Intervju sa Zdravkom Zimom, predsjednikovim savjetnikom

Zdravko Zima u ožujku je prihvatio dužnost posebnog savjetnika za kulturu predsjednika Zorana Milanovića. Ako kažemo da je Zima profesionalac u kulturi, najlakše ćemo uokviriti njegove angažmane, poslove i opus: nagrađivani publicist i esejist, novinar, književni kritičar, savjetnik za izdavaštvo u Ministarstvu kulture 1995. godine.

Gotovo da ne postoji, od Vjesnika nadalje, novina ili kulturnih časopisa u kojima Zima nije pisao. Kad smo se pripremali za ovaj razgovor u povodu nove dužnosti, rekao je kako „nema iluzija“ da će njegov angažman posebnog savjetnika za kulturu „nešto promijeniti“. Ni mi nemamo iluzija, ali u tome uopće nije stvar.

Za početak, do sada uopće nismo znali čemu služi ovakva funkcija, koji joj je domet i koliko može biti javno funkcionalna. Zimin prvi radni sastanak u Uredu predsjednika je, sukladno prilikama, odgođen. Naravno, to nije presudno za razgovor o domaćim gabaritima kulture. Dapače.

Dovodite me u situaciju da svoje preliminarne izjave na neki način korigiram ili kontekstualiziram. Nisam bahat, niti mi je takvo što svojstveno, ali promjena se ogleda već u činjenici da sam upravo ja izabran na takvu dužnost. Zašto je to promjena? Zato što nikad nisam pripadao nijednoj klapi, nijednom društvu, pogotovo ne tajnom, a nikad nisam bio ni član nijedne etablirane stranke. Ja sam po habitusu ljevičar, ma što to ikome - osobito zlobnicima – u krajnjoj liniji značilo. Danas je u ovoj sredini najmanje popularno biti ljevičar, iako pandemija koronavirusa i zagrebački potres iznova aktualiziraju ljevičarske ideje u njihovu izvornom i nikad zastarjelom smislu. Onom koji je conditio sine qua non opstanka svake sredine, svake zajednice, pa i Zemljine kugle kao našeg zajedničkog zavičaja i zajedničke države. I premda sam ljevičar, socijalist, katkad i anarhist, nikad nisam prihvaćao psihologiju gomile, koja nam i danas prijeti pod krinkom demokracije. Prihvatiti mehanički princip većine kao zakon opasno je, nerijetko i pogibeljno. Valjda ne treba tražiti dokaze za to. Kao što sad nije popularno biti ljevičar, u Jugoslaviji su se prokazivali nacionalisti. I ja sam dobio takvu etiketu u Šuvarovoj ‘Bijeloj knjizi’, premda se ne sjećam da sam ikad bio nacionalist! Pa nisam ni zadnjih dekada, kad sam od takvih kvalifikacija mogao profitirati. A kako sam shvatio novu dužnost? Možda će vam to zvučati kao fraza, ali shvatio sam je kao čast i kao obavezu. Ono prvo implicira ono drugo. Teško je unaprijed govoriti o onom što ću eventualno poduzimati u predsjednikovu uredu. Treba najprije skočiti, a tek onda reći hop. Ta narodna mudrost sugerira da se ne treba zalijetati unaprijed, to više što smo se našli usred globalne katastrofe u kojoj riječi, pogotovo velike, gube svoju validnost. Nisam pesimist, ali baviti se mogućim finesama mojeg posla u ovom času čini se ipak suvišnim.

Inauguracijska besjeda Zorana Milanovića bila je jedan od najboljih političkih manifesta koji su se mogli čuti posljednjih godina. Kao što znate, ja sam književni kritičar, a to pretpostavlja da znam čitati tekst. Milanovićeve riječi pročitao sam pomno, iako sam ih, naravno, slušao u izravnom televizijskom prijenosu s Pantovčaka. Premda se u takvim svečanim prilikama stanovita doza patetike i trijumfalizma gotovo podrazumijeva, Milanović je svoj inauguralni istup komprimirao do krajnosti, svodeći ga na ono bitno. Drukčije rečeno, nije se okrenuo prošlosti nego budućnosti. Počeo je sa znanošću i obrazovanjem i već po tome njegov govor bio je bez presedana. Ne vrijeđajući nikoga, upozorio je na flagrantne probleme današnje Hrvatske, jasno dajući do znanja da nitko ne smije svojatati patriotizam te da treba inzistirati na državi koja će biti jednaka za sve, dakako, u mjeri u kojoj se to u 21. stoljeću među članicama Europske unije načelno podrazumijeva. Odričući se, s jedne strane, pobjedničke emfaze, ali prokazujući implicitno jednu interesnu grupaciju koja je prigrabila materijalne beneficije, prigrabivši isto tako pravo na hrvatstvo, novi predsjednik dijagnosticirao je na najbolji način naše aktualne boljke. Time je jasno pokazao da svoju dužnost ne shvaća kao puku formalnost. Sve to sugerira da na Pantovčaku pušu neki novi vjetrovi i da bi Milanović mogao promijeniti društvenu klimu. Bez obzira na pandemiju i na zagrebački potres, ta klima, pretpostavljam da se slažete, nije ni približno dobra.

Svatko ima pravo na politička uvjerenja, ali ako je pjesma ‘Bella Ciao’ mogla proizvesti takvu pomutnju, to znači da živimo u duboko bolesnom društvu. Nažalost. Kako to da ‘Bella Ciao’ ne iritira nikoga u jednoj katolicizmom najdublje impregniranoj zemlji kao što je Italija? Kako to da su je Talijani pjevali u crkvi na posljednjem ispraćaju svog omiljelog svećenika koji je isto tako volio tu pjesmu? Kako to da ju je pjevao Yves Montand, kako to da su je posvojili takvi umjetnici kao što su Tom Waits i Manu Chao? Pitanja bi se mogla nizati do sutra, bez šanse da na njih dobijemo suvisle odgovore. Svečanost koja je održana u trenutku u kojem je Rijeka postala Europska prijestolnica kulture svjedoči da je Rijeka oduvijek bila corpus separatum, a ne samo u eri Austro-Ugarske, kad je imala takav državno-pravni status. Svijet za sebe i sastavni dio Hrvatske. Dio koji signalizira cjelinu i cjelina koja integrira svoje heterogene pokrajine, gradove, mentalitete i senzibilitete. Da postane država koja tolerira sve to, da djeluju kao mnogoljudna obitelj u koje je kuća tijesna, ali čeljad nije bijesna, do toga Hrvati i svi koji obitavaju u ovoj zemlji u posljednjih trideset godina nisu dospjeli. Pitanje je zapravo kamo su uopće dospjeli. Ali u vremenu biblijskih nepogoda ne treba dolijevati još ulja na vatru. Ionako se sve zna, iako se oni najodgovorniji u svemu tome prave gluhi i slijepi. A to što nitko iz državnog vrha, ni predsjednik Vlade, ni predsjednik Sabora, ni ondašnja predsjednica, nota bene, rođena Riječanka, nisu došli na svečanost kojom je obilježen početak EPK, besprimjerni je skandal koji najbolje ilustrira što oni misle o Rijeci, o njenoj prošlosti i sadašnjosti i, hvala na pitanju, što misle o kulturi u koju se inače tako licemjerno kunu. I, naravno, to istodobno pokazuje koliko daleko dopire njihova stranačka pamet. Nema sumnje da najviši državni dužnosnici imaju gomilu obaveza i da ne bi mogli dospjeti na sve i kad bi dan trajao 48 sati, ali pitam se kad će Hrvatska ponovno biti domaćin jednog tako važnog i obuhvatnog događaja kao što je EPK? Ali koga briga za kulturu, makar i onu koja ima europske pretenzije i koja je, štoviše, sinkronizirana s vremenom u kojem Hrvatska predsjeda Europskim vijećem?! Kad je posrijedi stranačka fešta u nekoj provincijskoj zabiti, naši politički prvaci neće apstinirati ni slučajno. Kad se igra nogometna utakmica, apstinirat će još i manje. A velike kulturne manifestacije na kojima se glavni dio programa sastoji u nekulturnom kusanju mladih odojaka i janjaca da ne i spominjemo. Brešanova ‘Mrduša’ aktualna je barem isto toliko koliko je bila i prije pola stoljeća, kad je napisana. Rijeka je južni pol srednje Europe, kako u naslovu jedne knjige objašnjava povjesničar umjetnosti, ravnatelj Muzeja grada Rijeke i moj prijatelj Ervin Dubrović. Rijeka je iznjedrila takva imena kao što su fulminantni Janko Polić Kamov i njemu oprečni Drago Gervais, u Rijeci je živio i radio njen najveći romanopisac novoga doba Nedjeljko Fabrio, ondje su djelovali pisci istodobno talijanski i hrvatski kao što su Francesco Drenig i Franco Vegliani, slikari Romolo Venucci, Ladislav de Gauss, Vladimir Udatny, nevjerojatna i široj javnosti slabo poznata Leontine Littrow, danas ondje svoje marine slika Mauro Stipanov, Riječanin je arhitekt Igor Emili, na Sušaku su se rodili Lovro pl. Matačić, Ödön von Horváth i tako dalje i tako dalje. Ali tko te pita za sve spomenute i mnoge nespomenute individue koje su u povijesti Rijeke, i ne samo Rijeke, ostavile dubok i zamjetan trag?

<<< Cijeli članak pročitajte u tjedniku Express koji je u prodaji od petka, 10. travnja >>>