Plenković i Milanović ne mogu se vidjeti, a pruže si ruku zato što ih, valjda, svi gledaju. Je li to mržnja, rivalstvo ili sukob političkih koncepata? Možda ima svega pomalo, ali nebitno, to je disfunkcionalno po državni aparat
LJUBAV JE NA BRDIMA
Jedan gleda u Grčku, a drugi u Učku. I to plaćamo 12.000 eura
Čitanje članka:
4
min
Kad bi pogledi mogli ubijati, dva bi vodeća hrvatska političara bili žrtve atentata, ali od toga bi ih spasila samo jedna stvar - njihovi se pogledi, na proslavi Dana oružanih snaga, ni jednom nisu susreli!
Ono što smo mogli vidjeti, tragikomično je. Jedan gleda u Grčku, drugi u Učku. Jedan u kupe, drugi u špade. Čak i prigodom rukovanja, pogledi im se nisu susreli. Rukujući se, obojica su gledali u publiku, pažljivo nastojeći da se ne nađu u vidokrugu onoga drugoga. Narodna uzrečica, „ne mogu se očima vidjeti“, ovdje je dobila savršenu ilustraciju. Čak i dok su, u prvom redu na počasnim mjestima sjedili jedan do drugoga, dvojica prvaka, ili kako se to nekoć zvalo „državnih glavara“, održavali su distancu nastojeći da to svi vide. Ili bar, ne mogavši prikriti nesnošljivost.
Usporede li se facijalne geste i pogledi lidera sukobljenih ili rivalskih država u svijetu, zamijetit ćemo neusporedivo više srdačnosti. Donald Trump rascvao se kao buket božura kad je ugledao Kineza Xi Jinpinga, zemlje koja je u svemu suprotnost Americi, i koja je malo pomalo istiskuje sa svjetskog trona. Trumpovi susreti s Putinom su, pak, nalik na trenutke u kojima gospon Fulir susreće Anu Šafranek; Plenković i Milanović djeluju, zadržimo se na Golikovu klasiku, kao Fulir i teta Mina na vjenčanju. Pokislo, jadno, kiselo, i prije svega, nedržavnički.
„Za Hrvatsku bih pregovarao i sa crnim vragom“, govorio je prvi predsjednik Tuđman, ali dva potomka „crvenih vragova“ (oba su djeca bivših partijaša, višeg ili srednjeg višeg ranga) to ne mogu. Kod svjetskih nuklearnih rivala diplomacija nalaže stisak ruke, osmijeh za kamere i privid uvažavanja. S druge strane, kod dva hrvatska lidera na sceni je čista netrpeljivost. Oni kao da ilustriraju staru kinesku tvrdnju iz doba sukoba Mao Zedonga i Čang Kaj-šeka: „Kina je pretijesna za nas dvojicu”. U ovom slučaju, Hrvatska je postala pretijesna za njihove taštine i nepomirljive karaktere.
Je li to mržnja, rivalstvo ili sukob političkih koncepata? Možda ima svega pomalo, ali nebitno, to je disfunkcionalno po državni aparat. Hrvatska danas, nakon Vatikana, ima najviše doajena diplomatskog kora (poslanika s najduljim stažom u zemlji) što izaziva podsmijeh. Plenković i Milanović ne mogu se dogovoriti oko imenovanja 80-ak diplomata raznih rangova. Oko vojnih pitanja dva se naša čelnika dogovore tak nakon dugih natezanja.
Pokretanje videa...
VIDEO
Plenković je bio protiv povlačenja naših vojnika s Bliskog istoka, Milanović ih je povukao. Između dva čelna čovjeka već godinama sije baražna vatra uvreda, kakve ne možemo čuti između Xija i Trumpa, ili Putina i Trumpa; Milošević i Tuđman su ratovali, ali nisu razmijenili, koliko je poznato, nijednu uvredu. Milanović je Plenkovića svojedobno nazivao „udbaškim gojencem” i „plamenim jazavcem“, dok mu Plenković nije ostajao dužan, karakterizirajući predsjednika kao „štetočinu”, „ruskog čovjeka” i političara koji „krši Ustav”.
Vrhunac rivaliteta dogodio se kada je Milanović, izvan svih dotadašnjih kolosijeka, izveo desant na parlamentarnu kampanju kao neslužbeni premijerski kandidat oporbe, čime je politički rat doveden do usijanja. Svaki njihov rijedak fizički susret – bilo na komemoracijama u Jasenovcu, Sinjskoj alki ili vojnim obljetnicama – prate kamere koje seciraju svaki pokret tijela, potvrđujući da među njima nema ni minimalnog ljudskog respekta.
Dan oružanih snaga u tom je smislu predstavljao tužni antiklimaks; „dva brda“ ponašaju se kao „crveni i crni“, kao „jakobinci i žirondinci“, „gvelfi i gibelini“, pokazujući – s vrha države – da je konstruktivni dijalog nemoguć. Vode li oni dvije zaraćene nacije ili jednu, u kojoj je proklamirano pomirenje? Odgovor na to pitanje dvojicu glavara savršeno ne zanima.
Šteta je, recimo u duhu Pantelije iz Maratonaca, što su dva tako zakrvljena političara lideri naše, a ne neke nama suprotstavljene države. Ljudi ukopani u živo blato ne mogu izvući kola iz gliba, ali oni to i ne pokušavaju.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
