Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
Najnovije vijesti iz Hrvatske i Svijeta na 24sata
22 komentara

Još traga za njime: 'Recite mi kamo ste odveli mojega sina?!'

NEMA MU TRAGA Milena Rep saznala je da je Josip završio u Sremskoj Mitrovici. Vidjeli su ga u autobusu, no nestao je s rute. U Nemetin nikad nije stigao

22 komentara

Zadnji put vidjeli smo se par dana prije pada Vukovara. Došao je iznenada i žurio poslom u policiju u Osijek i u Đakovo. Ušao je dvorište i dozvao me. Iznenađena, upitala sam ga: ‘Pa, braco, otkud ti, ajde uđi u kuću’.

Bio je u policijskoj uniformi i imao je oružje. Odgovorio mi je da je prolazio i da je samo došao nakratko me vidjeti i da nema vremena ući u kuću. Pogledao me i otišao prema dvorištu.

- ‘Pa kud sad ideš tamo ako si došao da se vidimo?’ - viknula sam mu. Otišao je do kraja vrta, trenutak stajao i, vraćajući se, počeo plakati. Rekao je: ‘Ajde, mama, zbogom, čujemo se i vidimo’. Zagrlio me, poljubio i ode. I to je bilo sve.

POGLEDAJTE VIDEO:

Kći mu je imala šest mjeseci 

Kao da je znao da se više nećemo vidjeti. Oprostio se i od mene i od svoje rodne kuće tu u Kešincima - priča kroz suze Milena (84), majka nestalog Josipa Repa.

Pripadnik MUP-a RH nestao je nakon pada grada u kojem je živio i radio. Imao je 32 godine.

- Bili smo normalna seoska obitelj koja je živjela od poljoprivrede. Muž je bio zaposlen u PIK-u Berak, a ja povremeno za njih radila kad im je trebala pomoć. Vodila sam sezonske radnike, čistila urede u četiri sata, kuhala kad je gužva. A onda je muž umro. Ostala sam sama s djecom, još školarcima. Život je bio borba sve dok se, pred rat, svi oni nisu udali i oženili i otišli od kuće. Ostala sam sama - kazuje dalje Milena. Priznala nam je da je noć uoči našeg razgovora o nestalom Josipu plačući probdjela noć.

O njemu ne voli razgovarati, to je otvorena rana koja je neprestano boli. Ima i tri kćeri, koje već odavno imaju svoje obitelji. One su uvijek tu za nju kad joj nešto zatreba, no sina Josipa još nije prežalila.

- Njega sam jednog imala i izgubila sam ga. Kad se oženio, otišao je živjeti i raditi u Vukovar jer je tamo dobio posao u policiji. Dali su mu i stan. Nisam bila sretna zbog toga. Završio je poljoprivrednu školu i nadala sam se da će naći posao, ali on se nakon škole prijavio u policiju. Baš je htio biti policajac, ništa ga u tome nije moglo spriječiti. Svaki razgovor o tome završio je riječima da ga pustim da ide svojim putem.

Početkom rata pokušala sam s njim razgovarati, odgovarati ga od odlaska u rat i nagovarati da ode s obitelji. Nije htio ni čuti, nije bilo šanse da ga netko odgovori - prisjeća se Milena. Oženio se dvije godine prije rata. Dobio je djevojčicu, rodila se pod granatama u vukovarskoj bolnici. Imala je samo šest mjeseci kad je Josip nestao. Sve dok se moglo, njegova supruga Radmila i kći Kristina bile su u vukovarskoj bolnici, a onda su izašle u zadnjoj evakuaciji i došle u Zagreb.

- Kad sam čula da je Vukovar pao, sve koje znam pitala sam i zvala da mi kažu što je s mojim Josipom. Zvala sam i policiju i nitko mi ništa nije znao reći. Ni je li živ, ni je li ranjen, ubijen...

Odlazila na svaku razmjenu 

Danima i noćima na televiziji sam gledala snimke ne bih li negdje vidjela njega. Ništa nije znala ni njegova supruga, koja je za njim tragala iz Zagreba. Tek kasnije saznala sam da je Josip nakon pada grada bio zatočen i da je završio u logoru u Sremskoj Mitrovici.

- Trebao je biti razmijenjen. Bila sam na svim razmjenama. Nadala sam se njegovu dolasku na posljednjoj velikoj razmjeni u Nemetinu. Saznala sam da je bio u zadnjem autobusu, spremnom za odlazak u Hrvatsku. Čekali smo i čekali. Svi su došli, ali taj njegov autobus nije. Rekli su nam da je negdje skrenuo s puta i da ga nema. Nitko ne zna kamo je otišao ni gdje je završio. Na televiziji se poslije toga nekoliko puta vrtjela snimka tih naših vojnika koji su čekali razmjenu. Vidjela sam Josipa u autobusu. To je bio on i nitko drugi. Sjedio je među prvim sjedalima. Bio je odjeven u civilnu odjeću. Cijelo selo je vidjelo te snimke i znaju da je bio u njemu. Nikome nije jasno kako samo tako može netragom nestati autobus s ljudima koji idu na razmjenu - kaže ogorčena Milena, koja se i dalje nadala da će Josip nekako naći put kući. Ipak, prijavila je njegov nestanak i učlanila se u udrugu roditelja nestalih branitelja ne bi li tako nekako došla do informacija gdje joj je sin. Sve ove godine nada se da će joj netko javiti gdje je, što mu se dogodilo, no više se ne nada njegovu povratku.

Godinama čeka neku vijest

- Ne vjerujem ni da je živ. Ali voljela bih da mu pronađu kosti, da ga pokopam, da imam gdje zapaliti svijeću. Teško mi je o svemu tome pričati, godinama potiskujem silnu tugu, suze, očaj. On je trebao biti uz mene cijeli život, a sad sam ostala sama. U međuvremenu sam preživjela moždani i srčani udar. Teško mi je živjeti sa spoznajom da Josipa nema. I što vrijeme odmiče, zapravo mi je sve teže. Stalno ga sanjam. Vidim ga nekad u dvorištu. Trudim se sačuvati zdrav razum. Više ne odlazim od kuće. Ni u Vukovar. Čim uđem u njega, pozli mi - kaže tiho Milena. Priznaje da joj je najteže na blagdane kad se u njenom domu za stolom okupe kćeri i unučad. A Josipov stolac stoji prazan...

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message