'I drugi su bili u ratu. Zašto je baš moj tata morao poginuti...'

Brigadir Predrag Matanović krenuo je u pobjedničku akciju Oluja  početkom kolovoza 1995. Kao i svaki puta do tada, poravnao je vojničku uniformu, poljubio suprugu Nataliju i pomilovao njezin trudnički trbuh. Dok mu se pas grčevito držao za nogu, kao da je pokušavao spriječiti odlazak  gazde, Predrag je maštao o trenutku kada će u slobodnoj Hrvatskoj, za koju se sa suborcima borio, u naručje podići svoje prvo, tek rođeno dijete. Pripadnik legendarne 2. gardijske brigade Gromovi, taj dan nije dočekao. Svoj život za domovinu  položio je 04. kolovoza 1995.. mjestu Koloniji na ulazu u Petrinju, svega kilometar i pol od obiteljske kuće.

Leonardo (21) se rodio mjesec dana kasnije, 12. rujna. Svu ljubav i pažnju dobivao je od majke koja se trudila biti mu i majka i otac. 

- Moje djetinjstvo bilo je sretno. Mama se trudila biti mi i otac i majka. Ali, ponekad kad sam gledao svoje prijatelje koje su očevi vodili na nogomet i slušao priče djece hrvatskih branitelja, znao sam pomisliti: Pa i njihovi očevi bili su u ratu kao i moj tata, ali su živi. Zašto je baš moj tata morao poginuti, prisjeća se Leonardo Matanović (21). Lice svog oca poznaje tek sa brojnih fotografija iz mladenačkih, ali i ratnih dana, kada je kao dragovoljac krenuo braniti domovinu.  Slušajući priče od majke i suboraca, Leonardo je vrlo brzo shvatio da je njegov otac bio iznimno hrabar i pošten čovjek.

- Kada sam bio baš jako mali, mama i baka pričale su mi o tati. Dugo su me štedjele i skrivale od mene junačke pothvate koje je moj otac radio braneći domovinu. Kako sam odrastao, saznao sam da je bio u vojsci i da je radio sve da spriječi loša djela agresora. Priznajem, bilo mi je teško, ali uz mamu i svu njenu brigu i požrtvovnost nisam osjećao emotivnu prazninu. Barem je se ne sjećam – priznaje nam Leonardo dok sjedimo na terasi obiteljske kuće Matanovića u Sisku.

Razgovor o tati, kaže, vodio se svaki dan. Ali ne o tati kao profesionalnom vojniku kojeg svi odreda opisuju kao ratnika, borca, heroja, poštenjačinu i čovjeka velikog srca. Majka mu je pričala o ocu ka o čovjeku, ocu koji se neizmjerno raduje njegovom rođenju, čovjeku koji je u duši bio dječak, volio gumene bombone, šalu, i svoju obitelj. Čovjeku koji je sa suprugom imao planove o odgoju i životu sa sinom koji bi trebao biti rođen i odgajan u slobodnoj Hrvatskoj. Čovjeku koji je volio pse, ljude, domovinu i život.

Leonardo, student treće godine zagrebačkog Ekonomskog fakulteta kaže da najveću povezanost s ocem osjeća kada s mamom i suborcima priča o tati, kada gleda njegove fotografije.

-  Ja sam na Oluju ponosan, ali i žalostan. Kad gledam priloge o završetku Oluje, svi se vraćaju, a mog tate nema. A zaslužio je da dočeka kraj rata i slobodnu Hrvatsku. To mi kažu svi njegovi suborci. Oluja mi je donijela slobodu, a uzela tatu – mirnim glasom kaže Leonardo. Kad završi fakultet, želio bi se baviti financijama i bankarstvom. Želio bi biti na poziciji da može pomagati ljudima, da može biti plemenit kao što je bio njegov otac.

-  Od suboraca sam čuo da je moj tata bio istinski i cijenjeni vođa koji je volio pravičnost. On je sanjao slobodnu Hrvatsku, a odbio je svaku mogućnost da zbrine sebe. Iako su mu nudili, nije se htio povući s bojišta u ured. I kada je bio ranjen, vodio je brigu o mrtvim suborcima koji su ostali na frontu i želio se vratiti izvući.  Sve je oko sebe obasjavao svojom hrabrošću i plemenitošću. Živio je za svoje ljude, svi su ga bespogovorno slijedili, uvijek je bio prvi i nikada nije htio ostaviti ljude na terenu. Ja sam na njega beskrajno ponosan i žao mi je što ga nisam imao prilike upoznati - priznaje Leonardo.