Jergovićev "Rat" je fantastično biće, a svaka je rečenica tu osobit poetski događaj

Žiri nagrade Fric, predvođen predsjednicom, teatraloginjom Natašom Govedić, a u kojem su još bili molekularna biologinja Dragomira Majhen, povjesničarka umjetnosti Petra Vugrinec, kritičar, antologičar i teoretičar književnosti Tomislav Brlek, teolog Dalibor Milas i povjesničar Hrvoje Klasić, odabrao je šest proznih naslova koji konkuriraju za to prestižno priznanje, nazvano nadimkom Miroslava Krleže. Ovo su djela koja su ušla u uži izbor za nagradu Fric: Magdalena Blažević, Sezona berbe (Fraktura) Miljenko Jergović, Rat (Fraktura), Novak Kristian: Slučaj vlastite pogibelji (OceanMore) Tanja Radović: Oda mladosti (Meandar Media), Marko Tomaš: Knjiga za Maju (VBZ), Ante Tomić: Nada (Hena Com).

Za nagradu su konkurirale knjige fikcijske proze napisane na hrvatskom, bosanskom, srpskom ili crnogorskom jeziku, ali premijerno objavljene u Hrvatskoj u razdoblju 1.7. 2023.-30.6.2024 godine. Jedan autor/ica osvojit će nagradu koja donosi mobilnu skulpturu i 10 tisuća eura (neto). Do sada su dobitnici nagrade Fric bili, redom: za sezonu 2016/17 Damir Karakaš za roman „Sjećanje šume“, 2017/18 Jurica Pavičić za roman „Crvena voda“, 2018/19 Darko Cvijetić za roman „Schindlerov lift“, 2019/20 Marko Gregur za roman „Vošicki“, 2020/21 Damir Uzunović za roman „Ja sam“, 2021/22 Miljenko Jergović za zbirku priča “Trojica za Kartal“ i Ivana Šojat 2022/23 za roman "Sama". Književnu nagradu Fric utemeljili su 24sata i tjednik Express, a dodijelit će se osmi put pod pokroviteljstvom Barcaffea, 18. prosinca u Hrvatskom državnom arhivu u Zagrebu.  

Obrazloženje žirija o odluci da knjiga "Rat", pisca Miljenka Jergovića, bude uvrštena među finaliste nagrade Fric:

Jergovićev Rat fantastično je biće koje se izražava eksplozijom. Otud jezik fragmenta i ekstremne poetske okrutnosti priča kao niza šrapnela. Taj rat kao ultimativni pripovjedač našeg svijeta ujedno je i dijete koje ne razumije svoju razornu moć, koje se do ludila bezočno igra ljudskim materijalima i koje, ivšićevski (u maniri Kralja Gordogana), ne shvaća da razaranjem ljudi kao svojih igračaka razara i samoga sebe. Miljenko Jergović napisao je avangardističku anti-bajku, roman o tome kako svaka tradicionalna bajka ima u sebi moment psihotičnog ludila, proboj ekstremnog nasilja naše kolektivne i individualne psihe, a što smo dublje u 21. stoljeću, to više psihoza postaje zajednički jezik Morije.

U stalnom dijalogu s Kafkom i Harmsom, ali i s hispanoameričkom tradicijom magičnog realizma te s Andrićevom Prokletom avlijom, Jergović ovim romanom opsade ili svijeta kao ratnog zatvora uspijeva rat pretvoriti u mahnito radikalni subjekt pripovijedanja. Time počinjemo razumjeti ne samo ono što je u ratu nedvojbeno destruktivno, nego i ono što u fragmentu teksta nazvanom „Slobodan“ pokreće bolesnog mladića da izađe na otvoreno polje, na mjesto granatiranja, gdje se osjeća dijelom vatrometa koji je veći i razorniji i ljepši od svega što može sa sobom donijeti sigurnost bunkera.

Rat je, naime, jednako tako izraz svijeta, kao što je to i pažjivo sklopljen Eiffelov most. Zato i uživamo u unutrašnjosti Jergovićeva Rata: svaka je rečenica poetski događaj koji izlazi pred katastrofu da je pogleda ravno u oči i unatoč eksploziji koja zaglušuje i zasljepljuje, pronađe kontrapunkte stradanja. U obilju domaće faktografske i dokumentarističke proze, koja se stalno urušava u poznati kauč trivije, Jergović slika istinite fantazme, bolno ljekovite halucinacije, u kojima se obnavlja motor naše evolucije: jezik i mašta Svijeta.