Jergović: Kako se iz dvije prometne nesreće probudi stara mržnja prema Albancima...

Kako se iz dvije prometne nesreće probudi stara mržnja prema Albancima Čitam naslov na Jutarnjem listu: “Jug Hrvatske kipti od bijesa: ‘Kad vidimo švicarske registracije, spašavamo živu glavu! Treba nam psihijatar’.” Iznad toga, nadnaslov: “Glineni golubovi”. “Švicarske registracije” su stilska figura metonimija, koja označava Albance. Radi se, naime, o kampanji koju su pokrenuli pojedini dubrovački mediji, a raširila se na pojedina zagrebačka glasila, vazda gladna klikova, naročito onih olakih, inspiriranih šovinizmom i rasizmom. U posljednjih nekoliko mjeseci dogodile su se na Jadranskoj magistrali oko Dubrovnika dvije ružne prometne nesreće. Prva se zbila u travnju, i u njoj je stradalo dvoje ljudi. Odmah je, prije ikakvih sudskih presuda, objavljeno da je nesreću izazvala “albanska državljanka” Klevisa Ymeri, koja je “prema neslužbenim informacijama” u svom BMW terencu “jurila s više od 170 kilometara na sat”.

Hrvatski mediji objavili su i fotografiju vozačice, ukradenu s Instagrama: lijepa, mlada i bogata, plavih kosa, polugolog torza, s naglašenim usnama, slika se stražnjicom naslonjena na jedan drugi moćni auto. Nekoliko mjeseci kasnije, 15. kolovoza, četrdesetogodišnji državljanin Kosova se vozilom slovenskih registarskih tablica, prešavši u traku za suprotni smjer, zabio u vozilo četrdesetpetogodišnje hrvatske državljanke, koja je vozila dvoje državljana Poljske. Vozačica je smrtno stradala. Žena i dijete kosovskog državljanina teže su ozlijeđeni, kao i dvoje Poljaka. Vozač je uhićen “zbog sumnje u počinjenje kaznenog djela izazivanja prometne nesreće u cestovnom prometu”. Kako četrdesetogodišnjak s Kosova nije atraktivnog fizičkog izgleda, pa neće privlačiti zlonamjerne klikove, policija medijima ne otkriva njegov identitet, niti se njegove fotografije kradu po društvenim mrežama i objavljuju u hrvatskim glasilima. Ali javlja se udruga neobičnog naziva “Humanitarno udruženje taxi i Uber vozača grada Dubrovnika”. Pišu oni ministru prometa, mora i infrastrukture Olega Butkovića. Kažu da su izgubili svoju kolegicu i: “No, ovom prilikom želimo postaviti važno pitanje odgovornima, kako na državnoj, tako i na lokalnoj razini: do kada planirate ignorirati problem koji albanski gastarbajteri uzrokuju na našim cestama?” Potom i: “Također, pozivamo odgovorne da sami izvade statistiku i objave koliko je prometnih nesreća prouzročilo nespavanje albanskih gastarbajtera i koliko su nevinih života oduzeli proteklih godina.” Da se ne zaboravi i: “S tugom se sjećamo i nesreće koja se dogodila 9. travnja, kada su zbog neodgovorne vožnje jedne Albanke, ni krivi ni dužni, život izgubili brat i sestra.”

Cijelo to pismo javnosti impregnirano je šovinističkim ozloglašavanjem Albanaca kao takvih. “Humanitarno udruženje taxi i Uber vozača grada Dubrovnika” govori o nesrećama koje su izazvali “albanski gastarbajteri”, tražeći u svom nedužnom idiotizmu otprilike onu statistiku na kojoj su insistirali njemački ili hrvatski domoljubi s kraja tridesetih i početka četrdesetih, kada su se bavili “statistikom” židovskih zelenaša i bankara, koji pljačkaju njemački ili hrvatski narod. Naravno, nikada nije mogla postojati statistika o židovskim zelenašima i bankarima, koja bi ih odvojila od njemačkih ili hrvatskih zelenaša i bankara, a pogotovu danas ne može postojati statistika o albanskim gastarbajterima, izazivačima prometnih nesreća, koja bi ove odvojila od svih drugih izazivača prometnih nesreća. Dubrovačko “humanitarno udruženje” se, kao i dio hrvatskih medija, bavi imaginarnim statistikama, bavi se stvaranjem dojma kako samo albanski vozači, ili barem oni u većini, izazivaju prometne nesreće sa smrtnim ishodom u okolici Dubrovnika. Sličnim duhom odiše i bazdi i reportaža iz Dubrovačkog vjesnika, koju Jutarnji prenosi i naslovljava na svoj način. Naime, tko god se ikad provezao kroz Trsteno, taj dobro zna kako kroz to mjesto, pored arboretuma i onoga lijepog divovskog platana (“najstarije europske platane”, kažu u reportaži; kakva bi u dubrovačkom kraju bila nego najstarija!), magistrala pretvara u po život opasnu usku mjesnu cesticu. Tu se, kao i na cijelom ovom području, u posljednjih šezdesetak godina stradavalo, ginulo i ostajalo u invalidskim kolicima, jer ljudi ni kroz Trsteno, ni tom magistralom, u pravilu ne voze u skladu s razumom i s opasnostima koje naokolo prijete. Statistika o tome ne postoji, ali većina počinitelja svih tih fatalnih nesreća otkako je magistrale su - domaći. Naprosto zato što se oni najviše tom magistralom voze. Ali koga briga, kad u reportaži čitamo svjedočenja domaćih stanovnika: “Ovdje smo doista k’o glineni golubovi, a gađaju nas Albanci.” Već punih trideset i pet godina u Hrvatskoj se, među hrvatskim nacionalistima, njeguje naročita ljubav prema Albancima.

Sve što albanski političari iz Tirane ili iz Prištine izgovore, odluče ili učine, u Hrvatskoj se, pa tako i u Jutarnjem listu, smatra izuzetno dobrim, korisnim i ispravnim. Prije nekoliko dana, recimo, na svečanoj je tribini alkarske igre u Sinju, toplim pljeskom pozdravljena kosovska predsjednica Vjosa Osmani, a hrvatski predsjednik Zoran Milanović posvetio joj je nekoliko naročito empatičnih rečenica u svom govoru. Samo na rečenice koje su u Milanovićevom govoru bile upućene Vjosi Osmani i kosovskim Albancima pljeskali su Andrej Plenković i njegova svita. Ta ljubav prema Albancima, kosovskim koliko i onim iz južnije albanske države, istina oduvijek bila je bez dubljeg sadržaja. Niti se u Zagrebu može studirati albanski jezik, niti u Hrvatskoj živi ijedan književni prevoditelj s albanskog, niti se objavljuju i prevode knjige albanskih pisaca - čak se i genijalni Ismail Kadare prevodi u Beogradu mnogostruko više nego u Zagrebu - niti se išta zna o albanskim piscima, slikarima, redateljima. Albance se, dakle, voli samo teoretski, dok god ih se može vezati uz mržnju i otpor prema Srbima.

Onoga trenutka kada Srba nekim čudom nestane iz priče - kao što Srba, recimo, nema na magistrali iznad Dubrovnika i oko platana u Trstenu, ili ih, barem, nije bilo u vrijeme dvije stvarne prometne nesreće i mnoštva imaginarnih - prema Albancima se upućuje ista ona strašna, sirova i surova mržnja, kojom ih se - naravno među malograđanima, ološem i nacionalistima - mrzilo oduvijek. I to je doista strašno, i vrijedno je kolektivnog srama! A što se tiče “Humanitarnog udruženja taxi i Uber vozača grada Dubrovnika”, čije pismo prenosi HDZ-ov informativni portal Direktno, jer gdje će suza neg ‘na oko, teško da u kolektivnoj imaginaciji ima zloglasnije skupine od dubrovačkih taksista. Sjetite se samo njihovih cijena! Sjetite se samo slučajeva iz crne kronike, kad bi dubrovački taksist prebio mušteriju! Sjetite se onoga lanjskog slučaja kada je jedan od njih, navodno, silovao svoju malo alkoholiziranu strankinju.

Povirite malo na internet, pa pogledajte što o dubrovačkim vozačima taksija govore strani turisti, nakon što su spasili i novčanik, i živu glavu iz ovoga dičnog grada. Ako sve to stavite na gomilu, i cijene, i nasilničke ispade, i navodna silovanja, i ako tome pridodate nepogrešivu “statistiku” opće hajke, o čemu ćete i o kome ćete govoriti dok govorite o dubrovačkim taksistima i uberovcima? Govorit ćete o Albancima, na način na koji o tom našem svijetu govore članovi “humanitarnih udruženja”, urednici HDZ-ovih informativnih portala i ostali hrvatski lovci na klikove. Govorit ćete, dakle, kao šovinisti, rasisti, hrvatski nacionalisti. Uz tu malu sitnu razliku što taksisti i uberovci nisu ni narod, ni vjerska zajednica, ni seksualna manjina, pa da se na njih okome hrvatski nacionalisti. Ali zar baš morate biti tako tupi, pa da niste u stanju zamisliti kako bi vam bilo da su taksisti i uberovci jedan zasebni i progonjeni narod?

Na kraju, jasno je da isti oni koji u svečanoj loži sinjske alkarske priredbe plješću kosovskoj predsjednici podjaruju šovinističku i rasističku mržnju prema Albancima. Pače, oni su prave matere i očevi te mržnje! Jer upravo je Plenkovićev policajministar Davor Božinović odgovoran što od prvog dana znamo ime i prezime Klevise Ymeri, žene zbog čije je obijesne vožnje smrtno stradalo dvoje ljudi. Božinović je izravno kriv što mi znamo i da je ona Albanka, i što su nam njezine fotografije pred očima, i što te fotografije u našim glavama i srcima bivaju poopćene na cijeli jedan narod. Jer kada netko od njegovih ubija, pljačka ili siluje, Davor Božinović se, preko svojih policajaca - među kojima je mnoštvo onih najgorih i najtoksičnijih po ovo društvo - pobrine da ime ostane skriveno, a da slučaj bude zataškan. Naše vlasti žive od mržnje, i mržnjom se hrane. A nas, pak, mržnja je učinila za to slijepima.

Onoga trenutka kada Srba nekim čudom nestane iz priče prema Albancima se upućuje ista ona strašna, sirova i surova mržnja

Albance se, dakle, voli samo teoretski, dok god ih se može vezati uz mržnju i otpor prema Srbima