne bi si dopustile ni puno zrelije i uglednije nacije. Vjerojatno baš zato i jesu zrele i ugledne.