Hrvoje Klasić: Nestali i ostali

Opet isto. Kao i svake godine u periodu u kojem bi bez ikakvih dvostrukih konotacija trebala komemorirati žrtve koncentracijskog logora Jasenovac i sve ostale žrtve rasističke, genocidne ustaške politike, ali i slaviti pobjedu antifašističkog pokreta otpora nad stranim i domaćim fašistima, Hrvatska se ponovno svim silama trudi spomenutu tragediju umanjiti, a spomenuti uspjeh prikazati neuspjehom. Ponovno se veća medijska pažnja, a pogotovo pažnja političara na vlasti, posvećuje otkrivanjima dosad nepoznatih grobišta za koja se, uglavnom po načelu “rekla kazala”, i bez dvostrukih konotacija, tvrdi da je riječ o nevinim žrtvama komunističkih zločina. Ili kako to u zakonu o blagdanima i spomendanima piše: “hrvatske žrtve za slobodu i državnu nezavisnost”. I naravno da pored tako službeno proglašenih državotvornih žrtava, one običnih seljaka, žena i djece, ali krive vjere, nacije ili rase, nemaju šansu ikada doći na red. Zato u posljednjih 35 godina nitko ni nije predložio osnivanje povjerenstva koje bi se bavilo istraživanjem masovnih grobnica po slavonskim, banijskim, kordunskim i ličkim šumama, livadama, jarcima i planinskim vrtačama. Jer ljudi koje su tamo ubijali i zakapali hrvatski nacionalisti zvani ustaše bili su samo Srbi, Židovi i Romi.

Nikad nisam negirao masovne egzekucije ratnih pobjednika, u kojima su velikom većinom stradali hrvatski, slovenski, srpski i crnogorski fašistički kolaboracionisti, njihovi suradnici i simpatizeri. Nisam negirao niti činjenicu da je među tim žrtvama sigurno bilo i onih koji nisu snosili odgovornost za zločine tijekom Drugog svjetskog rata. Uostalom, oštro se protivim smrtnoj kazni i kad je nečija odgovornost sudski dokazana, a kamoli kad je riječ o osvetničkom uzimanju pravde u svoje ruke. U tom slučaju radi se o civilizacijskom porazu i sramoti. Tad je to jednostavno barbarstvo. I zato takav način obračuna, ne samo zbog prošlosti nego prvenstveno zbog budućnosti, treba nedvosmisleno osuđivati, počinjene zločine istraživati, a mjesta stradanja obilježiti. To rade, primjerice, i Nijemci. Međutim, iako imaju posebnu organizaciju koja se bavi obilježavanjem grobišta njemačkih vojnika iz Drugog svjetskog rata, nikome na vlasti ne pada na pamet negirati ili relativizirati zločinački režim za koji su se oni borili, a kamoli da bi te poginule i ubijene vojnike netko nazivao “njemačkim žrtvama za slobodu i državnu nezavisnost”. Preneseno na hrvatski primjer, svako povjerenstvo za istraživanje žrtava poraća, svaka komemoracija na mjestu stradanja, svaka misa zadušnica za ubijene nakon predaje kod Bleiburga, bit će važan doprinos suočavanju s prošlošću, ali i iskren i humanistički motiviran čin, onda kad svi oni koji u navedenom sudjeluju glasno i jasno, bez dvostrukih konotacija osude ustaški režim kao zločinački i antikršćanski, NDH nazovu pravim imenom, tj. zavisnom paradržavom nastalom zahvaljujući Hitleru i Mussoliniju, kad prestanu tolerirati pjevanje ustaških pjesama i izvikivanje ustaških pozdrava te javno izraze žal i ponude ispriku zato što su neki Hrvati od 1941. do 1945. sebi postavili za cilj istrijebiti sugrađane srpskog, židovskog i romskog podrijetla. A to se ne događa. Ne zato što sve ove povijesne činjenice ne znaju nego zato što ih znaju. Ali ih ne smatraju razlogom za žal i ispriku.

Baš zbog toga što je podrijetlo žrtava ključan preduvjet državnog interesa, iracionalno je očekivati osnivanje jednog povjerenstva koje ne bi diskriminiralo nestale. Niti bi pravilo razliku u kojem ratu i režimu su nestali. Bilo u onim nedemokratskim režimima 1940-ih ili u onom demokratskom 1990-ih. Nije li vrijeme da hrvatska država i društvo pokažu civilizacijski napredak kad su u pitanju te stvari. Da nam bude jednako stalo da se otkrije gdje su svi oni za čiji su nestanak bili odgovorni i ustaše i partizani. Ali da nam isto tako bude jednako stalo da doznamo gdje su 1990-ih nestali ne samo naši sugrađani hrvatske nego i srpske nacionalnosti. A onda da utvrđujemo i tko je odgovoran za njihov nestanak. Siguran sam da u Srbiji i Hrvatskoj još ima dovoljno onih koji znaju odgovor na ta pitanja. Samo ih oba društva glasno i jasno trebaju postaviti. Upornim nepostavljanjem ostavljamo u nasljeđe našim potomcima isto ono što su nama ostavili naši preci. Sjeme razdora i klicu novih sukoba.