News

Komentari 77

Irac u Kravarskom: Ni potresi me neće otjerati, sretan sam tu

Irac u Kravarskom: Ni potresi me neće otjerati, sretan sam tu

Terence je prvi put ljepote Hrvatske otkrio kada je ovdje došao na ljetovanje. Iz Dublina se odlučio preseliti na Kravarsko jer mu se sviđaju ljudi i priroda, a i kaže kako Irska više nije što je nekoć bila...

I dok puno Hrvata svoje mjesto pod suncem traži u Irskoj, Terence Daniel Hayes (47), glazbenik i slikar, prije godinu i pol dana odlučio je odseliti se iz Dublina u Kravarsko, malo mjesto pokraj Velike Gorice. 

Ljepotama Hrvatske prvi je put je bio očaran još 90-ih godina kada je došao na godišnji odmor na Jadran, a o tome koliko mu se svidjela zemlja govori i činjenica da se ubrzo nakon toga doselio u Split gdje je živio par godina. 

Kako to da se ipak odlučio vratiti i zašto u Kravarsko? 

- Prijatelj se iz Britanije odselio u Zagreb i tu živi već godinama. Jednom mi je prilikom ispričao da su cijene kuća u okolici jako niske. Nisam mu baš vjerovao jer je glavni grad ipak blizu. Na oglasima sam tražio sve što se nudi u Zagrebačkoj županiji i naišao na ovu kuću - priča Terence. 

Većinu života proveo je u Londonu, no tijekom školskih praznika odlazio bi u Irsku kod bake na selo i tamo zavolio jednostavan život. Kravarsko ga vraća u djetinjstvo i jako mu se sviđaju Hrvati, kaže, no jedan od bitnih razloga zašto se odlučio zauvijek ovdje preseliti su ipak financije. Nije mogao samo živjeti od glazbe i slika, pa je uz to vozio i kamion. 

'Radio sam dva posla u Irskoj da platim najam i režije' 

- Cijene u Dublinu su jako visoke. Ako ste u vezi ili braku, dakle imate dva prihoda, još biste si i mogli priuštiti život tamo. No, ako ste samac, nema šanse. Radio sam dva posla kako bih plaćao najam i režije, a na kraju nisam imao ništa svoje. Puno mladih Iraca odlazi u inozemstvo raditi, najviše u Australiju. Postalo je jako teško, ali uspio sam uštedjeti i ovdje kupiti kuću. Ona je sad moja i tu sam slobodan - priča nam Terence. 

Nažalost, zbog razornog potresa krajem prosinca, zidovi su se pomaknuli za nekoliko centimetara, a kuća, koja je u blizini uništene crkve, je dobila žutu naljepnicu. Sve bitne stvari preselio je u jednu sobu pa tako trenutno spava kraj svojih bubnjeva. Ipak, zahvalan je što i dalje ima krov nad glavom i što mu se, kao ni susjedima, ništa strašno nije dogodilo. To je najbitnije, govori nam. 

- Kada je počelo tresti prvo sam čuo zvončiće u hodniku. Pomislio sam da je netko ušao u kuću i da ih je malo zanjihao, ali onda je počelo strašno tresti. Brzo sam iz sobe otišao u kuhinju i sakrio se ispod stola. Kada je sve prestalo, istrčao sam iz kuće do susjeda da provjerim jesu li dobro - priča Terence. Zasad još ne zna kada će mu sanirati štetu na kući. No, ne da se obeshrabriti. 

- Ovdje me dočekala korona, a onda i potresi, ali ne vraćam se u Veliku Britaniju, nema šanse. Ovdje sam jako sretan. Kuća će se popraviti - kaže. Pitamo ga nedostaje mu li obitelj i hoće li ga doći posjetiti. 

Slika bake ima posebno mjesto u kući 

- Kad mi zafale nazovem ih preko Zooma pa pričamo. Roditelji su već stari i boje se letjeti zrakoplovom pa mislim da neće, a braća s obitelji često dolaze na more ovdje preko ljeta. Tad ćemo se vidjeti - rekao je. Ipak, Terence je jednom članu svoje obitelji posvetio i posebno mjesto u kući. Slika mlade djevojke u svemiru stoji na zidu i ima "najbolji pogled u kući" - na dvorište i šumu. 

- Ovo je moja baka Beatrice. Od nje sam naslijedio talent za glazbu, ali i smisao za humor. Imala je preko 90 godina kada je umrla. Htio sam napraviti nešto posebno njoj u čast, ali moja majka je imala samo fotografiju koja od starosti više nije bila crno bijela, nego siva i žuta na rubovima. Uspio sam ju nacrtati i sad je moja baka u svemiru - smije se Terence. Ispod njene slike stoji buket cvijeća i zanimljive udaraljke na kojima Terence ponekad baki i zasvira. 

Treba napomenuti i kako je Terence cijelo vrijeme s nama pričao na hrvatskom. 

- Prijatelj me naučio ruski, a djevojka s kojom sam bio je bila Čehinja, pa mi hrvatski nije jako težak. Treba samo puno pričati, puno slušati i puno čitati. Obožavam čitati Zagora, volim njegovu filozofiju, a imam i majicu s njegovim likom. Mislim da je bitno znati jezik kad se doseliš u drugu zemlju, posebno u ovim malim sredinama. Susjedi me ne gledaju kao uljeza, nego kao jednog od njih - priča i dodaje kako sa svim susjedima, uglavnom starijim ljudima, ima super odnos. 

- Zovu me "sused", to mi se jako sviđa. Od njih često dobijem povrće i jaja, to je baš prava domaća hrana - kaže. I u svom dvorištu planira početi saditi voće i povrće te se nada da će mu susjedi pomoći pri tome jer to nikada nije radio. 

- Želim i imati radionice udaraljki ovdje na otvorenom, možda i neke manje koncerte, jednom kada će za to biti prilike - kaže. 

Najčitaniji članci