'Ja sam heroj koji je završio u smeću. Kupim pseća g****, ali se ne stidim. To je moj kruh'

Mi razvojačeni branitelji smo kao napušteni psi, kazuje nam razočaranim glasom Valentino Grdović (56), čovjek koji je bio zarobljen i ranjen u ključnoj borbi za obranu grada Zadra 5. listopada 1991., a o kojem je prva pisala Slobodna Dalmacija.

Upravo za njega i još sedmoricu branitelja smatraju da su svojim junaštvom donijeli prevagu u bici za Zadar. S herojem Domovinskog rata našli smo se u središtu grada koji je branio, na Poluotoku, koji sada, 29 godina kasnije, čisti. Ovog puta ne od neprijateljskih apetita nego od običnog smeća.

POGLEDAJTE VIDEO Valentino Grdović zaboravljeni je heroj Zadra

Pokretanje videa...

01:16

zadar | Video: 24sata/pixsell

Ja sam vam heroj koji je doslovno završio u smeću. Svaki dan kupim pseća govna. Ali ja se svog posla ne sramim, ja sam smetlar i sretan sam što mogu raditi, kazuje nam dok sjedimo na terasi kafića uz ulicu koju čisti. Jedva je pristao na razgovor. Bilo mu je teško uopće razmišljati o vremenima koja ga i dan danas bole, a do Dračevca, zadarskoga kvarta u kojem se odvijala borba za spas grada, nije htio ni poći.

- Pustite to. Tamo na obljetnice Dana obrane grada Zadra odlaze neki drugi ljudi. Dođe mi muka kad vidim one u prvim redovima, što drže govore i kome dodjeljuju priznanja. Bude mi teško na taj dan, kao da mi je kamen na srcu. Baš zbog toga svaku obljetnicu radim, čistim Kalelargu, usisavam smeće. Na slavlja ne odlazim. Oni nas ne priznaju, ne zovu, nikad nas nisu ni spomenuli. Obilježim taj datum svake godine, ali u krugu obitelji i prijatelja - kazuje nam Grdović dok pije sok na štekatu u svojoj narančastoj radnoj uniformi.  

Kamenim pločama ulica oko nas prolaze ljudi, neki zabavljeni  svojim poslom, neki škicaju što se zbiva, neki ne obraćaju pozornost.

- Često od mene okreću glavu. Ali valjda sam baš trebao završiti na Kalelargi da me svi vide! Kad me suborci prepoznaju, kažu mi da mi se dive, da znaju gdje sam bio i što sam prošao i da oni to ne bi mogli. Ja u vojnu mirovinu nisam htio ići jer bi me bilo sram to učiniti u svojim 20-ima. Dobro sam napravio jer puno je mojih suboraca tako stradalo, nisu mogli podnijeti mirovinu nakon ratnih stradavanja i svega što su proživjeli - kazuje ovaj ponosni i unatoč svemu nasmijani i veseli čovjek. 

Tog 5. listopada 1991. na Zadar je navalila do zuba naoružana JNA, uz pomoć pobunjenih Srba, a navodno i pravih pravcatih četnika. Slabo naoružani branitelji povukli su se. A onda je uništenje tenka T-55 preokrenulo stvar u korist branitelja. Puno se branitelja nakon toga po zadarskim kafićima hvalilo junaštvom i uništenjem tenka koji je postao simbol obrane grada, no u jednom trenutku na crti razgraničenja našlo se, kažu nam, samo osam ljudi! Jedan od njih bio je Valentino Grdović.

PREDSJEDNIK SAVJETA ZA BRANITELJE Tomislav Josić: Još uvijek nema reakcije na odavanje počasti na 'groblju šajkača' u Vukovaru

- Andrija Bartulić bio je najzaslužniji i smatram da bi grad Zadar trebao po njemu nazvati ulicu ili trg, zatim Željko Vujić, zapovjednik voda Jozo Šerić, Vinko Žuljević Klica, a baš danas saznao sam imena još dvojice od trojice meni nepoznatih suboraca, to su Dražen Kučan i Alen Crmečki. Netko od te trojice mi je spasio život, još ne znam tko jer sam te dečke vidio taj dan i nikad više jer su svi oni bili iz 4. gardijske brigade, a ja sam bio jedini iz rezervnog sastava MUP-a. Bilo bi mi jako drago kad bismo se našli na sljedećoj obljetnici - kaže nam Valentino, kojemu je otkriće identiteta još dva suborca bilo radostan događaj. Pitamo ga što se točno događalo tog dana.

- Svanuo je lijep i sunčan dan - kaže te nastavlja:    

- Jake snage JNA, srpskih rezervista i četnika nahrupile su na ulaz u Zadar tenkovima, oklopnim transporterima, stotinama pješadinaca. Mi smo bili vrlo slabo naoružani, ja sam imao ‘papovku’. Sve se treslo od granata. Oko 13 sati krenuo je njihov napad, bježali smo glavom bez obzira. Zadnji su se povukli zapovjednik Andrija Bartulić i Željko Vujić. Andrija je došao do nas i rekao: ‘Ako nećete vi, odoh ja sam ostaviti svoje kosti. Ovdje neću čekati’, i krenuo prema položaju. Viknuo sam da me čeka, da idem s njim jer sam mještanin pa mogu voditi jer poznajem teren. Na kraju nas je krenulo svih osam. Prije samog polaska Andrija nam je rekao da ponesemo ručne granate jer znamo gdje se vraćamo i da jednu bombu ostavimo za sebe u slučaju da nas zarobe. Približili smo se Dračevcu i vidjeli dva njihova tenka T-55 na obližnjim brdima, s topovskim cijevima i mitraljezima uperenim prema Zadru, a uz svaki njihovi tenk oko 40-50 vojnika i rezervista. Krenuli smo prema bunkerima na Dračevcu, mi s jedne strane bunkera, a oni s druge, na manje od deset metara. Odvojio sam se na kratko od grupe kraj bunkera. Uto iza leđa začujem ‘Ruke u vis’. Zarobio me jedan rezervist! Mislio sam da sam gotov. Imao sam na sebi odoru sličnu njihovoj, iz JNA prašinarsko zelene boje, pa nije odmah znao čiji sam, jer mi kapa sa šahovnicom nije bila na glavi. On je imao 50-ak godina, ja sam bio upola mlađi. Puška mi je već bila u zraku i mislio sam gotov sam ako se okrenem,  ali rezervista je pogodio jedan od momaka iz Četvrte. Dva rezervista odmah su krenula izvlačiti tijelo pogođenog, a ja sam iskoristio situaciju i pobjegao. Ni dan danas ne znam ime i prezime čovjeka koji mi je spasio život, ali na dobrom sam tragu i nadam se da je živ - kaže Valentino Grdović, koji se sjeća da mu je spasitelj bio izrazito mršav čovjek. 

- Vratio sam se do grupe, gdje je Vujić napunio osu. Sjećam se kao danas da je rekao: ‘Dečki, držite usta otvorena i ne motajte se iza ose jer baca strašan plamen, izginut ćemo svi’ - kaže Grdović.

Prvi tenk je već bio ušao u Dračevac, a Vujić ga je nanišanio, opalio i promašio. Tenk je stao. Čulo se samo brujanje motora.

- Tad su počeli pucati po nama iz mitraljeza, tako da nas je pod kišom metaka bilo strah podignuti glavu. Vujić je opet napunio osu, skupio hrabrost i ponovno opalio. Pogodio je tenk u gusjenice, a mi smo se ljubili i grlili od sreće kao mala djeca. Plamen se stišao, drugi je tenk izgurao prvog, a njihov se napad nastavio. Vujić je i po treći put napunio osu i gađao drugi tenk. Pogodio ga je u kupolu, ali se projektil odbio i završio u susjednoj kući.

BANOŽIĆ U ZADRU 'Hrabri branitelji spriječili su da Dalmacija postane srpska'

No oni nisu znali koliko nas ima. Tenk je krenuo u rikverc i nije se zaustavljao, a slijedili su ga oklopni transporteri i stotinu pripadnika pješadije - kazuje Grdović te dodaje:

- Prve kuće su već bile pale u ruke četnika i čuli smo kako ih pljačkaju. Mi smo krenuli u čišćenje. Kad su vidjeli da dolazimo, počeli su kroz prozore iskakati. Andrija i ja samo se odvojili u jednu grupu, a ostali su išli na drugu stranu. U prvoj kući dočekao nas je jedan četnik i ispalio rafal. Andriju je pokosio preko prsiju, a mene je pogodio u vrat - kazao je Grdović, koji, nakon što mu je rana zavijena, nije htio vozilom Hitne u Zadar.

- Ma bila je to samo ogrebotina. Morao sam biti tamo gdje se brani grad jer da je obrana probijena, danas ne bi bilo ovako. Bio sam spreman umrijeti - kazuje nam Valentino Grdović te dodaje da je Zadar ionako bio pod kišom granata, da se moglo i tamo poginuti. 

Ali nije poginuo i Zadar je spašen od prodora srpskih tenkova i pješaštva. Bio je u ratu pet godina, a nakon toga suprugu i ocu dvije djevojčice uslijedila je borba za vlastiti opstanak.

- Dugo nisam mogao pronaći posao. Hrvatskim braniteljima je to gotovo nemoguće. Kad bi čuli da sam u ratu bio pet godina, rekli bi da će se javiti, ali nikad nisu. Bilo mi je teško, htio sam dignuti ruku na sebe. Zaposlio sam se u Čistoći prije 13 godina, a na razgovoru sam slagao da sam bio u ratu samo šest mjeseci. Tadašnji direktor Tomislav Ćurko zapošljavao je branitelje, velik dio njih i danas radi u Čistoći - kaže Valentino Grdović (56), jedan od branitelja koje nećete vidjeti na obilježavanjima obljetnice za Dan obrane grada 5. listopada.

DAN VUKOVARSKIH BRANITELJA 'Danas se prisjećamo dana kad je počelo granatiranje Grada...'

I ova je, 29. obljetnica Dana obrane grada Zadra, obilježena svečanim polaganjem vijenaca i paljenjem svijeća pod Središnjim križem na Gradskom groblju, kod Spomen obilježja 3. bojne Imotski sokolovi 4. gardijske brigade Pauci, na mjesnom groblju Ploča te na mjestima pogibije branitelja na Dračevcu. 

Kao izaslanik Vlade u obilježavanju je sudjelovao i ministar obrane Mario Banožić te savjetnik predsjednika za obranu i nacionalnu sigurnost Dragan Lozančić, izaslanik načelnika Glavnog stožera Oružanih snaga, zapovjednik Središta za obuku Hrvatskog ratnog zrakoplovstva “Rudolf Perešin”, brigadir Goran Huljev i drugi. U ime Grada Zadra počast poginulim braniteljima odao je gradonačelnik Branko Dukić.

- 29 godina kasnije Zadar i Hrvatska s istom zahvalnošću sjećaju se svih branitelja koji su stali u obranu grada i dali život za mir i slobodu današnjih naraštaja - kazao je. 

Za slučaj Valentina Grdovića i osmorice ratnika s Dračevca kazao je da se nikome ne daje pozivnica na ruke nego su svi pozvani.

Andrija Bartulić teško je ranjen tad na Dračevcu, ali je preživio i dogurao do čina pukovnika Hrvatske vojske. Ubijen je 2004. s leđa na parkiralištu. Bartulić je tad imao 37 godina i bio je predsjednik splitske Hvidre. Vinko Žuljević zvani Klica, umirovljeni časnik HVO-a, ubijen je u mafijaškom obračunu na ulicama Zagreba, u sačekuši 2015. godine. Željko Vujić, koji je pogodio tenk osom, osuđen je 2002. zbog pljačke poštanskoga kombija na 12 godina zatvora. Odslužio je 11. Jozo Šerić živi u Splitu. 

Dvojici od trojice nepoznatih vojnika tek su se saznala imena te ih Valentino Grdović traži kako bi ih upoznao i saznao koji od njih mu je spasio život. Trećem još ne znaju identitet. Valentino Grdović živ je i zdrav te radi kao čistač na Kalelargi. Uza sve što je proživio, uspio je zadržati vedar duh i pozitivan stav prema životu.