Jezik opsade s Kaptola: Zašto novi laički pokret nastupa kao da je počeo posljednji rat?

Prošlog četvrtka na Kaptolu je održana tribina o kršćanskom laičkom djelovanju u javnom i političkom životu. Formalni povod bio je izlazak knjige don Josipa Mužića o “principima o kojima se ne pregovara”, a simbolička kulisa Dan međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. U prvom redu sjedili su prepoznatljivi akteri domaćeg političkog katolicizma: Željka Markić, Vice Batarelo i predstavnik Glasa Koncila. Već ta mala scenografija govori više od najave: vjera, država i politika stavljene su u isti kadar, uz obećanje “autentičnog katoličkog nauka” za javni prostor. Takav pothvat može djelovati razumno, čak nužno, jer laici imaju pravo i dužnost govoriti. No u Hrvatskoj uvijek ostaje pitanje koje kuca iza kulisa: govori li se tu u ime evanđelja ili u ime jedne dobro uhodane interpretacije naroda, moći i političkog pravovjerja.

Ton tribine bio je jezik opsade. “Diktatura relativizma” izgovara se kao konačna dijagnoza, nalaz nakon kojega nema vremena za nijanse: ne raspravlja se, ne sluša se, mobilizira se. “Beskompromisno” se nudi kao terapija, a terapija ima zavodljivu nuspojavu: djeluje kao sedativ za savjest. Umjesto razlučivanja dobivamo crvene linije koje se ne prelaze, a umjesto kršćanske širine suženi katalog tema koje služe kao identitetski test, kao da se vjera može provjeriti brzim pitanjem s dva ponuđena odgovora. Najzanimljivija je unutarnja napetost takvog modela: ponavlja se pouka da se ne idolizira čovjeka i da se ne klanja političarima, a cijela dramaturgija ovisi upravo o politici i toj već dugogodišnjoj potrebi da se ova mala klika domogne političke moći. 

U tu logiku prirodno ulazi i molitva na trgovima. Opisuje se kao mirna prisutnost, diskretan podsjetnik da vjera nije rezervirana za sakristiju. No čim se kao jamstvo smisla i legitimiteta navodi Kutlešina podrška, javni trg prestaje biti tek produžetak osobne pobožnosti. Postaje pozornica na kojoj se uvijek postavlja isto pitanje: tko ima pravo na prostor, tko smije govoriti kao “glas naroda”, tko određuje ton i granice dopuštenog, tko religijski jezik pretvara u političku valutu koja se može trošiti u medijima i na izborima. U demokraciji javni rituali nikada nisu samo rituali: oni su signal pripadnosti, poruka moći i pokušaj da se nametne “zajednički” osjećaj normalnosti, a taj je prostor prečesto ostao prazan jer je salonska ljevica, otuđena od vlastite baze, odustala od borbe za jezik i stvarnost običnih ljudi. No, kad se jedan kružok političkih katolika počne ponašati kao da je normalnost njihovo vlasništvo, dijalog se brzo pretvara u disciplinu. Rovovi su tada praktični: u njima se ne mora misliti, dovoljno je pripadati.

Ono što iritira dio javnosti u pravilu nije činjenica da su ti akteri katolici, kako oni tvrde. Jer nije nikakva tajna da je Hrvatska zemlja u kojoj se katolički identitet često nosi kao nekakva iskaznica: iz uvjerenja, iz navike, ponekad jer je tako lakše. Iritacija nastaje kad se vjera pretvori u argument za “malu državu”, a proračun u moralni problem isključivo onda kada ide u tuđe ruke. Javna škola, bolnica i socijalna skrb postaju sumnjivi “rashodi”, dok se za “naše” projekte traži izdašnost, po mogućnosti bez suvišnih pitanja. Takva logika ne zvuči kao načelo, nego kao plemenska matematika: solidarnost vrijedi dok se zbraja u vlastitu korist. U takvoj slici društva socijalne teme ostaju na margini. Radnik na minimalcu, podstanar, nezaposleni ili migrant rijetko ulaze u “principijelni” kadar, jer njihova stvarnost traži više od parole i više od dvije etikete. Vjera koja prestane gledati čovjeka u njegovoj konkretnoj ranjivosti lako se pretvara u ideologiju, samo uredno presvučenu u retoriku „angažiranih katolika“. 

Teško se ne zapitati mora li svaki noviji laički pokret u Crkvi u Hrvatskoj nastupati kao da je upravo počeo onaj posljednji rat. Ako je odgovor potvrdan, onda problem nije u „svijetu“, već u načinu na koji zamišljamo evanđelje i kršćanstvo. Crkva koja stalno traga za neprijateljima, prije ili kasnije ostane bez sugovornika, pa joj naposljetku ostane samo praznina.