Kako je bilo nekad: Učenici za kaznu morali klečati u razredu

Svakog dana u tiskanom izdanju 24sata stručnjaci, profesori i učitelji, roditelji i djeca, obični ljudi i znanstvenici upozoravat će na probleme, otkrivati rješenja i objašnjavati slučajeve koji mogu pomoći da imamo bolje obrazovanje za bolju Hrvatsku.

Učili su krasopis i ručni rad, nisu smjeli pisati lijevom rukom, a za nedisciplinu su dobivali udarce brezovom šibom po dlanu. Osnovna, odnosno pučka škola krajem 19. i početkom 20. stoljeća bitno se razlikovala od današnje.

Učionice su bile veće, a učenika je u razredu bilo 70-ak. Djeca su morala sjediti uspravno s rukama na leđima ili dlanovima na stolu, pogleda usmjerenog u tjeme učenika ispred sebe. Nisu smjeli govoriti ako ih se ništa ne pita. Škole su imale jedan do dva razreda. Dječaci i djevojčice u početku nisu učili skupa, odnosno postojale su odvojene škole i razredi po spolu. Tek početkom 20. stoljeća javljaju se mješoviti razredi. U svakoj učionici morala je postojati pljuvačnica “da se uzdrži čistoća”, a zid iznad školske ploče krasila je slika raspetoga Spasitelja. Za drvenim klupama, koje su imale pomične ploče i otvore za tintarnice, sjedilo je po dvoje đaka. Pisali su guščjim perom, a postojale su i pločice od škriljevca po kojima se pisalo zašiljenim kamenčićem ili olovkom koji ostavljaju bijeli trag kao po ploči. Nazivali su ih “pisanke siromaha” jer nisu svi roditelji malim učenicima mogli priuštiti skupi papir.

Učenike su ocjenjivali ocjenama od jedan do pet, kao i danas. Od predmeta su imali vjeronauk, hrvatski jezik u kojemu se ocjenjivalo čitanje, slovnica i pravopis, zatim strani jezik (njemački ili talijanski), zemljopis, prirodopis, računstvo, krasopis i risanje (crtanje). Svako slovo u krasopisu imalo je točno određen broj debelih i tankih linija, koje su učenici ponekad morali pisati uz taktove koje bi im dlanovima zadali učitelji. I prije više od sto godina postojali su imenici, no ondašnji đaci imali su i crnu ili sramotnu knjigu i zlatnu ili počasnu knjigu za pohvale.

U crnu knjigu upisivalo se ime i prezime učenike, kazna i razlog kažnjavanja. Najblaža kazna bila je opomena i upis u knjigu. Bilo je zabranjeno kažnjavanje radi neznanja.

- Primjerice, u knjizi je zapisana kazna za dječake koji su u Horvatima gospođi zagutili purana. Djevojčice nisu kažnjavali šibom, za njihove nepodopštine postojao je ‘zatvor’. Mogli su ih zadržati u školi do pet sati uz klečanje i rješavanje zadataka - kaže ravnateljica Hrvatskog školskog muzeja Branka Manin. Ondašnje škole imale su puno više učila koje su nastavnici koristili.

- Bilo je bitno sve zorno pokazati. Postojala su računala za razlomke, računala s filirima. Cilj je bio naučiti djecu brojeve, zbrajanje i oduzimanje kako bi jednog dana znali sami, između ostaloga, voditi kućanstvo - objasnila je ravnateljica Manin.

Ručni rad učili su i dječaci i djevojčice. Bilo je povezano s crtanjem jer su učenici obično morali prvo izraditi nacrt, a onda po njemu vesti ili napraviti model u papirnoj ljepenci, drvetu i željezu. Nažalost, nije sačuvano mnogo učeničkih ručnih radova jer su ih obično prodavali na izložbama.

Obvezno osnovno školovanje na našim je prostorima uvedeno 1874. prvim autonomnim hrvatskim školskim zakonom, tzv. Mažuranićevim zakonom. Osim što je Zakon uveo obvezno obrazovanje za sve u trajanju od četiri godine bez obzira na stalež, narodnost, vjeru i spol, mogle su biti javne ili privatne, opće i građanske, a nastavni jezik je hrvatski. Školski propisi određivali su sve - od organizacije nastave do izgleda škole, broja i položaja prozora.

- Bio je to vrlo napredni zakon za to vrijeme. Njime se u nastavu uvodi tjelesni, odnosno ‘gombanje’, kako se tada zvalo. Svaka škola morala je imati školsku dvoranu ‘gombaonicu’ i vanjsko igralište ‘gombalište’. Propisao je i da škole imaju vrtove - kaže Manin. Što se tiče nastavnog kadra, prevladavali su muškarci i bili su vrlo cijenjeni.

- Nastavni plan i program, odnosno kurikulum propisuje nastavne predmete i sadržaje koji se uče. Školski zakon donesen za banovanja Khuena Hedervaryja 1888. u mnogim je stvarima bio korak unazad. Primjerice, njime je bio propisan celibat učiteljica, odnosno učiteljice nisu smjele biti udane. Smatralo se da se ne mogu jednako dobro brinuti za učenike i obitelj te su nakon udaje gubile službu, ali učiteljima su i smanjene plaće te im je produljeno službovanje - objasnila je Manin.

Lajkaj stranicu Bolje obrazovanje, bolja Hrvatska na Facebooku.

Pročitajte više o temi na stranici Bolje obrazovanje.