News

Komentari 80

Je li svijet spreman? U 2018. izbit će ovih 10 krvavih sukoba

Je li svijet spreman? U 2018. izbit će ovih 10 krvavih sukoba

Mnoge probleme izazvao je aktualni američki predsjednik, no analitičari smatraju da su svi potencijalni sukobi posljedica prijašnjih politika Bijele kuće koje je Trump naslijedio

Iako je Trump glavni krivac za napete odnose SAD-a s mnogim zemljama, analitičari Foreign Policya smatraju da nije on jedini krivac za takvu situaciju. Mnoge probleme izazvao je upravo aktualni američki predsjednik svojim agresivnim ponašanjem, prijetnjama, ucjenama, svojim karakterom i izborom prijatelja i neprijatelja, te činjenicom da se radije okružuje generalima nego li diplomatima.

Ali je sve to posljedica prijašnjih politika Bijele kuće koje je Trump naslijedio i koje će ga zasigurno nadživjeti.  Prvi trend - je konstantno slabljenje utjecaja i moći SAD-a počeo je još ratom u Iraku 2003. godine.

Trebao je pokazati američku moć, a pokazao je samo njezine slabosti. Trumpov slogan 'America First' dokaz je da će voditi politiku isključivosti i netolerancije.

Njegovo nerazumijevanje važnosti savezništva s dugogodišnjim partnerima i zastrašivanje istih, njegove žalopojke o velikim troškovima američkih prekooceanskih intervencija je samo nedostatak introspekcije, ali i shvaćanja da najveću cijenu plaćaju narodi u kojima se intervencija dogodila.  

No ograničavanje intervencija najavljivali su još i Barack Obama i Bernie Sanders, što znači da Trump nije oblikovao javno mišljenje, nego ga samo reflektira. 

Ograničenje je u ovom slučaju pitanje količine, s obzirom da je trenutačno po svijetu razmješteno oko 200.000 američkih vojnika. No, kako se američka moć geografski širi, tako se smanjuje njezin intenzitet pa glavne uloge preuzimaju lokalni naoružani statisti.  

Drugi trend je rastuća militarizacija vanjske politike. Prostor diplomacije se smanjivao davno prije nego što je Trumpova administracija preuzela vlast. U svim zonama sukoba, Amerika izgleda kao da je sklonija kršiti međunarodne norme nego li ih poštovati.

Treći trend je erozija multilateralizma. Dok je bivši predsjednik Obama više-manje uspješno poštovao međunarodne sporazume kao što su Pariški sporazum o klimi, trgovinske sporazume i pregovore s Iranom o nuklearnom naoružanju, Trump ne poštuje ništa od toga.  

Čak i ova dinamika ima dublje korijene. Animozitet između Rusije i zapadnih sila učinila je Vijeće sigurnosti Ujedinjenih naroda nemoćnim da rješava velike sukobe, a povijest seže u 2011. i intervenciju u Libiji.  

U tom kontekstu evo i 10 konflikata na koje bi trebalo obratiti pozornost u 2018.

1. Sjeverna Koreja 

Za sada, Sjedinjene Države provode "maksimalnu strategiju pritiska": provođenje Vijeća sigurnosti na strože sankcije, pritiskom na Kinu da učini više kako bi oslabila sjevernokorejsko gospodarstvo, provodi vojne vježbe u neposrednom susjedstvu šaljući poruku da se ne boji ni vojnog sukoba.

Unatoč proturječnim porukama državnog tajnika Rexa Tillersona, Trumpova vlada jasno daje do znanja da ju ne zanima ništa drugo osim pristanka Sjeverne Koreje da odustane od nuklearnog naoružanja. Zato američka vojna akcija nije nezamisliva, no takav pristup je samo utrka s vremenom koju Washington sigurno gubi. 

Sankcije sigurno neće odmah uroditi plodom, a najviše će ga osjetiti stanovništvo Sjeverne Koreje koje će se osjetiti ugroženo i podržati daljnje naoružanje umjesto da ga zaustavi ili barem uspori.

I Kina i Južna Koreja podržavaju jače sankcije jer su uznemirene mogućom američkom akcijom. Dok Južna Koreja nema bog zna kakvu moć da promijeni situaciju, Kina je spremna pritisnuti Sjevernu Koreju, ali do neke granice jer je svjesna ograničene moći utjecaja na svojeglave susjede. Osim toga kineski predsjednik Xi Jinping boji se da bi se previranja u susjedstvu mogla preliti preko granica i u njegovu zemlju. 

Izbjegavanjem diplomatskih pregovora, Washington sam sebe tjera na vojno rješavanje problema. Istovremeno, čak i precizno ciljan napad SAD-a vjerojatno bi izazvao brzi sjevernokorejski odgovor.

Dok će Pyongyang dvaput razmisliti prije pokretanja konvencionalnog napada na Seoul, mogao bi se odlučiti na drugačiju taktiku i napasti američke baze na poluotoku ili oko njega, kao i na ciljane cyber napade.  

Uspješna diplomatska inicijativa morala bi se pozabaviti s dva problema - svjetski strah od toga što bi Pyongyang bio u stanju napraviti s naprednim nuklearnim oružjem i s druge strane - strah Kim Jong-una i njegovog režima što bi im se moglo dogoditi ako od tog naoružavanja odustanu.

Američka vlada bi trebala svesti svoje sankcije i one u UN-u na jasan i realan politički cilj. Jedno od mogućih rješenja je moratorij na sjevernokorejsko testiranje raketnih sustava i drugo - konsenzus o humanitarnoj potpori unatoč sankcijama. Takvo rješenje neće nikoga usrećiti, ali barem će otvoriti prostor za daljnje pregovore i trajnije rješenje.

2. SAD - Saudijska Arabija - Iran 

Suparništvo će ojačati i druge sukobe na Bliskom istoku, a tri su faktora koja bi na to mogla utjecati - konsolidacija autoriteta Mohammeda bin Salmana, svojeglavog nasljednika krune u Saudijskoj Arabiji; agresivnija strategija Trumpove administracije prema Iranu i kraj teritorijalne kontrole Islamske države u Iraku i Siriji, što bi dopustilo Washingtonu i Rijadu da se usredotoče na Iran. 

Temelji se na pretpostavci da Iran iskorištava pasivne regionalne i međunarodne aktere kako bi održao svoj utjecaj u Siriji, Iraku, Jemenu i Libanonu.

Washington i Riyad pokušavaju zastrašiti Teheran prijetnjama da će platiti veliku cijenu za svoje postupke. Strategija uključuje razne oblike pritisaka da izmore Iran i na kraju ga vrate gdje mu je mjesto. Pritisci imaju ekonomsku, diplomatsku i vojnu dimenziju. Pitanje je hoće li to funkcionirati iako su nedavni prosvjedi u Iranu bili potpuno neočekivani i unijeli su u sustav moment nepredvidivosti, Iran i partneri i dalje izgledaju prilično jako.

Režim Bashara al-Assada, uz pomoć ruskih zračnih snaga, zadržao je premoć u Siriji. Preko Iraka iranski povezane šijitske milicije ulaze u državne institucije. U Jemenu, Teheran podupire Hutije i unatoč svemu Rijad nije u stanju promijeniti ravnotežu moći.  

S tolikim brojem uključenih zemalja i tako malo diplomacije, rizik od eskalacije sukoba je velik. 

3. Majnmar i Rohindže 

Kriza s Rohindžama u Mjanmaru ušla je u novu opasnu fazu prijeteći teško stečenoj mjanmarskoj demokraciji, te stabilnosti u toj zemlji, kao i Bangladešu i cijeloj regiji.  

Rohindže, koji za sebe vjeruju da su potomci autohtonog mjanmarskog stanovništva koje se s budizma preobratilo na islam prije nekoliko stoljeća. Mjanmarska vlada nikad ih nije priznala kao posebnu etničku skupinu i naziva ih 'bengalskim muslimanima'. Militantna mjanmarska skupina ARAS, napala je Rohindže prošlog kolovoza, a vojska koja je trebala uvesti red, zapravo je reakciju usmjerila upravo na Rohindže što je pokrenulo masovni egzodus od 665.000 Rohindža u susjedni Bangladeš.  

Ujedinjeni narodi su nazvali operaciju "etničkim čišćenjem iz udžbenika". Vlada je ograničila humanitarnu pomoć na tom području, a međunarodne simpatije prema Aung San Suu Kyi, mjanmarskoj predsjednici i nekoć dobitnici Nobela za mir, je naglo nestala.  

Njezina vlada zadržala je čvrst stav prema Rohindžama i u tome ima podršku budističkog većinskog dijela stanovništva. Zapadne vlade počele su s ciljanim sankcijama, no one vjerojatno neće imati značajan utjecaj na politiku Mjanmara. 

Iako javno, vlada Bangladeša nastoji uvjeriti Mjanmar da vrati izbjeglice, privatno priznaje beznadnost tog nastojanja. Nije definirala niti donijela operativne odluke o tome kako upravljati s više od milijun Rohindža na svom jugoistoku, duž granice s Mjanmarom u srednjoročnom i dugoročnom razdoblju.  

Sama prisutnost velikog broja izbjeglica bez državljanstva - stvara ogromne opasnosti za Bangladeš. Sukob između izbjeglica i domaćina kojih je sad već znatno više od domicilnog stanovništva, s porastom cijena i padom plaća je dodatni rizik, kao i rizik od građanskog rata uoči izbora koji će se održati ove godine.  

Ima i rizika za Mjanmar. ARSA se može ponovno grupirati i pokrenuti prekogranične napade, eskalirajući u muslimansko-budistički sukob. 

4. Jemen 

Sa 8 milijuna ljudi na rubu gladi, milijun oboljelih od kolere i više od 3 milijuna raseljenih osoba, rat u Jemenu mogao bi se još više razbuktati tijekom 2018. godine. Nakon razdoblja rastućih napetosti i oružanih napada, bivši predsjednik Ali Abdullah Saleh je u prosincu priopćio kako je njegov Generalni narodni kongres napustio svoje partnerstvo s Hutijima u korist koalicije saudijskih čelnika.

Saleh je to platio životom; odmah su ga ubili njegovi bivši partneri. Saudijska Arabija i njegovi saveznici zagovaraju vojno rješenje. Iran će nastaviti s potporom Hutijima, a što će više vladati anarhija u sjevernom Jemenu, to je vjerojatnije da će se nasilje preliti preko granice.

Hutiji će nastaviti borbu protiv Saudijske Arabije, već su ispalili rakete prema Rijadu, priprijetivši i drugim zaljevskim državama. Pregovori su sve dalje i izgledaju nemogući.

I jug zemlje je podijeljen dijelom i zbog širenja raskola između sila lojalnih jemenskom predsjedniku Abedu Rabbo Mansouru Hadi i južnim separatistima koje podupiru Ujedinjeni Arapski Emirati.  

Ratoborna retorika Trumpove administracije prema Iranu potiče pogrešne tendencije u Rijadu. Politički, potrebna je nova rezolucija Vijeća sigurnosti koja bi omogućila uravnoteženo rješavanje. 

5. Afganistan 

Veliki su izgledi da se rat u Afganistanu tijekom ove godine razbukta. Nova američka strategija povećava tempo operacija protiv Talibana s još više američkih snaga, još više zračnih napada i još agresivnijim napadima kopnene vojske i afganistanskih snaga.  

Cilj je, prema visokim dužnosnicima, zaustaviti zamah Talibana i, na kraju, prisiliti ih na političko rješenje. Za sada, međutim, strategija je gotovo isključivo vojska. Ova strategija suočava se s ozbiljnim preprekama. Dok napadi na Talibane mogu donijeti taktičku prednost, malo je vjerojatno da će se na terenu išta promijeniti.  

Talibani trenutno kontroliraju više teritorija nego ikad od 2001. godine. Bolje su opremljeni, a između 2009. i 2012. izdržali su napade više od 100.000 američkih vojnika.  

Vojni čelnici tvrde da će ovaj put biti drugačiji jer Trump, za razliku od Obame, nije postavio datum povlačenja, ali taj argument ne drži vodu. 

Gubici na bojnom polju nisu utjecali na spremnost talibanskih vođa da pregovaraju.  

Osim toga pred Afganistanom su izbori, a svi dosadašnji bili su generator nove krize. Do sad se američka regionalna diplomacija usredotočila na pritisak na Pakistan, a Talibani sada održavaju veze s Iranom i Rusijom.  

Washingtonov militarizirani pristup i smanjena diplomacija su zapravo signal tim zemljama da ostanu vojno prisutne i pojačaju podršku pobunjenicima.  

Istodobno, američka diplomacija trenutačno u rješavanje afganistanskog pitanja ne uključuje Kinu, koja ima sve veći utjecaj u dijelovima Južne Azije i može biti presudna. Iako trajna američka potpora može pozitivno djelovati na moral afganistanske vojske, ali i izazvati kaos, a cijenu će platiti afganistanski civili.

6. Sirija 

Nakon gotovo sedam godina rata, režim predsjednika Bashar al-Assada ima nadmoć, uglavnom zahvaljujući iranskoj i ruskoj potpori. Ali borba nije gotova.

Veliki dijelovi zemlje ostaju izvan kontrole režima, a Sirija je arena za suparništvo između Irana i njegovih neprijatelja. Kako je islamska država izbačena sa istoka, izgledi za eskalaciju u drugim dijelovima zemlje će se povećati. U istočnoj Siriji, suparničke vojske prorežimskih snaga s jedne strane, podržane od strane iranskih militanata i ruskih zrakoplovnih snaga, i Sirijskih demokratskih snaga - SDF - predvođenih Kurdima koje potpomažu SAD-a s druge strane, prisilili su Islamsku državu na uzmak. U Siriji i Iraku, ostaci Islamske države povukli su se u pustinju i čekaju novu priliku. 

Za režimske snage i SDF, borba protiv islamske države bila je sredstvo za konačnu pobjedu. I jedni i drugi tom su pobjedom htjeli učvrstiti vlastitu poziciju. Assadove snage htjele su se konsolidirati, a Kurdi i SDF  osvojiti što više teritorija za svoju autonomnu državu. Dosad su dvije strane uglavnom izbjegavale sukobe, no nestankom Islamske države, rizik se povećao. 

Opasnost je tim veća zbog suparništva SAD-a i Irana. Na jugozapadu Izrael bi se mogao umiješati zbog blizine iranskih militanata i Golanske visoravni. Samo jedan krivi potez mogao bi sukob preliti i u Libanon, na čijem jugu je i dalje Hezbollah vrlo utjecajan.

No najveća opasnost je sjeverozapad Sirije i eventualni Assadov napad na područje na kojem je oko 2 milijuna sirijskih protivnika Assadovog režima. Režimska ofenziva na sjeverozapadu mogla bi izazvati masovno krvoproliće i novi egzodus. 

7. Regija Sahil 

Taj pojas između pustinje i savane, od Atlantskog oceana do Crvenog mora širok je nekoliko stotina do tisuću kilometara i proteže se kroz desetak najsiromašnijih zemalja na svijetu. U njih osam: od Senegala do Čada milijunima ljudi prijeti glad. Države subsaharske Afrike bore se ne samo s građanskim ratovima i džihadistima, nego i raznim i brojnim krijumčarima, a a upravljanje preklapajućom kombinacijom međukomunalnog sukoba, džihadskog nasilja i borbi protiv krijumčarenja. Grabežljivi i militarizirani državni vođe često pogoršavaju situaciju.  

Kriza u Maliju 2012. godine pokazala je kako se lako prelije u susjedne zemlje, a mirovni sporazum proširio je nestabilnost sa sjevera u susjedne zemlje Niger i Burkinu Faso.   

Pad Moamera Gadafija u Libiji prelila je džihadiste u okolne zemlje u kojima se islam koristi kao borba protiv tradicionalnih vlasti.  Europljani cijelu regiju vide kao potencijalnu prijetnju i izvor migranata i terorista. Krajem 2017. godine, Francuska je osnovala snage pod nazivom G5 Sahel, koja obuhvaća postrojbe iz Malija, Nigera, Čada, Burkine Faso i Mauritanije koje bi se trebale rasporediti na teritorij na kojem se već otprije ovdje nalaze trupe francuskih protuterorističkih jedinica, američkih specijalaca i Mirovnih snaga UN-a.

Stoga nije jasna uloga G5, a trebala bi biti borba protiv krijumčara. No krijumčarenje je ovdje posao koji je jedini izvor zarade lokalnom stanovništvu, a lokalni čelnici lako bi mogli vojsku iskoristiti za održavanje vlastite moći. Kako bi se izbjeglo daljnje pogoršanje, vojni napori moraju biti popraćeni političkom strategijom koja počiva na povjerenju lokalnog stanovništva. Ne treba isključiti i pregovore s militantnim čelnicima, ako to može pomoći smanjenju nasilja. 

8. DR Kongo 

Odlučnošću predsjednika Josipa Kabila da se drži na vlasti prijeti eskalacijom krize u Kongu i humanitarnu katastrofu koja je već sad među najgorima na svijetu.  

Kabila je trebao sići s vlasti 2017. godine, no produžio je vladavinu do kraja 2018. i novih izbora zbog nejedinstvene oporbe. Stoga je izgledno da će se ove godine situacija pogoršavati. No ima i gori scenarij, a to je opasnost da se padom režima, izgubi kontrola nad dijelom državnog teritorija što bi moglo zemlju odvesti u kaos.  

Rizik od nemira povećava nezadovoljstvo u velikim gradovima, a posljednjih dana vojska je već rastjerala prosvjednike u Kinshasi i drugim gradovima gdje je bilo i mrtvih. Borbe u regiji Kasai završile su s 3.000 mrtvih, a svakog mjeseca deseci ljudi pogibaju u sukobima na istoku zemlje.  

Međunarodni angažman je slab. Samo aktivnija, snažna i ujedinjena diplomacija - i angažiranija oporba - imaju šanse da odvedu zemlju prema mirnoj tranziciji.

9. Ukrajina 

Sukob u istočnoj Ukrajini odnio je više od 10.000 života i predstavlja ozbiljnu humanitarnu krizu. Iako se i dalje ustraje, odnosi Rusije i Zapada vjerojatno se neće poboljšati. Područja koja posjeduju separatisti su disfunkcionalna i ovise o Moskvi.  

U drugim područjima Ukrajine, raste nezadovoljstvo zbog korupcije, a sporazum Minsk II, iz 2015. koji su potpisali Vladimir Putin, Petro Porošenko, te François Hollande i njemačka kancelarka Angela Merkel stvaraju nove izazove.  

Provedba tog sporazuma je zaustavljena: Moskva tvrdi da Kijev nije proveo političke odredbe sporazuma uključujući raspodjelu moći na okupiranim područjima nakon što se ponovno integriraju u Ukrajinu. 

Kijev tvrdi kako to ne može, dok je tamo i dalje jak ruski utjecaj. Obje strane nastavljaju razmjenjivati ​​vatru preko linije koja dijeli ukrajinske trupe i separatističke ruske snage. No Vlada predsjednika Petra Porošenka nije se bavila suzbijanjem sustavne korupcije što je uzrok mnogih problema.

Ukrajinci gube vjeru u zakone, institucije i elite. Gnjevni su i na sporazumu Minsk, koji smatraju ustupkom separatistima i Moskvi. S obzirom na diplomatski zastoj, iznenadio ih je ruski nacrt rezolucije Vijeća sigurnosti Ujedinjenih naroda koji predlaže mirovne snage za Ukrajinu iz rujnu 2017. godine.  

Postoje dobri razlozi za sumnju u Ruske namjere. Uključivanje Europe ključno je za napredak u pregovorima o mirovnim operacijama i razgovore koji bi zaustavili nacionaliste i njihove reakcije na sporazum iz Minska. 

10. Venezuela 

Vlada predsjednika Nicolasa Madura i dalje vodi zemlju prema dnu, istodobno jačajući svoju političku moć. Oporba je implodirala, a izgledi za mirnu obnovu demokracije sve su manji. No, s gospodarstvom u slobodnom padu, Maduro se suočava sa ogromnim izazovima. Očekuje se da će se humanitarna kriza produbiti 2018. godine, budući da BDP nastavlja padati. 

Krajem studenog, Venezuela je nije uspjela otplatiti dio inozemnog duga, a sankcije će onemogućiti restrukturiranje duga. Povećana pomoć Rusije neće biti dovoljna, a i Kina je neodlučna što učiniti s Madurom. Inozemni dug mogao bi izazvati zapljenu inozemne venezuelanske imovine i smanjiti izvoz nafte koja u prihodima zemlje sudjeluje s 95 posto.  

Nestašica hrane, propadanje zdravstvenog sustava i nagli porast nasilja i zločina unose dodatni nered. Dok oporbeni političari gledaju na predsjednički izbore, do kraja 2018., kao priliku za strani angažman, vlada to vjerojatno neće dopustiti. Vjerojatno neće dopustiti vjerodostojni glas. To bi moglo dovesti do prijevremenih izbora, a ako oporba počinje pokazivati ​​znakove oporavka, Maduro bi možda pokušao izbjeći izbore tvrdeći kako vanjske prijetnje zahtijevaju izvanredno stanje.  

U međuvremenu, slaba venezuelanska država nastavit će pružati utočište za kriminalne mreže i mogućnost za pranje novca, trgovinu drogom i krijumčarenje ljudima, što dodatno smeta njihove susjede.  

Prognoza za 2018. je daljnje pogoršanje situacije i povećani egzodus Venezuelanaca. Sustavni domaći i međunarodni pritisak jedini su način da se vlada natjera na vjerodostojne predsjedničke izbore.
 

Najčitaniji članci