Kako izgleda dan u zagrebačkoj hitnoj: "Smjena traje 16 sati"

Od jedan do deset, koliko mi je vruće u ovome? Dvanaest!, prigušeno je promrmljala neprepoznatljiva mlada žena. 

Vide joj se samo oči, cakle se iza čvrstih stakala. Sve ostalo, glava, ruke, noge, trup, sve je potpuno umotano u bijelu, zaštitnu opremu. Izgleda kao lik iz Kubrickove Odiseje u svemiru. Izgleda kao da će svaki čas reći da je ovo mali korak za čovjeka, ali veliki za čovječanstvo. Da je vidi Ivan Pernar, posumnjao bi u izvanzemaljsku invaziju.

POGLEDAJTE VIDEO:

Situacija je zapravo puno prozaičnija. Ovo je, naime, samo jedna od pedesetak dnevnih intervencija u Nastavnom zavodu za hitnu medicinu Grada Zagreba. Pustili su nas unutra, da se iz prve ruke uvjerimo kako funkcionira 24satni stroj od nekoliko stotina ljudi. Ako ste posljednih dana vidjeli kombije koji uz ječeću sirenu jurišaju kroz crvena svjetla, velika je šansa da su netom izjurili odavde.

Tamo, u košnici na rubu Heinzelove ulice, liječnici i tehničari svaki dan se jave na oko 800 hitnih poziva. Imaju posebnu prostoriju, samo za telefone, koju zovu dispečerski centar. Pokazali su nam je. Sjede u gamerskim, rotirajućim stolicama, stežu kemijske olovke u šakama i čekaju pozive. Cijeli dan i cijelu noć. Telefon zvoni, oni ga podižu, slušaju, zapisuju i prosljeđuju dalje. Poklapaju i čekaju novi poziv. I tako još 799 puta dnevno. I to samo za hitne pozive. Preostaju još oni za sanitetski prijevoz. Svaki dan. 

- To vam je zapravo najstresniji dio posla. Taj rad na telefonu na neviđeno. Službe su nam podijeljene tako da ih pola radi u ambulanti, a pola na telefonu - kazuje nam Marino Čanađija, pomoćnik ravnatelja za sestrinstvo. On nam je pristao biti vodič kroz zagrebačku hitnu. 

Primljeni poziv dolazi dispečeru na ekran te ga on predaje terenskim HMP timovima koji odrađuju smjene od 12 sati na dan. Koliko brzo se uopće može reagirati? Koliko vremena prođe od poziva do pokreta?

- Nekoliko sekundi. Ovisi sve o ozbiljnosti dojave. U slučaju krajnje hitnosti pali se zvono. Tu nema čekanja već se odmah istrčava i kreće doslovno u roku nekoliko sekundi. Minuta najviše. Primjerice, danas je bila dojava da dijete od 11 godina ne diše. Na koncu se ispostavilo da je dijete dobro i roditelji su ga već prije dolaska našeg tima odveli u bolnicu - kazuje Marino. Svoj dan na poslu opisuje hladnokrvno i opušteno kao da prodaje lubenice ljeti uz cestu.

Obilazimo zgradu hitne. Čanađija pokazuje lijevo i desno, odmahuje rukom vozačima, tehničarima i liječnicima. 

- Imamo 419 zaposlenika. Inače sve dobro funkcionira, ali sada nam je od potresa stradala dvorana petom katu. Tamo je uprava. Odvojila se cijev od glavnog rashladnog uređaja. Ali nije strašno. Na petom katu je vruće, no donji katovi gdje borave terenski timovi kad su u Zavodu su hladniji, a to je najbitnije, da se oni ne kuhaju - pojašnjava dok se penjemo uz metalne stepenice. Oko nas struje ljudi u maskama i zaštitnim ogrtačima.

Kako se hitna prilagodila novom koronskom režimu, zanima nas. 

- Imamo otprilike 40 do 50 intervencija dnevno, a koje su povezane na sumnju u Covid. Na svaku od njih odlazi tročlani tim. Oni rade smjene od 12 sati dnevno. Prvo se zaprimi poziv o sumnji na zarazu, na teren izlazi liječnik koji ga detaljno pregledava i odlučuje što s pacijentom. Ako odluči da se ide u bolnicu, voze ga u infektivnu ili u ostale bolnice. Od njih 40 ili 50 dnevno, teško je reći koliko ih bude zapravo zaraženih i onih kojima je nužna izolacija - objašnjava Marino dok nas vodi u Depo.

Ta prostorija funkcionira otprilike kao medicinska Batmanova pećina. Telefon zazvoni, dojava dolazi do hitnjaka, a oni odmah utrčavaju ovdje. Tu je sva moguća oprema koju prije polaska moraju navući na sebe. Kape. Duple rukavice. Maske. Filteri. Viziri. Kombinezoni. Nazuvci. Sve.

- Ako je intervencija prvog stupnja hitnosti i ako se mora u roku jedne minute izaći van, dolazi se trkom ovdje po opremu, sve se uzima i oblači na putu do intervencije - priča Marino dok pokazuje police s opremom. 

Među njima kruži Petra. Crnokosa žena, u bijeloj majici i crvenim "hitnim" hlačama, klizi iza pulta, pregledava popise i nagleda cijeli postupak. Primjećujemo tamne podočnjake.

- Smjena mi traje 16 sati. Ali dobro je, radim svaki treći dan pa se stignem odmoriti - kazuje nam kroz zaštitnu masku. Inače depo radi u dvije smjene, od 6 do 14 sati i od 14 do 21 sat.

Marino nas vodi kroz opremu naslaganu na pultu. 

- Imamo tri boje kombinezona, raspoređene po veličinama. Plava, žuta i tamnosiva. Uzima se prvo kirurška kapa, pa se onda navlače zaštitni kombinezoni. Zatim idu nazuvci, dvostruke rukavice, FFP maske zaštitne razine 2 i 3, s gušćim ventilima. Onda naočale. Sve ovo služi zaštiti sluznice oka, nosa i usta. I dodatno uz sve to se stavljaju viziri. Oni zapravo zaustavljaju najveći dio potencijalne zaraze, a tek nakon njih sve ostalo. Oblačenje se radi ovdje u depou, i to po preciznom uređenom postupku. Skidanje opreme je vani u šatoru. I oblačenje i skidanje mora biti pod nadzorom treće osobe koja čita postupnik točku po točku - pojašnjava.

Kaže da su im dnevne potrebe za opremom ogromne. Naime, kad se vrate s terena, kombinezoni i maske se ne peru. Moraju ih bacati. I tako pedesetak puta dnevno, svaki dan. Trenutno imaju dovoljno, ali moraju stalno nabavljati novu opremu. Primjećujemo brojne kutije s kineskim znakovima.

- Da. To su kineski paketi s opremom, stigli su sada u posljednjoj pošiljci. Maske i odijela. Ove vizire smo dobili od civilne zaštite. A evo ove, ove plave, vidite, njih je izradila skupina entuzijasta iz Splita. Isprintali su ih 3D printerom - pokazuje nam asortiman. 

Dok smo razgovarali, zazvonio je mobitel. Jedan tim treba uskoro krenuti na intervenciju, shvatili smo, i svaki trenutak će doći ovdje. Vrata bez kvake su se otvorila, a unutra je utrčala četveročlana ekipa. Odmah su se bacili na navlačenje kombinezona.

- Inače na teren uvijek ide tročlana ekipa, ali u ovom slučaju imamo jednu mladu liječnicu na obuci. Ona će ići sa standardnim timom - pojašnjava Marino.

Dok on govori, četvorka se užurbano odijeva. Zadisani su. Nije lako smireno navući svu opremu na sebe, posebno ne po točnom redoslijedu. Petra diktira. Vruće je. Cijela prostorija šuška. Kad su završili, izgledali su kao da idu u lov na E.T.-a, a ne na intervenciju u gradu. Pratili smo ih dok su klipsali u prizemlje, prema garaži. Dvoje naprijed, dvoje natrag, iza kliznih vrata. Od trenutka kad su se dotrčali odjenuti do paljenja sirene, prošlo je nekoliko minuta. 

Izgubili su se iza podignute rampe, a s druge strane već je dolazio novi kombi. U šatoru iza njega, uznojeni muškarac i žena gulili su kombinezone sa sebe. Iznad njih je stajao tehničar i, kao Petra u depou, diktirao redoslijed skidanja opreme. Bacili su je na hrpu na podu koja će kasnije završiti u obližnjem specijalnom kontejneru. Lica su im bila premrežena otiscima od maski i zaštitnih naočala. Samo u majicama kratkih rukava i hlačama, otrčali su dalje. Nestali su nam iz vidokruga negdje na stepeništu.

Ravnatelj Žarko Rašić nije začuđen ovakvim tempom.

- Dnevno imamo oko 150 intervencija hitne pomoći, i oko 350 intevencija sanitetskog prijevoza. To je gotovo isto kao prije Covida. Moral u  hitnoj je u ovom trenutku dobar. Opreme još ima, a ekipa koja izlazi na teren u potpunosti je zaštićena. Srećom, nemamo još nijednog zaraženog zdravstvenog djelatnika. 12 ih je u samoizolaciji jer su bili u kontaktu s bolesnicima kod kojih je potvrđen Covid-19 - priča nam Rašić. 

A što ako se korona ipak probije u hitnu? Imaju li rješenje? 

- U slučaju zaraze i izolacije, imamo plan B. Imamo ekipe u različitim smjenama koje ne dolaze u kontakt jedni s drugima, posebno jer smo poduzeli mjere da do toga ne dođe. Svi su upoznati s mjerama kojih se moraju pridržavati. 

Većina građana je u strahu od zaraze. Ne znaju s čim se suočavaju, ne znaju kako se boriti protiv bolesti. Kako je s ekipom s hitne? Koliko ih je ova situacija pomakla iz uobičajenog kolosijeka?

- Nakon početnog straha koji je bio prisutan kod djelatnika, vrlo brzo, pogotovo jer smo odmah nabavili opremu, to je postalo naprosto rutinski dio posla. Rad s Covidom je postao normalni dio našeg rada - jednostavno je pojasnio ravnatelj hitne, kao da govori o najnormalnijem i najobičnijem poslu na svijetu. 

Iza njega je projurio još jedan kombi. Marino nam se ispričao, morao se vratiti natrag na posao. Telefoni su zvonili. Nema odmora.