Kad bi Pelješki most imao pravo ime, zvao bi se Inat ćuprija

U ona prva poslijeratna vremena, nakon što se narod vratio u Konavle iz izbjeglištva po Dubrovniku, otocima i diljem Hrvatske, kada još novac nije u pravom smislu iz ničega potekao, jedna od najvećih je radosti za zajednicu bila redovito tjedno ili mjesečno putovanje u Neum, gdje se, barem upola jeftinije, kupovalo skoro sve što je potrebno za život. Ulje, brašno, odrani janjci, svinjske polovice, golemi kolutovi sira, toalet papir, različiti prašci i tekućine za pranje, sol, ulošci, pa onda posteljina, rublje i odjeća - uvoz iz Kine, elektromaterijal, Policolor boje i boje za pituravanje drvenarije, persijana, vrata, prozorskih okvira, pa onda i drvenarija, persijane, vrata i prozorski okviri, građevinski materijal, cement, boce razređivača, otrov za miševe, sjeme za pomadore, balancane, paprike… Nije bilo toga što se u to vrijeme kupovalo u Neumu, i nije bilo obitelji, ni tako ekscentričnog pojedinca, koji bi odbio kupovati u Neumu. Nego bi sjeo u svoj renault 4, u fiatov karavan, u kombi, pa na put u taj Hong Kong, u tu susjednu državu, u preizgrađeno primorsko mjesto, koje se ne bi razlikovalo od većine drugih mjesta na Jadranu, u Dalmaciji, da ga jednom davno iz geostrateških i administrativno-političkih razloga Osmanlije nisu priključile Bosni. Bio je to tada čin kontra Republike i Dubrovnika, a sada je, eto, element slobode, izlaz u svijet, znak i mjesto koje načas u ljudima guši osjećaj da su ostavši nakraj Hrvatske ostali nakraj svijeta. Uostalom, u ta ne baš kratka poslijeratna vremena, možda i cijelih deset godina, negdje sve do velike krize 2008, Neum je sa svojim niskim cijenama i s desetinama dućana koji su uz magistralu nicali kao osinja gnijezda bio jamac preživljavanja i životnog standarda većine stanovništva Dubrovačko-neretvanske županije.