Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
197 komentara

'Izračunali su kako se riješiti 4400 leševa u samo jedan dan'

Opatijac Oleg Mandić (84) je kao 11-godišnjak završio u Auschwitzu. U logoru smrti je proveo osam mjeseci. Danas je u Rijeci predstavljena knjiga 'Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza'

Foto: Wikipedia/Pixsell

Lijeva podlaktica Olega Mandića otkriva broj. Tetovirano mu je 189488. U Auschwitz je stigao, u proljeće 1944.godine zajedno s majkom i bakom. Uhićeni su u Voloskom pokraj Opatije. Nakon riječkog sprovedeni su u tršćanski zatvor, a odatle nakon dva mjeseca stočnim vlakom u Auschwitz. Tamo je Oleg dočekao Crvenu armiju i oslobođenje na današnji dan 1945. godine.

Oleg, uznik logora smrti, imao je sreće da odmah pri dolasku završi u logorskoj baraci, a ne u plinskoj komori i žeravici krematorijske peći. I danas pamti kako je proljetni miris jorgovana u vrtu svojega doma zamijenio mirisom smrti u Auschwitzu.

'Znate li gdje ste? Ovo je logor za uništavanje'

10. srpnja 1944., oko pola noći, ukrcali su nas u stočne vagone. Na podu je bila slama, a mali prozorčići zakovani daskama. U svakom od 25 vagona bilo nas je po 70. Otvarali su vagone jednom na dan zbog čišćenja slame jer se nužda vršila u vagonima. Na vagonima je kredom bilo ispisano Auschwitz, naša krajnja destinacija, ali nismo imali pojma što to znači - prisjetio  se Oleg,  novinar, pravnik i publicist, svojedobno u razgovoru za 24sata puta do logora smrti.
Tri dana putovali su do Auschwitza. Razdvojeni su Židovi od ostalih i muškarci od žena.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

- Nekome je promaklo da imam 11 godina pa sam završio s majkom i babuškom, kako sam zvao baku, jer su djeca do 10 godina razvrstavana s majkama. Morali smo se svući do gola i ostaviti sve svoje stvari, izuzev naočala kome su trebale. To je bila gomila ljudi, oko 2000, od čega su polovina bili žene i djeca. Dali su nam krpicu s ispisanim brojem i u redovima smo čekali da nas zavedu kao logoraše. Kod upisivanja mama se porječkala s pisarom, a on joj je rekao: ‘Pa ženo, znaš li ti gdje si? Ovo je Auschwitz, logor za uništavanje’. Ostali smo bez riječi. Ako smo do tada bili blesavi, tada smo shvatili gdje smo došli -ispričao nam je Oleg. 

Gurnuli mu glavu u tekućinu za dezinfekciju

Prvo što im je 'upalo u oči' bile su silne bodljikave žice, karaule i udaljeni dimnjaci krematorija.
- Ali to nam nije puno značilo jer smo mislili da je to dio neke industrije. Krenuli smo dalje, goli. Na prvom zaustavljanju su nas ošišali, a odraslima obrijali i stidne dlake dezinficirajući nas protiv ušiju. Mene su ošišali, a kako sam bio nizak, onaj koji me je dezinficirao umjesto da me namaže tom tekućinom po glavi, on mi je gurnuo glavu u tu kantu. Počeo sam urlati od bola i trebalo mi je deset minuta da mi se vrati vid - prisjetio se tog dana Oleg.

S majkom i babuškom su, uz broj, bili označeni crvenim trokutom, a to je značilo da su politički zatvorenici.

Oleg kojeg su u logoru zvali Aljeg ili Aljeguška, dobio je broj 189488 s crvenim trokutom, muški. Njegova majka je dobila broj 82603, a baka 82604, ženski. Židovi su imali svoje serije, a oni koji su dolazili na samo jedan dan u Auschwitz bili su bez broja i zbog toga nikad nije utvrđen točan broj žrtava, istaknuo je Mandić. Nakon tetovaže brojeva na lijevoj podlaktici goli su u nekom lancu išli na tuširanje.
- Iza te prostorije naišli smo na gomilu odjeće oduzete od drugih logoraša. Ta odjeća je po leđima imala široku uzdužnu crvenu crtu nanesenu običnom bojom. Svatko je uzeo nešto za sebe. Tu smo proveli cijeli dan i tek uvečer smo došli u baraku, naša je imala broj 8, te sam tako jednostavno postao i bio samo broj - 189488. U svakoj baraci bilo nas je 700. Spavali smo u kojama ili drvenim rupama. Tu nas je moglo stati 12. Uznici su spavali na način da su šestero imali glave u jednom, a drugih šestero u drugom smjeru. Spavalo se u istoj odjeći, a cipele su se koristile umjesto jastuka da ih netko ne ukrade. Krađa je bila dopuštena jer je to bio način preživljavanja, a inačica za krađu bila je ‘organizirati’ - objasnio je Oleg.

Čuvarica s bičem bila bi uz njih dok bi vršili nuždu

Dan u Auschwitzu im je počinjao buđenjem za pranje i nuždu u 3 sata ujutro tijekom ljetnih, a u 4 sata ujutro tijekom zimskih dana. Uznici su na zajedničko mjesto za nuždu puštani samo rano ujutro i uvečer.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

- Između onih koji su sjedili na nužniku hodala je čuvarica, najčešće članica SS-a, s bičem u ruci. Ako bi netko, po njezinoj procjeni, predugo sjedio, opalila bi ga po guzici - kaže Oleg.

Slijedilo je jutarnje prebrojavanje ispred baraka, a i dan je završavao isto takvim prebrojavanjem. Broj je morao štimati. Ako bi netko umro, mrtvog bi ga u kolicima dovezli. Stajali su u peteroredovima na prozivkama koje su trajale po pola sata, a katkad i satima zimi ili za jakog sunca ili kiše.
- Jednog kišnog dana satima smo stajali. Zbroj se nije podudarao. Jedna je uznica prespavala i bojala se prijaviti. Nakon sedam sati traženja našli su je i to je bila katastrofa. Kad su je se dočepali, batinanjem su je usmrtili pred nama. Najgore je to što nitko od nas tisuća i tisuća nije imao osjećaj samilosti za žrtvu čijom smo krivicom pola dana proveli u stavu mirno i pod kišom.... A što reći za majku koja je danima držala umrlo dijete na njedrima samo kako bi i za njega dobila porciju hrane - prisjeća se proživljenih užasa.

Preživio i zloglasnog "Anđela smrti"

Mandić je završio i na eksperimentalnom odjelu smrti monstruoznog dr. Mengelea kojeg su zvali "Anđeo smrti"
- Taj liječnik, Mengele, nikad nije digao glas na mene. Nije on imao nekog posebnog razloga meni se obraćati jer ja nisam bio blizanac i nisam bio njegova sfera interesa. Na Mengeleovu odjelu bio sam priljepak, Naime, nakon dva mjeseca u ženskom logoru trebao je proći liječnički pregled u ambulanti za prijelaz u muški logor jer su utvrdili da je stariji od 10 godina. 

Pixsell | Autor: Pixsell/pierpaolomariani.it Foto: Pixsell/pierpaolomariani.it

Doveli su me u ambulantu i posrećilo mi se. Imao sam temperaturu višu od 38. Valjda sam se uplašio i s tom temperaturom po njemačkim propisima nisam mogao prijeći iz ženskog u muški. Istodobno su tisuće ljudi ubijali na tome mjestu, a ja, klinac, nisam smio iz ženskog u muški dio zbog temperature. Apsurdna njemačka pravila - kazao je Mandić te dodaje da je
vjerojatno  zbog toga i preživio. Na odjelu zloglasnog doktora hrana bila bolja. Njemu je tu bilo 'dobro'.

- Što je on sve radio, ja ne znam. Nikad ga nisam vidio da je bio neuredno odjeven. Ako je bio u odori, ta odora je bila ispeglana ‘picikato’. Došao bi tamo i preko odore bi navukao bijeli mantil. Uvijek se držao uspravno i nije podizao glas. Kad sam o njemu govorio da je pristojan, ljudi bi me krivo razumjeli misleći da ga na neki način branim, no ja tad nisam znao što on zapravo radi. Na njegovu odjelu uvijek je bilo 15-20 klinaca. Neki bi odlazili, rijetki bi se vraćali. Tad o tome  nitko nije vodio računa. Najvažnija stvar je bila kako preživjeti - istaknuo je Oleg

Pixsell | Autor: Pixsell/pierpaolomariani.it Foto: Pixsell/pierpaolomariani.it Dr. Josef Mengele

Kaže da je Auschwitz preživio samo zato što je igrom slučaja završio na odjelu dr. Mengelea. Na tom odjelu bilo je bijeloga kruha i nije trebalo raditi. Nije bilo buđenja u 4 ujutro kao u logorskim barakama. 
- Prva vizita je bila u 6 sati, kad bismo dobili neki čaj, i dan je kretao s nadom da ćemo preživjeti - objasnio je Oleg dana na odjelu ubojice poznatog i po nadimku Anđeo Smrti. 

Radio cvijeće od zavoja za bolničarke

Vrijeme je kratio radeći cvijeće od papirnatih zavoja za SS-ove bolničarke i tako postao njihov miljenik istodobno strepeći kad će doći red na njega.  

- Znao sam da samo nekoliko desetaka metara dalje nekoga ubijaju, na desetine, stotine, tisuće njih... Svatko od nas je čekao svoj red na smrt - priča. 

Foto: Pixsell/pierpaolomariani.it

- Ravnao sam naborane zavoje i prošvercanim škarama izrezivao svoje cvijeće. Za sve treba promidžba. Tako je i meni na odjelu dr. Mengelea u Auschwitzu trebala. Među šeficama blokova i medicinskim sestrama se pročulo da izrezujem i radim cvijeće od papira i ubrzo sam počeo dobivati narudžbe. U to vrijeme tamo ništa nije uspijevalo i, naravno, ako je netko napravio cvijet, pa makar i od papira, to je bila atrakcija. 

Zbog tog mojeg papirnatog cvijeća ja sam na neki način bio u milosti medicinskih sestara i liječnica na Mengeleovu odjelu da su mi čak donijeli škare koje nisam smio imati. Jednom me je Mengele uhvatio sa škarama u ruci pa je zvao glavnu bolničarku. Samo je kolutao očima vidjevši o čemu se radi, napravio je strogu facu, uzeo mi škare i dao bolničarki kao znak negodovanja. Čim je okrenuo leđa, bolničarka mi je opet vratila škare jer su mi one bile osnovno sredstvo za rad, priča. 

Najprije je od papira zafrkao stabljiku a onda rezao manje pa veće i veće latice i navlačio ih na stabljiku. Najljepše bukete sam izrađivao za šefice logorskih blokova. Kad se posao uhodao, sestre su mi donosile zavoje drugih nijansi osim bijele, pa sam kombinirao boje latica za još ljepše bukete od papira - priča Oleg. 

Drži predavanja o Holokaustu

Oleg je mislio sam da bi tu bilo dobro ostati. Služio se svim trikovima. 
- Ne znam odakle mi to, ali sam znao da ako trljam termometar, mogu ga natrljati do željene temperature, ali je bilo loše ako si ga natrljao previše, 39 i više. Svaki dan je dolazio Mengele i nije mi tada izgledao kao čudovište. Blizanci su povremeno odlazili, rijetko bi se vraćali. Na kraju sam se opet stvarno razbolio pa su me prebacili na zarazni odjel.

Pixsell | Autor: Pixsell/pierpaolomariani.it Foto: Pixsell/pierpaolomariani.it

Tamo je dijelio krevet s jednim malim nekoliko godina mlađim Rusom. Oleg je njemu pričao o moru i plavim prostranstvima a o njemu o žitnim poljima.
- Zvao se Tolja. On je bio bolestan, drhtao, noću se znojio. Pokušavao sam mu pomoći koliko sam i kako mogao te se jedne noći prestao tresti. Ujutro sam pomislio kako napokon mirno spava. Međutim, kad sam ga bolje pogledao, više nije imao prilike nikad se tresti. Svoj život je završio u mojem krevetu. To je bio jedan od najbolnijih trenutaka u mojih osam mjeseci u Auschwitzu - ispričao nam je Oleg prebirući po starim fotografijama iz Auschwitza koje odišu smrću. Dobio ih je za svog prvog posjeta logoru.

- Došao sam tamo i na fotografijama ugledao lice dječaka, svoje lice. Pitao sam šeficu muzeja za te slike, a ona mi je rekla da mene, dječaka s fotografija traže godinama. Snimila nas je ruska novinarska ekipa nakon što su s vojnicima ušli u logor.

Danas Oleg drži predavanja svjedočeći o okrutnostima u Auschwitzu.

Institucija za uništenje

Holokaust nije bio samo progon Židova, ističe Mandić, nego progon svih protivnika. 
- Nisu znali kako se na brzinu riješiti trupala, pa su sagradili krematorije. Njihovi eksperti su izračunali na koji način se 4400 trupala može riješiti u 24 sata. Palili su dva muška trupla s jednim ženskim, jer ženska tijela imaju više masnoće pa zajedno brže sagorijevaju. Monstruozno je da čovjek u 20. stoljeću osmisli industriju smrti. Ubijali su u rukavicama. Nisu prljali ruke, a milijune su ubili. To je horor da civilizirani čovjek svoja znanja usmjeri na to koliko i kako najbrže mogu sagorjeti trupla. Od ulaska do izlaska iz logora s mirisom smrti nismo se rastajali. Vidjeti ljude da odvode u smrt bilo je normalno. Neki su ubijeni u logoru tek što su došli tako da nigdje nisu bili ni zavedeni. Odveli bi ih na tuširanje i umjesto vode pustili im plin. Krajem 1944. logor je bio prebukiran i u jednom danu je bilo 100.000 logoraša, a normalno je bilo oko 90.000, pa je i to bio razlog za ubijanje- objašnjava Mandić.

Hraniti ih tako da umru od gladi

Nacistički nutricionisti osmislili koliki broj kalorija moraš dati ljudskom organizmu da bi se u roku od 6,5 mjeseci samo od sebe ugasio . 

Pixsell | Autor: Pixsell/pierpaolomariani.it Foto: Pixsell/pierpaolomariani.it
 

- Crvena armija je 27. siječnja 1945. oslobodila Auschwitz i tada nas je bilo 4000. Devet dana ranije Nijemci su otišli povevši sa sobom 80.000 ljudi na poznati ‘marš smrti’. Baka, mama i ja ne bismo mogli hodati pod tim uvjetima pa smo nekako ostali. U logoru je ostalo 5000 ljudi, a za devet dana su došli Rusi i našli 4000 ljudi. Kako? U tih nekoliko dana tisuću ljudi je umrlo, istekao im je onaj ‘rok trajanja od 6,5 mjeseci’ - prisjetio se Oleg.

Gotovo 10 godina nakon izlaska iz Auschwitza za Olega je taj dio života bio tabu.

- Njemački sam učio prije logora, a usavršio ga tamo. Trebalo mi je 10 godina nakon rata da bih ponovno progovorio i riječ njemačkog. Spominjanje Auschwitza i bilo kakvih razgovora vezanih za taj dio mojega života bilo je dugo tabu. Bavio sam se novinarstvom, ali tek na desetu obljetnicu sam se osmjelio napisati članak o mojem iskustvu i nakon toga je sve krenulo, otvorio sam se - kazao Oleg dodavši kako ga je poljski predsjednik Walesa odlikovao za promicanje istine o Auschwitzu.

Auschwitza mu je terapija

Traumu iz vremena Auschwitza počeo sam proživljavati tek kasnije, jer tijelo pamti. Osam mjeseci nisam vidio plavo nebo koje je bilo stalno prekriveno tamnim, masnim i smrdljivim oblakom spaljenih ljudi - šokira Oleg. Do danas je u “svojem” logoru bio osam puta. 

Oleg Mandić kaže kako mu je upravo okolnost što je bio u Auschwitzu omogućila da ima jako lijep život.

- Sretan sam jer znam i zašto, u svojoj glavi posložio sam kockice. Ja sam u 13. godini shvatio da mi se više ništa loše u životu ne može desiti. Tako nastupajući prema svemu i kaljuži koja je i mene dotakla, takav moj stav mi je omogućio da imam prekrasan život. Netko u teškim situacijama ode k psihijatru, a ja sjednem u auto i odem u Auschwitz - pojašnjava pokazujući stotinjak pehara i medalja koje je osvojio te koje i dalje osvaja igrajući bridž. Do sada je Auschwitz posjetio desetak puta, a odlazio je uvijek kad bi mu bilo najteže.

Knjiga 'Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza'

Oleg Mandić, posljednji dječak iz Auschwitza je naslov knjige talijanskog autora Roberta Covaza, novinara tršćanskog Il Piccola, koja je danas u povodu dana sjećanja na žrtve Holokausta predstavljena u Gradskoj vijećnici Grada Rijeke. 

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

Knjiga od 140-ak stranica s talijanskog je prevedena na hrvatski i tiskana uz potporu Grada Rijeke. Na predstavljanju knjige uz 84-godišnjeg Olega Mandića bili su riječki gradonačelnik Vojko Obersnel i Dinko Tamarut prvi čovjek saveza antifašista primorsko-goranske županije. Gradska vijećnica je bila premala za sve one koji su željeli prisustvovati promociji a u dvorani je bilo vidjeti i veliki broj školaraca što je posebno razveselilo i samo Olega ali i riječkog gradonačelnika.

Oleg, glavni lik knjige, Oleg Mandić posljednji dječak iz Auschwitza kaže da je knjiga lani, uz njegovu suradnju, tiskana u Italiji u 15.000 primjeraka.

Foto: Nel Pavletic/PIXSELL

- Sramotno je da je knjiga tiskana prije u Italiji nego u Hrvatskoj iako je u Hrvatskoj objavljeno puno novinskih tekstova da sam ja zadnji uznik Auschwitza. Na neki način je uistinu čudno da je knjiga najprije tiskana u nekadašnjoj fašističkoj Italiji gdje mi i u medijima daju puno prostora. Eto ja i gradonačelnik Obersnel smo realizirali da se knjiga objavi i u Hrvatskoj. Nadam se da će ova knjiga kod svih onih koji je pročitaju nekada barem malo doprinijeti da se ovakve stvari nikad više ne ponove. Užasavam se kada naši političari jednom godišnje dođu na neke komemoracije i počnu se busati u prsa s lažnim suzama na očima kada kažu mi smo ovdje i mora se čuti naša riječ da se ovo više nikad nebi dogodilo. Ja pop….m na takve izjave – kaže Oleg otkrivši nam svoju malu tajnu kako za Poljake već radi na novoj knjizi s temom zloglasnog Auschwitza.

Oleg: Usprkos godinama osjećam se izvrsno

Oleg nam često, kao i danas, na pitanje o zdravlju nasmijano odgovara kako se iako u godinama osjeća izvrsno. Na svojim predavanjima, najčešće mladima, ponavlja kako nakon strahota Auschwitza nikad nije osjećao potrebu potražiti pomoć psihologa ili psihijatra a ona manje sretna životna razdoblja je, kaže, liječio tako što se vraćao u Auschwitz. Sam pogled na drvene daske baraka, otužno kamenje krematorija ili šetnja kroz muzej su mu bile i ostale punjač za baterije životnom energijom.
Osim što je glavni lik u danas predstavljenoj knjizi u Rijeci, Oleg Mandić je prije tri godine bio scenarist dokumentarnog 43-minutnog filma  „Povratak posljednjeg“ u kojem se riječju i slikom prisjeća proživljenih i preživljenih strahota Auschwitza prepunog neopisivog užasa o kojem i danas svjedoči i progovara da se ne zaboravi i ne ponovi. 
 

Tema: History

Možda vas zanima i ovo:
Message