News

Komentari 272

Kako je 'siromašni' Bandić uspio imati dijamantni prsten, satove od 300.000 kuna, penthouse...

Kako je 'siromašni' Bandić uspio imati dijamantni prsten, satove od 300.000 kuna, penthouse...

6. DIO: BATMAN Bandić se odrekao Ljubičića. Slobodan nije mogao vjerovati da mu je Bandić okrenuo leđa i to mu nikada nije zaboravio iako je oprostio

U jesen 2014. godine, nakon što je Milan Bandić uhićen u velikoj akciji policije i USKOK-a, novinari 24sata Ivan Pandžić i Jelena Badovinac istražili su djetinjstvo, mladost i tajne poslove zagrebačkog gradonačelnika te svoje materijale 2015. godine objavili u knjizi 'Ja, Milan'. 24sata vam ekskluzivno donosi feljton prema poglavljima iz tog bestsellera.

DUGI MARŠ KROZ INSTITUCIJE

Posljedica velikih prosvjeda protiv Horvatinčića je i da ostalih 15 gradskih blokova, odnosno unutrašnjih dvorišta između zgrada, nikada nisu našli investitora koji bi ih uredio i obnovio. Dio arhitekata i danas žali za tim, a dio ponavlja da je i bolje tako ako se bude radilo po Horvatinčićevom principu.

Unatoč tome što je GUP mijenjan svakih godinu i pol, za to je ipak trebalo prolaziti dugu proceduru. Osmišljen je zato, po navodima iz USKOK-ove istrage, novi štetni model prenamjena i povećanja izgradnje. Bandićev pravnik i suradnik Željko Horvat uz pomoć i blagoslov Davora Jelavića i tajnice Skupštine, SDP-ovke Grete Augustinović Pavičić, upušta se u ono što će kasnije biti poznato kao "Afera ispravci". Pod krinkom tehničkih ispravaka, poput tipfelera, u GUP-u je daleko od očiju javnosti, propisane procedure javne rasprave i usvajanja plana na Skupštini, povećavana izgradnja za određene investitore. Brisale su se ceste, parkovi, dodavali katovi...

POGLEDAJTE VIDEO: Što drugi misle o Bandiću?

- Bila sam kod Mladena Bajića, sve mu objasnila i kako je izigrana procedura i zakon. Saslušao je, ali i dao tada do znanja da su mu ruke prilično zavezane – priča jedna visokopozicionirana dužnosnica upućena u malverzacije s GUP-om.

Unatoč svakodnevnim medijskim napisima, brojnim kaznenim prijavama s dokumentima, niti jedna afera iz tog razdoblja nije otvorena u mandatu. Državno odvjetništvo Mladena Bajića samo je obavještavalo da ili traju izvidi ili su komentirali da ništa ne mogu komentirati. Javnost je sve više tražila da se Bandić i njegovi suradnici ili procesuiraju ili se kaznene prijave odbace i Državno odvjetništvo jasno obrazloži zašto smatra da nisu našli nikakvih kaznenih dijela. Niti jedno niti drugo nije činjeno. Trajao je, kao i godinama poslije stalni vakuum. U njemu su Bandićevi protivnici isticali da je naštetio gradu, a pristaše da bi već nešto bilo pokrenuto da ima imalo istine u tome.

  - Neka institucije rade svoj posao – tu frazu Stipe Mesića, Bandić je  izlizao od ponavljanja do te mjere da je postala predmet sprdnje.

Bandićev osjećaj sigurnosti zasigurno poticao i iz izvrsnih odnosa s tadašnjim HDZ-ovim premijerom Ivom Sanaderom. Navodno ih je spojio upravo Slobodan Ljubičić koji nije robovao ideologijama. Jednako kao i Bandiću i njemu je sve manje postajalo važno tko je u kojoj stranci, bilo je važno da interesi ne budu suprotstavljeni.

 - Milanu nije bilo lako kada je otišao. Što nije ni čudo jer su isti i su izvrsno surađivali  – rekao je jedan bliski Bandićev suradnik nakon što je dr. Ivo Sanader podnio ostavku. Tada se još nije niti pretpostavljalo koje razmjere kriminala će se otkriti pod HDZ-ovim premijerom.

Razlozi dobre suradnje su višeslojni. Bandić je stalno bio u toplo-hladnim odnosima s Ivicom Račanom i znao je da mu sudbina u stranci visi o niti. Nakon što je na čelo SDP-a došao Zoran Milanović, odnos s predsjednikom stranke Bandiću je samo pogoršan. Kako će se kasnije pokazati u istragama protiv premijera, Sanaderovi i Bandićevi ljudi su iz sjene osnovali i Televiziju Sljeme, odnosno Z1 kako bi imali jak medijski kanal. Zajedno su u Banskim dvorima dogovarali megaprojekti poput završetka Sveučilišne bolnice, izgradnje hidroelektrana na Savi koji ni danas nisu realizirani. Bandić je imao zaleđinu u državnom vrhu kakvu nije imao ni u najboljim danima kada mu je partija vladala Hrvatskom. Sanader je s druge strane dobio indirektnu kontrolu nad Zagrebom koju nije mogao ostvariti preko izbora.

- Sanader je više vjerovao Trgu Stjepana Radića nego Gundulićevoj – kaže jedan bivši gradski HDZ-ovac aludirajući na lokacije gdje se nalazi gradska uprava naspram sjedišta zagrebačkog HDZ-a.

Na dvama lokalnim izborima, onima 2005. i 2009. godine, HDZ nije predstavljao baš nikakvu prijetnju Bandiću. Niti su ga napadali zbog afera, niti su imali konkretan program, jednostavno su ga ostavili na miru. Sanader se početkom 2007. godine odlučio oduzeti gradu Zagrebu oko 800 milijuna kuna godišnje. Porez na dobit koji je izdašno punio zagrebački proračun zbog brojnih sjedišta hrvatskih tvrtki, Sanader je prebacio državi. Bunila se udruga gradova, ali od gradonačelnika glavnog grada koji gubi novac se nije moglo čuti ništa osim konstatacije da je novac uzet i da "će se morati pokriti koliko je poplun dugačak". Gradski pročelnik za financije Slavko Kojić se hvatao za glavu jer je znao da imaju milijunske obveze prema Holdingu i da je Sanaderov potez usmjeren ponajviše protiv Zagreba koji je ubirao poreza na dobit dvostruko više nego svi ostali zajedno. On je još rogoborio u javnosti da će propasti brojni projekti. A onda je direktno od svog prijatelja Bandića dobio naredbu da stane s udarcima na premijera i ministra financija Ivana Šukera. Bandić je zamjerao HDZ-u oduzimanje novca tek mnogo kasnije u verbalnim okršajima.

Tada je Bandić bio i u izvrsnim odnosima sa predsjednikom Stipom Mesićem čiju kćer je zaposlio u tvrtku Terme Zagreb samo da broji komarce na zidu. Za plaću veću od 12.000 kuna, godinama je radila "na pripremi" izgradnje zagrebačkog kupališta. Ni danas, kao ni tada – nije izgrađeno. Kada su Mesić i Bandić zahladili odnose, odjednom je gradska revizija našla niz propusta u radu Saši Mesić koje prije toga nitko nije vidio, pa su je smijenili.

 - Bandićeva taktika je bila da vas kupi, ako pristanete na posao ili vam prođu neki amandmani u GUP-u, onda zna da ste njegovi. Ušli ste u to kolo. Ako nastavite žestoko napadati, onda će vam njegovi ljudi naći nešto u karijeri i dostaviti medijima. Samo su rijetki uspjeli zato ostati na distanci u gradskoj politici – priča nam zagrebački političar koji je jedno vrijeme blisko surađivao s gradonačelnikom.

Da je to točno, potvrđuje i opet pionirska taktika Bandića. Bilo je dosad poznato da su gradonačelnici kupovali neke tihe vijećnike u gradskim vijećima i tako dobivali potporu. Ali nije baš bilo uobičajeno da ponude posao najžešćoj oporbi u Skupštini. Bandić zapošljava u Holdingu svoje kritičare Peru Kovačevića iz HSP-a, Joška Morića iz DC-a i Stipu Tojčića iz HNS-a. Kroz godine je samo Kovačević ostavio neki rezultat. S Tojčićem se krvio četiri godine dok su bili u formalni koalicijski partneri, ali  tada mu je dao mjesto pomoćnika u upravi. I bivšu gradonačelnicu Vlastu Pavić smjestio je u upravu Holdinga i zadužio je za pravna pitanja iako su mnogi svjedočili da se nije pretrgla od rada. Pavić nikada zato nije dala niti jedan intervju o svom odnosu s Bandićem dok je bila gradonačelnica iako je, prisjetimo se, ranije najavljivala da više ne može šutjeti i stavljati stvari pod tepih. Dodatno su HSP-ovi ostali zastupnici bili ublaženi sitnim uslugama, a u Holdingu je zaposlen i Žarko Delač, zastupnik nezavisne liste Borisa Mikšića. To je samo manji niz imena koji su tada našli svoje radno mjesto za plaću od 10 i više tisuća kuna od komunalija koje su plaćali Zagrepčani. Bivšeg spornog člana Poglavarstva HNS-a Mislava Žagara prima u SDP i daje mu da bude pomoćnik direktora na Autobusnom kolodvoru. Bandićev prijatelj Mirko Ljubičić Šveps postao je direktor u Vodoopskrbi.... Niz je još prijatelja, ali i onih iz prošlih sastava Skupštine i nekada političkih neprijatelja koje je Bandić zbrinuo. Kada se radilo o tvrđim orasima, cijena se nije pitala. Bandić nikada nije počinio   "grešku" koju je napravio vukovarski gradonačelnik Željko Sabo nudeći mito zastupniku suprotnog političkog pola. Išlo se preko treće ruke.

Svojevremeno je jedan posrednik prepričao kako je to izgledalo. Kaže da mu je došao Ljubičić i da ode jednom od zastupnika i pita ga što god mu treba.

-Što ako kaže milijun kuna?! - prepričava svoje pitanje posrednik. Ljubičić je samo prijekorno pogledao i rekao da je njegovo samo da pita. Zastupnik kojem je ponuda otišla i danas radi u Holdingu na ne previše izloženom mjestu, ali za prilično dobru plaću koja mu omogućava i dodatni politički angažman.

BATMAN

Zaštićen politički  i "odozgo" kroz HDZ-ovu vladu na čelu sa Sanaderom, ali i "odozdo" kroz potpuno umrtvljenje gradske oporbe, Bandić se mogao posvetiti građenju svog imidža "čovjeka bez kojeg grad ne može postojati". Dnevno je nakon trčanja obilazio barem pet društvenih događaja. Tko je imao bilo kakav problem, čuo je čuvenu rečenicu "sutra ujutro kod mene u uredu". Najčešće ipak nije Bandić primao te silne ljude, nego netko od pročelnika ili niže rangiranih službenika. Kod njega su u ured ipak dolazili samo one već ribe. Ali to nije ni važno. Većina birača je živjela u uvjerenju da može pokucati Bandiću na vrata i biti srdačno primljena. A to je najvažnije.

Postoji anegdota koja najbolje opisuje kako je sve funkcioniralo. Na punom trgu,  Bandiću se obratila gospođa sa s problemom.

–    Dođite kod mene ujutro i sve će biti riješeno – odgovorio je glasno Bandić.

–   Ali šefe, vas ujutro nema, idete na službeni put – šapnuo mu je u uho jedan od brojne svite s kojom je bio okružen.

–   To znamo ti i ja, ali ne znaju svi ovi ljudi okolo koji su čuli što sam rekao – sa smiješkom je odgovorio Bandić.

Silno želeći oprati imidž "crvenog" gradonačelnika pred Crkvom, još u prethodnom mandatu, gradonačelnik se  trudio biti u kontaktu sa svakim svećenikom u brojnim zagrebačkim župama. Sufinancirao je izgradnje crkvi, davao zemljište, uređivao okoliš oko crkava, podupirao novčano slavlja za dane zaštitnika župe. SDP-ovac je bio dobrodošao u sve zagrebačke župe i rado viđen gost. Imao je čak posebnog savjetnika za vjerska pitanja. Stipe Zeba trebao je biti svećenik, imao je sedmero djece, bio je praktični vjernik. On je veza i za Crkvu. Zeba je znao svakog svećenika i njemu su mogli poslati pisma kada god im je nešto trebalo. Zauzvrat je gradonačelnik često dobivao pohvale s oltara.

Gradonačelniku iz skromnog hercegovačkog zaseoka zaista nitko nije mogao više stati na put. Zlatko Canjuga mu je izbio kroz kupovinu vijećnika vlast iz ruke prvi puta daleke 1997. godine. Pijana vožnja ga je stajala tri godine provođenja u sjeni. Nakon osvajanja vlasti 2005. godine, znao je kako se vlast lagano može izgubiti. Kada je osigurao sve bokove, zato je krenuo osigurati i sebe. Iste godine prodaje stan od 75 četvornih metara u kojem je dotad živio s obitelji. Kupuje ga za 135.000 eura u gotovini Nervad Mešić, dečko koji je tada jedva prešao 20 godina. U stanu uopće nije živio, svjedočili su susjedi novinarima. Važnije je da mu je otac bio poznati građevinar Ahmet Mešić, čija tvrtka Mešić.com doživljava nakon toga pravi procvat u poslovima s gradom,  a najpoznatiji su postali kasnije po gradnji spornih fontana za 18,5 milijuna kuna. Kontrole ministarstva su utvrdile kršenje Zakona o javnoj nabavi jer je projekt naknadno pojeftinjen nakon što je Mešić dobio posao, a cijena gradnje je ostala ista.

Bandić kupuje stan od 125 četvornih metara za skoro 300.000 eura. Razliku je opravdao ušteđevinom koja nikada nije bila prijavljena u imovinskoj kartici i kreditom. No još važnije je da gradonačelnik u Bužanovoj ulici nije koristio samo taj stan. Susjedni, iste površine i njegov, spojen su u jedan, pa je Bandić živio u luksuznom penthouseu na vrhu zgrade. Kada su novinari dobili svjedočanstva radnika koji su radili u stanovima da se Bandić uselio u dva stana, on je to uporno negirao. Službeno stan vrijedan 300.000 eura glasi na njegova brata Dragu koji je otada bio obični radnik i živio u Berlinu u nimalo luksuznoj gradskoj četvrti.

-Kad ga sredim, sve ću vas pozvati da vidite stan– obećavao je tada gradonačelnik  znatiželjnim novinarima. Osam godina nikoga od novinara nije pustio u svoje stanove i čak se jako naljutio kada su to kasnije tražili. Brat Drago nikada nije doselio u susjedni stan, a nakon Bandićeva uhićenja i policijski izvori su potvrdili da su prilikom pretresa prolazili kroz dva spojena stana. Oba je koristio gradonačelnik. Samo za drugi stan, Bandiću je trebalo preko dva milijuna kuna koje nikada nije prijavio u imovinskoj kartici. Iako glasi na brata Dragu, istražitelji su blokirali i taj stan kao Bandićev.  Nakon uhićenja, istražitelji su sumnjaju da je to tek dio njegove imovine. S Primjerice, vila u Novom Vinodolskom sa šest apartmana glasi na njegova kuma Milana Penavu, vlasnika već spomenute tvrtke Tigra. Policija je ipak vodila Bandića na pretres u Novi Vinodolski. Osim toga, Bandić je  uredio kuću u Hercegovini u kojoj sada živi njegova majka. Niti to nije mogao priuštiti sa svojom plaćom, nego je opet sadio palme u dvorište i oblagao kuću kamenom brat iz Njemačke. I rodna kuća gradonačelnika je luksuzno obnovljena, a u dvorištu su biste njegovih predaka. Glasi na rođaka iz Hercegovine. Za predivnu drvenu kuću u Zagrebu podno Medvednice, Bandić je također negirao da je njegova. Unatoč tome što su susjedi svjedočili da su vidjeli Bandića na posjedu, njegov bliski suradnik i bivši policajac Robert Ljutić tvrdi kaže da ju je napravio od prodaje svoje imovine. Vlasništvo glasi na Ljutića.

KOLEKCIONAR

Na Bandiću su bile vidljive i druge promjene u stilu odijevanja, satovima i prstenju koje je nosio.

 - Kada je postao gradonačelnik 2000. godine imao je plastični sat sa likom Mickeya Mousea i bio zadivljen skupocjenim satovima koji su nosili neki drugi političari – prisjetio se jedan njegov suradnik.

U mandatu iza 2005. godine, novinari su na fotografijama sa sjednica Poglavarstva i drugih gradonačelnikovih pojavljivanja primijetili da često mijenja satove. Odnijeli su fotografije stručnjacima i ostali zaprepašteni. Kolekciju satova su oni koji prodaju skupocjene satove procijenili na preko 300.000 tisuća kuna. Piaget vrijedan skoro 100.000 tisuća, kuna, IWC Portugese Chrono vrijedan oko 60.000 kuna,  Zenith El Primero Chronomaster vrijedan barem 45.000 kuna, Cartier Pasha od 40.000 kuna, dio su kolekcije satova kojim je Bandić iskazivao svoj prestiž. Satovi su mu uvijek bili slaba točka i zato ga je silno ljutilo što su novinari počeli propitivati odakle mu novac za njih.

U javnosti se počeo pojavljivati i sa prstenom s velikim dijamantom koji je procijenjen na 60-ak tisuća kuna. U svom stilu, gradonačelnik je izbjegavao dati jasna pitanja otkud novci za kupovinu skupih statusa moći. Pritisnut i od Povjerenstva za sprečavanje sukoba interesa da prijavi imovinu što mora učiniti po zakonu, Bandić je napisao da ima sedam satova i prsten od koji niti jedan nije vrijedan preko 10.000 kuna. I tu je sve stalo, a medijima je ostalo samo da i naknadno broje vrijednosti na njegovim rukama.

Također, dok je ranije gradilišta i izvanprotokolarne stvari obavljao ležerno obučen u traperice i obične majice, sve češće se pojavljivao u skupim odjelima. Bilo je neobično vidjeti Bandića tako obučenog na gradilištima, ali neki su to pripisivali da je našao modnog savjetnika i da se napokon počeo oblačiti kako priliči gradonačelniku. Pokazalo se da je su svi statusni simboli koje je skupio u biti bili i njegov znak da pokaže kako je on prerastao Zagreb. Milan je htio više i bio je uvjeren da on to može jer nema nikakvu pravu konkurenciju na hrvatskoj političkoj sceni.

Prvi test je napravio upravo u svojoj stranci. I doživio neugodni poraz.

Nakon smrti Ivice Račana, SDP je bio na prekretnici kojim putem će poći. Bandić i njegovi ljudi su bili apsolutno uvjereni da upravo on može zauzeti njegovo mjesto jer je bio maltene sušta suprotnost preminulom predsjedniku. Energičan, radišan, borac koji će rado ući u sukobe. Imao je pod sobom i uspješnu karijeru u Zagrebu, referencu kakvu nije imao nitko.

PORAZ NA IZBORIMA U STRANCI

Ipak, na tim unutarstranačkim izborima njegove kolege u partiji su očito znali i onu tamniju stranu Bandića, pa je dobio skoro dvostruko manju podršku nego javnosti skoro potpuno nepoznati Zoran Milanović. Milanović je u prvom krugu dobio skoro 600 glasova od 1540 kandidata,  i s njim je prošla u drugi krug Željka Antunović. Bandić je bio tek na trećem mjestu, a Tonino Picula na četvrtom. Nije pomoglo što je baš negdje u to vrijeme dobio i spor oko zemljišta Zagrepčanke zbog kojeg mu se tri godine ranije ljuljala karijera i Račan mu dao žuti karton. Prije drugog kruga, Željka Antunović, bivša ministrica obrane koja je bila i vršitelj dužnosti predsjednice stranke, bila je presretna. Dobila je potporu Bandićevih glasača, tvrdila je.

- Kojić mi je rekao da će oni između dva zla izabrati ono manje – hvalila se Antunović prije nego ju je Zoran Milanović porazio sa 150 glasova razlike.

Dr. Zdravko Tomac smatra da je Bandić pogriješio kad se išao kandidirati za predsjednika SDP-a.

- Pokušao sam ga uvjeriti da ne ide, međutim, više je volio slušati one koji su mu govorili kako će lako pobijediti, i to mu je bila najveća politička pogreška.

Kako će kasnije prepričavati Milanovi suradnici, njega je jako razočaralo to nepovjerenje koje je dobio u vlastitoj stranci. Ali je više krivio lobiranja Zorana Milanovića i mladeži među kojom je bio i Davor Bernardić, Bandićev politički učenik, kasniji predsjednik gradskog SDP-a. Bandića je taj poraz samo učvrstio u uvjerenju da nema više što previše tražiti u stranci koju je stvarao i koja je pomogla da on postane ono što jest. Ali daleko od toga da bi se okretni Milan tako lako odrekao i utjecaja i zaštite koji je stranka donosila. Sve je zato dvije godine ostajalo na međusobnim podmetanjima.

Niti je Milanović volio Bandića i njegov stil vladanja, niti je Bandić volio Milanovića i njegov elitizam. Kuloari s obje strane su bili puni otrovnih strelica koje su ispaljivali jedan na drugog, ali u javnosti se sve skrivalo. Milanović je trebao Bandićevu razrađenu infrastrukturu.

- Apsolutno ništa ne želim komentirati na osnovi novinskih članaka. Svatko mora dati odgovore na pitanja koja mu se postavljaju, a ja vjerujem da će ih Milan dati. Opet se kao i pred prošle izbore pojavljuju priče o prijavama i dokumentima protiv njega, a te optužbe imaju jednako smisla kao i one da ja tučem ženu – rekao je pred parlamentarne izbore Milanović u intervjuu Indexu odgovarajući na pitanje o aferama gradonačelnika. .

Na tim parlamentarnim izborima 2007. godine SDP je opet potukao HDZ u Zagrebu. Samo što ti nije bilo dovoljno za osvajanje državne vlasti.

U takvoj interesnoj kohabitaciji nastavila su njih dvojica prilično mirno egzistirati. Bandić nije nigdje radio direktno protiv Milanovića, a šef stranke je bio spreman zažmiriti. Tek nakon izlaska Bandića iz SDP-a Milanović će izjaviti da Zagrebom caruju klijentelizam i korupcija i završiti na sudu zbog gradonačelnikove tužbe.

Milanović od Bandića nije podnosio više samo jednog čovjeka – Slobodana Ljubičića, tada šefa Zagrebačkog holdinga. Kad je u ljeto 2008. godine pretučen SDP-ovac Igor Rađenović koji je vodio Zagrebačke ceste i prijavio korupciju, sukob se rasplamsao. Iako nikada direktno i javno od Rađenovića, pojavila se informacija da je upravo Ljubičić naručitelj premlaćivanja. Ljubičić tada odlučuje sa svojim glasnogovornikom Nenadom Ivankovićem krenuti u kontra udar. Objavljuje na internetskim stranicama sve materijale o kojima je uprava Holdinga raspravljala. Među njima je bilo i anonimno pismo protiv Rađenovića u kojem se navodi da je palicom po glavi dobio zbog svojih privatnih problema.

Zoran Milanović je poludio. Zove Bandića i naređuje hitnu Ljubičićevu smjenu.

 - Ili ti ili on – navodno je poručio Bandiću. Drag je bio Ljubičić Bandiću nakon godina prijateljevanja, ali je ipak više volio sebe i razmišljao u budućnost. Već tada su se počeli kovati planovi o njegovu izlasku na predsjedničke izbore, ali trebalo je prvo pobijediti na lokalnima koji su bili tek za nešto više od pola godine. Bandić se odriče Ljubičića. Slobodan nije mogao vjerovati da mu je Bandić okrenuo leđa i to mu nikada nije zaboravio iako je oprostio.

- Bio je u takvoj situaciji, ali ja nisam bio ništa kriv koliko god me vi razapinjali – znao je reći kasnije novinarima.

Iako su napadači na Rađenovića uhićeni, nikada nisu priznali tko je naručio napad. Istraga protiv Ljubičića je završila na optužbi da je zlouporabio svoj položaj i odobrio  cjelodnevno korištenje službenog automobila jednom od voditelja u Zagrebačkim cestama. Taj, sada pokojni voditelj Stipe Ćorić bio je paralelno i zastupnik HSP-a u Skupštini i davanje automobila bila je samo jedna od sitnih usluga kojom su Ljubičić i Bandić kupovali političku naklonost. Ćorić se kasnije spominjao kao mogući naručitelj jer se sukobljavao sa Rađenovićem, ali ni to nije nikada dokazano. Slobodan Ljubičić je oslobođen svih optužbi i taj slučaj će mu postati izvor frustracija jer je uvjeren da mu je bezrazložno nanesena nepravda.

U takvoj naelektriziranoj atmosferi, SDP je u Zagrebu dočekivao lokalne izbore 2009. godine. Kako su se oni približavali, opet su počele spekulacije da su Bandiću odbrojeni dani i da bi SDP eventualno više uspjeha imao da kandidira profesora Josipa Kregara umjesto aferama opterećenog Bandića. Šef je sve presjekao jasnim stavom.

- Milan je najbolji kandidat, a SDP najbolja i najjača stranka – rekao je Milanović. Sve međusobne razmirice o kojima su mediji naveliko izvještavali je nazvao je špekulacijama.

Ipak, Milanović je također bio iskusan u stranačkim igrama. Ugradio je osigurač koji će se kasnije pokazati sudbonosnim za SDP u Zagrebu. U zamjenu za isticanje Bandića kao gradonačelnika, Milanović se uspio izboriti da na listi SDP-a na izglednim mjestima za gradsku skupštinu redom budu ljudi koji su odani njemu. Do tad je Bandić stavljao svoje suradnike i pročelnike. Ovaj puta su oni bili na dnu, a zadnji od njih bio je Bandić, na 51. mjestu. Listu SDP-a je nosio Zoran Milanović.

Te godine su birači po prvi puta birali izravno gradonačelnike i načelnike i oni za razliku od prijašnjih godina nisu ovisili o podršci u Skupštini. Kasnije je sustav unaprijeđen tako da gradonačelnici ipak budu smjenjivi ako im skupština odbije proračun, ali tada nije bilo takvih mehanizama.

Bandić je ispravno procijenio da i bez svojih ljudi u Skupštini može imati dovoljno samostalnosti, te da će se lako nositi s razmiricama na svom terenu. Ipak je on bio taj koji je itekako znao kako nekog privoljeti na suradnju, a na raspolaganju je imao godišnje s Holdingom više od 10 milijardi kuna.

Zato su on i Milanović zbog zajedničkih interesa sklopili primirje. Kratko i uz jalovi kompromis, ali ipak primirje.

Imao je uvezani Milan i još jednog asa u rukavu za kojeg je Milanović tada samo sumnjao: Ivu Sanadera. Bandić nikada nije dozvoljavao da ga uhvate na vjetrometini, a pakt s premijerom kojeg su u HDZ-u bespogovorno slušali je bio neizmjerno koristan. Sanader uz brojno negodovanje u lokalnoj, zagrebačkoj organizaciji, gura u utrku za gradonačelnika mladog i neiskusnog Jasena Mesića. Svi su odmah znali da stvari ne štimaju i da se radi o neprocjenjivoj pomoći Bandiću, ali svi su šutjeli u HDZ-u i pretvarali se da imaju kandidata koji je spreman zamijeniti Bandića. Sanader nije žalio milijune da to dokaže u jakoj predizbornoj kampanji koja se pokazala potpuno jalovom.

Po Internet kanalima su već kolale parodije na kojima Sanader poput Vita Corleonea u kultnom filmu Kum, poziva mladog Mesića na razgovor u kojem mu objašnjava da koju ulogu mora preuzeti. Mesić i ne zna da sve iz prikrajka sluša Bandić i da je žrtvovan. Tek nakon pada Sanadera, Jasen Mesić će priznati da je bio pijun u većoj igri gurnut u utrku za gradonačelnika samo da izgubi. Sanader i Bandić su više vjerovali jedan drugome nego svojim strankama.

Pomalo neočekivano, najveći konkurent na tim izborima Bandiću je bio profesor Josip Kregar koji je već bio povjerenik za Zagreb kada je Milan iz oporbe srušio HDZ i Zlatka Canjugu. Iako profesor na Pravnom fakultetu i formalno nezavisan, i prije i kasnije je Kregar ipak bio blizak SDP-u, što se pokazalo njegovim kasnijim ulaskom u Sabor na njihovj listi. Zbog razmimoilaženja Milanovića i Bandića, mnogi su sumnjali da je upravo Kregar pravi kandidat SDP-a.

Bandić je u svom prvom krugu imao samo jedan cilj: osvojiti više glasova nego Milanović s listom koju je sastavio. Budući premijer je listu nakrcao imenima koji će kasnije krojiti sudbinu cijele države. Budući predsjednik Ivo Josipović, budući ministar rada Mirando Mrsić, budući europski povjerenik Neven Mimica, budući predsjednik Sabora Boris Šprem...

 Ali to nije bilo dovoljno. Milanovićeva lista dobila je 33 posto glasova, a sam Bandić već u prvom krugu oko 48 posto.

Prvi cilj je ispunjen, pa neka vidi za koga ljudi u Zagrebu glasaju – pohvalio se jedan Bandićev suradnik.

OPET NA TRONU

U drugom krugu Bandić očekivano glatko pobjeđuje Kregara i postaje gradonačelnik koji je svoju moć sada vukao direktno iz naroda, a nije više ovisio o tome hoće li imati dovoljno zastupnika ili ne u Skupštini. Jednostavno, nije mu se moglo ponoviti ono što je on uradio Canjugi prije devet godina. Ako mu ne bi prihvatili proračun, samo zastupnici su išli na nove izbore, on je i dalje ostajao na svom mjestu. Opcija je bila i referendum za njegovu smjenu, ali to je unaprijed bio uzaludan posao s tada vrijedećim pravilima da na njega treba izaći 50 posto birača. Napuhani popisi birača jamčili su da bi to bilo teško izvedivo, pa SDP nikada nije niti pokušao tu opciju. Uz to, nisu zaboravili da je Bandić osvojio više glasova od njih i da je Zagreb opet jasno pokazao kome daje potporu.

Ono što je obilježilo tu kampanju su i nova, transparentnija, ali ipak puna rupa, pravila o financiranju izborne kampanje. Kandidati su morali otvoriti posebni račun za financiranje izborne kampanje i imenom i prezimenom bilježiti svaku donaciju koju su dobili, a s druge strane prijavljivati sve troškove. Bandićev financijski stožer, a treba znati da se sve odvijalo uz potporu i znanje stranke, osmislio je novi recept koji je pomno skrivao prave donatore. Za pretpostaviti je da nije bilo zgodno da se na listama vidi da su možda kampanju financirale tvrtke i pojedinci koji su dobivali poslove od grada.

Donacije od 50.000 kuna zato su davale osobe za koje se kasnije uvidjelo da su teško mogle imati te novce. Tajnice u Poglavarstvu, nogometaši nižerangiranih klubova čiji vlasnici su bili povezani s gradom, niži zaposlenici tvrtki koje su surađivale s gradom, anonimni poznanici pročelnika poput žene koja je inače muku mučila s otplatom kredita. Imali su samo nesreću što je Zagreb još relativno mali grad i što su mediji, malo, pomalo, otkrivali sve više ljudi i slagali mozaik. Osim što su teško mogli imati novac, donatori su u razgovoru s novinarima redovito odbijali davati izjave zašto su spremni dati svoju "ušteđevinu" da bi gradonačelnik mogao imati jedan plakat više.

Samo šest mjeseci kasnije, kada će Bandić već izaći iz SDP-a i kandidirati se za predsjednika države, primijenili su istu operaciju. Samo što su izvukli pouku, pa su se maknuli iz Zagreba. Po 90.000 kuna za Bandića predsjednika je dale deseci ljudi iz Metkovića koji je tada vodio Stipe Gabrić Jambo, Bandićev dobar prijatelj i dugogodišnji gradonačelnik s hrpom optužnica za vratom. Svi ti donatori su, za razliku od zagrebačkih, svjedočili da nikada nisu ni vidjeli toliki novac. Za razliku od onih u Zagrebu koje su zvali novinari, njih je zvao USKOK. Novac iz crnih fondova očito se obilato slijevao i na račune SDP-ova gradonačelnika i nezavisnog predsjedničkog kandidata. Niti iz SDP-a, niti Ivo Josipović nisu nikada spominjali Bandićevo financiranje iako su po njemu tukli iz svih oružja.

Kraj šestog dijela

Najčitaniji članci