Hrvoje Klasić: Zašto je zabrana korištenja udžbenika iz povijesti veliki korak natrag

Bitka za (bolju) prošlost se nastavlja. Najnoviji slučaj odnosi se na odluku Ministarstva znanosti i obrazovanja da iz škola povuče udžbenik povijesti za 4. razred gimnazija zbog toga što sadrži “netočne i zastarjele podatke koji bitno utječu na vjerodostojnost sadržaja i koji upućuju učenike na pogrešne zaključke ili otežavaju stjecanje znanja”. Kao i u svakom udžbeniku i u ovom ima faktografskih pogrešaka. Ali one nisu razlog povlačenja. Pravi razlog su stavovi tj. interpretacije autora koje se ne uklapaju u “službeni” narativ o prošlosti. A taj narativ podrazumijeva s jedne strane ignoriranje ili negiranje značaja partizanskog pokreta, isticanje isključivo partizanskih zločina tijekom i nakon Drugog svjetskog rata, te bespogovorno kritiziranje svega što se događalo u socijalističkoj Jugoslaviji, a s druge strane ignoriranje ili negiranje zločina koje su Hrvati počinili tijekom Domovinskog rata u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, te izbjegavanje svake kritike HDZ-ovog vođenja države 1990-ih.

POVUKLI 'ZAŠTO JE POVIJEST VAŽNA? 4' Ministarstvo povuklo udžbenik kojem se protivio portal Željke Markić. Docent: Skandalozno!

U drugoj polovici 1990-ih i sam sam predavao povijest u raznim srednjim školama. Nažalost, tada u ponudi nije bilo više udžbenika nego samo jedan. Koji je bio skandalozan. Iz njega su učenici između ostalog mogli saznati da je ustaški režim ubijao Srbe “zbog njihove prijašnje hegemonističke politike te pojave četnika i njihovih zločina u Hrvatskoj”. A zbog čega drugog, pa ne valjda zbog genocidnog karaktera ustaškog režima?! Lekcija u kojoj se spominje logor Jasenovac osim umanjivanja broja ubijenih navodi na zaključak da su ustaše više progonili članove HSS-a nego Židove, Rome i Srbe. I dok “propušta” detaljnije objasniti razloge i provedbu genocida autor udžbenika ne propušta u lekciji pod naslovom “NDH: država hrvatskog naroda” ukazati na “gospodarski, kulturni i znanstveni napredak”. Isključivost, subjektivnost i faktografske pogreške naročito su prisutni kada autor piše o socijalističkoj Jugoslaviji. Što je vidljivo već iz naslova lekcija (“Potčinjeni položaj Hrvata i Hrvatske u FNRJ”, “Hrvatska u okovima druge Jugoslavije”), “znanstvenih” termina koje autor koristi (“Srboslavija”, “srbizirani sustav vlasti”), te potpuno netočnih konstatacija poput one da je Tito poticao Hrvate da se ne izjašnjavaju kao Hrvati nego kao Jugoslaveni, ili da Hrvati nisu smjeli pjevati pjesmu “Lijepa naša domovino”. Koliko nisu smjeli možda najbolje govori činjenica da u Ustavu SR Hrvatske iz 1974. (čl. 8) stoji: “Himna Socijalističke Republike Hrvatske je Lijepa naša domovino”.

Naravno da navedene i brojne ovdje ne navedene umotvorine nisu bile problematične tadašnjim vlastima. A kamoli da bi ministrima obrazovanja palo na pamet povlačiti udžbenik iz učionica. Bile su to godine kada se od škole i nastavnika (povijesti) očekivalo da mlade ljude potiču na patriotizam i lojalnost naciji i državi, a ne da ih poticanjem kritičkog mišljenja pripremaju za život u multikulturalnom, multietničkom i multikonfesionalnom demokratskom društvu. Zato se, iz nacionalnih i državotvornih razloga, autorima udžbenika toleriralo prilagođavanje činjenica tezi, umjesto da bude obrnuto. Ili, kako se moglo pročitati u jednom katoličkom tjedniku, udžbenik je morao biti “napisan s hrvatskog stajališta i u njemu moraju biti iznesene hrvatske istine”. Da činjenice i (povijesna) istina tih godina nisu bili na cijeni, ne samo u obrazovanju nego i društvu općenito, može se iščitati i iz zanimljive poruke jednog od osnivača HDZ-a, potpredsjednika Vlade RH 1990-ih i tada najutjecajnijeg pravnika u državi: “I stoga, ako je u interesu Hrvatske da ne govorim istinu, ja ću to i raditi! Mi danas ne možemo dopustiti sebi da budemo puritanci. Mi ćemo i lagati da bismo opstali!”.

ALARM ZA UZBUNU Sve je više prvašića nespremno za školu. Odgodu upisa dobilo je više od 450 djece u Dalmaciji

Nakon smrti Franje Tuđmana i prekida HDZ-ove desetogodišnje vladavine hrvatsko se društvo počelo mijenjati. Mijenjao se i odnos prema obrazovanju, pa i pisanju udžbenika. U posljednjih dvadeset godina učinjeni su veliki pomaci nabolje iako su stvari daleko od idealnih. Mogućnost da se o događajima iz prošlosti priča otvoreno, bez tabua i cenzure, bez glorificiranja jednih i demoniziranja drugih, a da se pritom argumentiranom raspravom nastoji izbjeći relativizacija i izjednačavanje krivnje, zločina i zločinaca, trebala je biti pokazatelj našeg napretka. Trebao je to biti i nagovještaj da u školama napokon počinjemo obrazovati i odgajati slobodnomisleće, kritički raspoložene građane a ne isključive i (nacionalno, vjerski) ostrašćene poslušnike. U tom smislu zabrana udžbenika u kojem se propituju teze i stavovi “čuvara revolucije” veliki je korak natrag. Zato ne samo povjesničari nego i svi kojima je stalo do slobodne i demokratske Hrvatske moraju učiniti sve kako bi ova odluka ostala tek incidentan i ishitren čin, a ne početak zabrinjavajućeg nadolazećeg trenda.