I osobne iskaznice su u mraku

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Uvredljiv je. Taj dekorativni, Potemkinov, sat za struju na neožbukanoj kući je uvredljiv. Zabada se u oči, kao vulgarni grafit. Kao pljuvačka.

Željka Udorović je majka. Mladen Jurković je otac. Robert ima dvije godine, Mihael osam, Sanel pet, a Natalija 14. U Gređanima su, u kući kraj ceste, podignutoj u okviru državne obnove.

- Građena je za mamu Milku, u obnovi prije 12 godina. Ma nedavno. Tražili smo struju više puta, u Topuskom, u Sisku, svuda smo išli, jebiga. Tu struje nije bilo ni prije rata. Jedini smo koji je nemamo. Jedini. Dolje niz cestu svi je imaju. Gore isto. Najbliži susjed sa strujom je nekih 800 metara dalje. Svi imaju struju. Svi. Osim nas. I vodu i struju. Mi nemamo nijedno.

A ovaj sat... Država ga je postavila kad je gradila kuću. Za dekoraciju. Što da vam kažem? Nitko je neće uvesti. Ma tko će je uvesti? Šalju nas okolo, potežu. Rekli su da puno košta. 130 tisuća kuna. Toliko su rekli. To je puno. I tako stoji, dan danas.

Mladen se žesti, djeca izviruju na dvorište. Sitni dječak nosi još sitnije štene u krilu.

- Imali smo panele, ali ploče su izgorjele, transformator je otišao. Imamo žarulju koja ne svijetli. U mraku smo. Navečer osvijetlimo svijećama. Svijećama! Djeca pišu zadaću pod svijećom. Kako će drukčije? Kakvi aparati? Nema veš-mašine, peremo sve na ruke. Nosimo vodu od susjeda ili s vrela. Ono je više od šest kilometara odavde. A cijevi su dovedene. Kad se još kuća gradila, onaj što je gradio pokupio je pare i rekao da je sve priključeno. Majka nije trebala ništa potpisivati. Na papiru je potpisala da je primila vodu i struju, a nema ništa. Nije ona u to vrijeme znala što potpisuje. Dali su joj i potpisala je. Škola? Ja vozim. Ne dolaze nam s prijevozom. Neće, kažu da je druga općina jer Gređani spadaju pod Topusko, a čim prijeđeš ovaj ovdje mali most, u Glini si. Ne dolaze. Tako je kako je.

Mladen, Željka, Robert, Mihael, Sanel i Natalija su Romi.

- Bili smo kod zastupnika Kajtazija zbog ovoga, pitao je jesam li Rom. Rekao je da smo se trebali učlaniti u tu romsku stranku. Pa Rom sam, što sad?! Zna se da sam Rom, i što sad? Zašto bih se učlanjivao u neku stranku? Izjasnili smo se kao Hrvati. U osobnoj. Ali Romi smo, što ima veze?! On je zahtijevao da se prevedemo u te papire... Ne znam. Kad im dođem objašnjavati, oni znaju da ja ne mogu poduzeti ništa. Ali svaki bi čovjek trebao imati struju, bio Rom ili ne.

Djeca izlaze iz kuće. Štene zijeva u dječakovim rukama. Majka moli da njihova priča nađe put do novina.

- Potres? Ma dobro smo prošli. Nije bilo strašno, malo su zabatni zidovi... Dobro je. Dobro je.

Vraga je dobro.

Gređani, 12. studenog 2022.