Koliko god to bilo nepravedno i okrutno, u Hrvatskoj postoje ljudi koji preuzimaju zadaću odgovornih, i to bez osigurane plaće i obuke, bez skupih službenih auta i milijuna proračunskih kuna
NEMA ZEMLJE ZA STARCE
Kad sustav zakaže u pomoći starijima, nastupaju dobri ljudi
Država je iz proračuna odlučila izdvojiti 178 milijuna kuna domovima za starije i nemoćne. Zvuči puno, zar ne?
I bilo bi, kad internet ne bi pamtio da se prije nekoliko godina za novi vozni park Vlade i ministarstava odlučilo potrošiti gotovo sto milijuna kuna više. Dok starci spajaju kraj s krajem.
POGLEDAJTE VIDEO: Nema zemlje za naše starice
Pokretanje videa...
01:14
Država ih je ostavila
Ali dobro, pretpostavimo na trenutak da internet, građani i državni proračun proživljavaju privremenu amneziju i koncentrirajmo se samo na iznos od 178 milijuna kuna za stare i nemoćne.
Ti silni milijuni namijenjeni su, kako to lijepo piše u Vladinoj odluci, financiranju županijskih domova.
Poput onih u Splitsko-dalmatinskoj županiji, za koju su pripremili više od 23 milijuna kuna.
Zbilja je lijepo, uredno i taksativno sve to navedeno u Odluci, sa zaglavljima, datumom i potpisom premijera. I kad se čovjek u to zagleda, preostane mu samo da se složi kako je to zbilja puno novca.
POGLEDAJTE VIDEO: Sustav je stare ostavio na milost drugih
Pokretanje videa...
01:38
Ništa ovdje nema veze sa zdravim razumom
A onda se dogodi travanj. Dogodi se pandemija korona virusa. Dogodi se Split, dogodi se 19 mrtvih, starih i nemoćnih osoba u istom tom županijskom domu.
Morali su biti zaštićeni s ona 23 milijuna kuna. I kad se čovjek zagleda u vijesti i u novu odluku u kojoj piše da nitko nije odgovoran za smrt 19 baka, djedova, očeva i majki, preostaje mu tek da se složi kako ništa ovdje nema veze sa zdravim razumom.
Split, nažalost, nije jedini slučaj. Sa zanemarivanjem, neljudskim uvjetima i zarazom nose se umorni, krhki i institucionalizirani starci diljem Hrvatske. Početkom siječnja u Andraševcu je izgorjelo njih šestero.
Vatra je progutala i dvije starice u Dugom Ratu. Oba doma imala su više staraca nego što je dopušteno. Korona je do sredine svibnja uzela 12 života u koprivničkom domu. U makarskom najmanje šest. U Pločama najmanje dva...
Ukupno, u 2020. je samo u domovima umrlo barem 47 ljudi. Od zaraze i plamena. A tu je smješten tek dio naših starih. Što je s onima na ulici? Što je s onima koji žive sami? Bez struje i vode, prepušteni dobroj volji stranaca?
Tko brine za njih? Država?
'Država potpuno zakazala'
Koliko god to bilo nepravedno i okrutno, u Hrvatskoj postoje ljudi koji preuzimaju zadaću odgovornih, i to bez osigurane plaće i obuke, bez skupih službenih auta i milijuna proračunskih kuna. Branka Bakšić Mitić je jedna od njih.
Dogradonačelnica Gline je članica inicijative “Ljudi za ljude”, nositeljica nagrade Ponos Hrvatske i sjajna osoba koja se doslovno probija kroz snijeg, kišu i poplave kako bi zaboravljenim starcima iz Banovine pokazala da ih nisu baš svi zaboravili.
- Mislim da je država u nekim stvarima potpuno zakazala - jednostavno kaže Branka.
POGLEDAJTE VIDEO: Stari ljudi su prepušteni sami sebi
Pokretanje videa...
01:26
- Prošlo je 25 godina od rata, a ljudima sad opet uvodimo struju koju su ranije imali. Nemaju prijevoza, ne mogu doći do liječnika. Ako nemaju rodbine, nemaju nikoga. A to je samo na mom području, možete misliti kako je okolo. Imamo ovdje gotovo cijelo jedno selo sa stopostotnim invalidima. Nemaju javne rasvjete. Nemaju vode. Borim se da ljudima dovedemo cisternu, ali zapravo se ništa ne mijenja, samo ide nagore. Nestalo je tradicionalne obitelji, djeca su se raselila po svijetu, a domovi su preuzeli njihovu brigu i zadaću - govori Branka.
Uspuhana je, uvijek je u nekoj žurbi, radi i ne predaje se, ali ni ona ni Ljudi za ljude ne mogu promijeniti svijet.
Niti bi trebali. To nije njihova zadaća. To je zadaća institucija koje već plaćamo. I onda radimo njihov posao.
Bez novca i drva za ogrjev
Potrebiti hrvatski umirovljenici nerijetko žive po selima u trošnim kućama jer im je tako jeftinije. Kad nema donacija, jedu brašno pomiješano s vodom. Smrzavaju se u barakama bez drva za ogrjev i davno isključenom strujom.
Hodaju bosi jer im je prvi Crveni križ udaljen stotinama kilometara. Ne samo da nemaju novca da bi došli do pučkih kuhinja, nego im je nezamislivo dati dvadeset kuna za autobus do liječnika.
A o lijekovima da i ne pričamo. Što mislite, tko njima ide u apoteku? Marijana Matešić, predsjednica HU Dobra volja, tvrdi da ih je sve više.
- Svaki dan primamo nove pozive u pomoć za umirovljenike prepuštene malim mirovinama. Nemaju internet da bi mogli doći do ljudi koji bi im možda pomogli. Ovise o onima koji su slučajno čuli za njih i javili nama - počinje Marijana priču o načinu rada udruge.
- Naša korisnica je i baka Stana. Živjela je u Letovaniću, u trošnoj kući bez kupaone. S kćeri i unukom preselila je u Zagreb. Kćer je našla posao i od plaće plaća podstanarstvo, a baka Stana zarađuje skupljajući boce. U vrijeme lockdowna, kada je bilo nemoguće skupiti išta, baka i njezina obitelj ne bi imali što za jesti. Pomažemo i gospođi Nadi. Prima mirovinu od 1800 kuna i plaća popravke na kući. Krov joj je loš, zidovi su puni vlage. Frižider je držala samo za ukras, prazan i potrgan. Kada smo je pitali ima li kakvu želju, rekla je da bi voljela imati pola litre mlijeka i bananu. Baku obilazimo redovito s obećanjem da više nikada neće imati prazan frižider. A koliko je takvih baka za koje ne znamo... - pita se Marijana.
Pomoć udruge je od presudne važnosti, ali sve su to ljudi koji bi svaki dan trebali imati hranu. To je dugoročan problem.
Na 35 beskućnika - deset umirovljenika
Na pitanje tko je kriv da su starci u Hrvatskoj gladni, Marijana najprije bolno uzdiše, a onda nakon kraće stanke odgovara:
- Socijalne službe bi se trebale organizirati da obilaze starije od 65 godina i da vide kako žive. Imam fotografije koje nisu za objavu, to je nešto toliko pregrozno da boli gledati. Hodaju bosi. Njihova djeca odu vani raditi pa se više ne javljaju. Od svojih crkavica prvo plate režije, a za njih ako išta ostane... - s tugom u glasu će Marijana, a to nas je sjetilo na nedavni slučaj bake Miljke (91).
Prima 724 kune mirovine, a od toga 80 mora davati za TV pretplatu HRT-u.
Možda ne bi odmoglo da općine i gradovi o kojima često pišemo kao leglima uhljeba i centrima rasipnosti usmjere djelić proračuna na potrebite.
Plate račune i režije, imaju za 10 dana pa ostanu bez ičega
Dado Lelas iz splitske udruge Most također je bolno uzdahnuo na pitanje tko je za ovo kriv.
- To je zaista najteže reći. Potrebitih je puno, pogotovo umirovljenika. U zadnje vrijeme govorimo baš o vidljivom povećanju. Poplate sve račune i režije, pa desetak dana imaju za normalno funkcioniranje, a nakon toga su bez ičega - spremno će Lelas.
Na 35 splitskih beskućnika desetak je umirovljenika. Uglavnom su bolesni.
- To su ljudi koji više ne mogu raditi, tako da priča o njihovu socijalnom uključivanju pada u vodu - veli dopredsjednik udruge Most.
Situacija po selima je još gora.
- U Splitu postoji pučka kuhinja i socijalna samoposluga, ali zaseoci su u jako lošem stanju. Ljudi su često previše ponosni da se jave u centre za socijalnu skrb. Mirovine su male. Imali smo dosta poziva pa bi znali kad uhvatimo vremena nositi po Zagori nešto hrane, bar privremeno da se pomogne, ali to je sve gašenje vatre. Ništa nije kontinuirano ni sustavno - razočaran je Dado Lelas.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
