'Jedva stanem na noge, nestaje mi daha. Nije dobro, slab sam'

U nedjelju je Katolička crkva u Hrvatskoj proslavila Stepinčevo. Tog dana umro je kardinal Alojzije Stepinac. Tim povodom donosimo vam trodnevni specijal o hrvatskom blaženiku, žrtvi montiranog sudskog procesa, voljenom hrvatskom kardinalu na čije se proglašenje svetim još uvijek čeka..

Varaždinski biskup Josip Mrzljak (75) rodbinski je povezan sa blaženim kardinalom a svoje svjedočanstvo Alojziju Stepincu iznio je više puta. O njemu je govorio i na petim Danima kršćanske uljudbe, u organizaciji Ureda za promicanje socijalnog nauka Crkve Sisačke biskupije u ožujku prošle godine.

POGLEDAJTE VIDEO:

Pokretanje videa...

01:23

Marija Horvat pisala je Stepincu 'Dragi Lojzek, ti nisi za ženidbu, ti si za svećenika' | Video: 24sata/pixsell

Njegova sjećanja vezana su za zajedničke susrete u Krašiću. Biskup Mrzljak je zajedno s blaženikom proživio vrijeme od 5. prosinca 1951. godine, pa skoro do njegove smrti 10. veljače 1960. godine.

- Kao dijete nisam mogao u potpunosti shvatiti težinu situacije u kojoj se Stepinac nalazio, nisam je mogao vidjeti kako je vidim danas, nju je nagoviještala tek prisutnost čuvara i 'milicijske' oružane pratnje koja ga je uvijek pratila u stopu, u običnim svakodnevnim šetnjama po Krašiću sa župnikom Vranekovićem. Posjete nije smio primati i bila mu je zabranjena komunikacija s vanjskim svijetom, ali uvijek se pronašao način kako da prošvercamo svakog tko je želio razgovarati s njime. Tamo sam i sam često puta bio mali ilegalac švercajući pisma, a kako bi mu bila moguća komunikacija s klericima, časnim sestrama i nekim laicima. Tako danas imamo nekoliko tih knjiga pisama iz Krašića - rekao je biskup Mrzljak te dodao kako je druga njegova povezanost sa Stepincem to da mu je 1952. godine bio kum na krizmi.

- Imao sam tek 8 godina. Danas to možda izgleda malo čudno da sam krizman tako rano, ali upravo je Stepinac tada rekao župniku Vranekoviću: 'Župniče sva djeca koja idu u školu neka idu na krizmu. Trebat će im snaga Duha Svetoga u toj školi.

'Doživljavao sam ga kao vujca Lojzeka'

Kad je Mrzljak odlučio biti svećenik Stepinac mu je rekao: 'Ako se odlučiš za svećenika, budi dobar svećenik. Mogu vam reći da biti svećenik, na taj način možete najbolje koristiti i Crkvi i hrvatskom narodu'.

Kao dijete Mrzljak Stepinca nije doživljavao kao sveca nego jednostavno kao „vujca Lojzeka“ no uz jednu takvu osobu naučio je što svetac jest.

- Stepinac nije ostao upamćen po jadanju na tešku situaciju ili žaljenju na nepravednu sudbinu nego po mirnoj kontemplaciji rano ujutro ili molitvi krunice navečer, po svetim misama i dijeljenju bombona djeci s kojom se uvijek rado susretao - istaknuo je Mrzljak.

Bila sam sretna jer sam mu čestitala imendan

Ljerka Obrovac, nećakinja pokojnog kardinala Franje Kuharića u razgovoru prije par godina prisjetila se kako je kao 11-godišnja curica išla Stepincu čestitati imendan. Naime, samo par kilometara od njene rodne kuće, u susjednom je Krašiću kaznu je tada izdržavao blaženi kardinal. Ljerka je zajedno sa svojom tetom, jednog jutra došla čestitati mu imendan.

- Po završetku mise ušla sam u sakristiju i čestitala nadbiskupu imendan. Stepinac mi je rekao: „Ti si mala, tebi milicija neće ništa, dođi sa mnom u farof.“ - prisjetila se.

- U sjećanju mi je ostao jedan veliki križ na zidu, ali i blagoslovina „Agnus Dei“ koju mi je darovao – ispričala je Ljerka kojoj je to bio prvi i jedini bliski susret sa Stepincem, premda ga je, kako kaže, znala susretati na povratku sa zagrebačkog hodočašća na Mariju Bistricu kada bi vjernici zastali u Krašiću pozdraviti svoga nadbiskupa.

'Mislili smo da će biti osuđen na smrt'

Nekoliko mjeseci prije svoje smrti poznati hrvatski franjevac i propovjednik Bonaventura Duda prisjetio se Stepinca. Prvi put ga je ugledao u Varaždinu u kasnu jesen 1937. godine.

- Cijela naša gimnazija išla je na doček na željezničku stanicu. Došao je u Varaždin s banom Subašićem prvim vlakom iz Zagreba preko Koprivnice. Tada sam bio trećoškolac, danas bi to bilo sedmoškolac osnovne škole. Pratili smo ih do gradske vijećnice, ali mi smo ih trećaši pretjecali da bismo se – osobito mladoga nadbiskupa – u lice nagledali. Bio je mršav, prilično visok, lijepa izgleda. Uživali smo gledajući mladog nadbiskupa koji je tada imao 39 godina. A onda, bio sam slušač treće godine Katoličkoga bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, one jeseni 1946. kada smo sa zebnjom slušali na radioprijamnicima njegovo suđenje. Mislili smo da će biti osuđen na smrt. U katedrali su se sastajale pobožne duše i molile za njega. I onda su nunciju u Beogradu javili da ima oko stotinu onih koji su spremni prihvatiti i godinu dana manje života samo da nadbiskup Stepinac ne bude teško osuđen. Tada sam doživio punu snagu Alojzija Stepinca. Doživio sam snagu njegovih riječi: „Trpjeti i umrijeti za Božju stvar. Kud ćeš više.“- ispričao je Bonaventura Duda.

Na smrtnoj postelji: 'Pustite injekciju, dajte mi svijeću'

Krašićki župnik Josip Vraneković zabilježio je posljednje dane kardinalovog života

U nedjelju 7. veljače: „Kardinal je sretno svršio podnevnu Misu. Bila je to posljednja Misa u životu. Često je za života znao kazati da mu je od svih biskupskih dužnosti najveća Misa ‘pro populo’ – za puk, tj. Misa za sve vjernike u Nadbiskupiji.“

U ponedjeljak 8. veljače župnik zapisuje: „Rano ujutro pohodio ga župnik u sobi i upitao kako je proveo noć. ‘Nikako.Ustao sam u noći i skoro se srušio na pod. Nestaje mi daha. Slab sam. Jedva stanem na noge.’“

A u utorak 9. veljače: „Trpio je duševno i tjelesno, ako ne i više tjelesno zbog vrste bolova na mokraćnom mjehuru.“

No, u srijedu 10. veljače oko 10 sati kardinal prekine župnika i reče mu: „Znate što, župniče? Pustite vi injekciju. Idemo najprije na ono najznačajnije. Uzmite štolu. Čemu se zavaravati. Sjednite ovdje, pa idemo od početka. Osigurati se, pa što Bog dade.“ Obavio je opću ispovijed i primio sakramente svete Pomasti. Svi su klečeći molili. Iako nitko od nazočnih nije mislio da bi to mogao biti smrtni krevet, Kardinal je to jedini znao.“

A sam čas smrti župnik opisuje ovako: „Točno u 14 sati reče: ‘Dajte mi onu moju svijeću!’ Na Svijećnicu je, naime, dao blagosloviti posebnu svijeću s primjedbom da će doskora trebati. I kad su mu sestre donijele željenu svijeću,… kad je ugledao zapaljenu svijeću, snažno ju je prihvatio i stisnuo rukom. Bila mu je ona simbol one nadnaravne svjetlosti svete vjere za koju se borio do svršetka, koja mu je sada budila nadu da će se doskora preobratiti u plameno svjetlo koje se više nikada neće ugasiti. Ustima je micao moleći i ponavljajući: ‘Fiat voluntas tua – Budi volja Tvoja!’ Bila je to posljednja riječ koju su nazočni mogli čuti iz njegovih umirućih usta… Bilo je to točno u 14.15.“

Kad je otvoren lijes svi su rekli: Bože, mučenik, svetac!

Pokojni Bonaventura Duda prisjetio se i kardinalovog sprovoda:

- Najprije se mislilo da će biti pokopan u Krašiću. Već su mu tamo počeli kopati grob. Onda je nadbiskupu došao jedan predstavnik vlasti i rekao da sprovod može biti u katedrali. To je bilo pravo čudo! Poslije je jedan visoki dužnosnik rekao kako je to odlučio sam Tito, ali i na traženje vanjskih vlasti. Cijelu noć je narod dolazio u katedralu. Naši klerici i sjemeništarci su se izmjenjivali u katedrali, posluživali su vjernike i dijelili im krunice. Kad je Kardinalovo tijelo dopremljeno, katedrala je bila potpuno ispunjena, a kad je tajnik otvorio lijes, svi su rekli: Bože, mučenik, svetac! - ispričao je Duda.

Sprovod je trebao voditi bečki nadbiskup kojega je kao svojega izaslanika poslao papa Ivan XXIII. No, on je na putu do Zagreba doživio prometnu nesreću. Tako je u posljednji tren odlučeno da sprovod vodi nadbiskup Šeper.

- Njegovu propovijed i danas pamtim. Nije bila napisana, ali je dugo pripremana. Govorio je vrlo odlučno i vrlo svjesno i duboko, a kratko. Najdirljiviji mi je bio jedan susret s čovjekom koji mi je došao izraziti sućut. Bio je to jedan hrvatski Srbin koji mi je u ime Srba došao zahvaliti za sve što je nadbiskup Stepinac za vrijeme rata učinio za srpsku djecu. I donio mi je jedan mali sprovodni vijenac. U tom trenu sam pogledao mrtvo Kardinalovo tijelo i pomislio: Ti ovdje zbog toga ležiš. Mi fratri imali smo privilegiju sudjelovati u prijenosu tijela u grobnicu, a među nama je bio fra Jeremija koji je znao variti i on je zavario lijes s kardinalovim tijelom. Taj je dan počelo veliko hodočašće u katedralu. I taj njegov sprovod i dolazak vjernika značio je put prema njegovu proglašenju blaženim.