Govori se o "ekstremnoj ljevici", o "rodnim semaforima i lezbijskim sindikatima", o "svetinjama i vulgarnom aktivizmu", a širenje mržnje i straha ima svrhu sakriti planove, programe i opću nekompetentnost.
Vice Mihanović u Splitu snima glazbeni spot u kojem biračima govori o "svetinjama i vrijednostima", o svetom Duji i "vulgarnom aktivizmu". Marko Perković Thompson, uz parolu Bog i Hrvati, poručuje biračima da "spriječe nalet ekstremne ljevice". Zlatko Hasanbegović napadao je ovih dana "rodne semafore" i "teoretičare lezbijskog sindikalizma". Miroslav Škoro upozorava na "ekstremnu ljevicu koja mora biti zaustavljena".
A internetom se, kako navodi Faktograf, širi dosad neviđena dezinformacijska kampanja protiv Tomislava Tomaševića.
Desnica je, dakle, mobilizirana do maksimuma.
Igra se na emocije: bilo kroz širenje straha, bilo kroz izazivanje zbunjenosti, kroz širenje mržnje ili izazivanje histerije, a manjim dijelom kroz apeliranje na ljubav i svjetonazorske vrijednosti.
Igre na sreću mogu izazvati ovisnost. 18+.
To je provjerena taktika: kad emocije provale na vrata, razum, programi, planovi, zajedno s istinom, bježe kroz prozor.
"Crvena opasnost"
Ovakva provala desničarske histerije umnogome podsjeća na kampanju Milana Bandića u drugom krugu predsjedničkih izbora kada se friško rashodovani SDP-ovac iznenada povampirio i pretvorio u borca protiv "crvene opasnosti", u agenta klerikalne desnice, u očajnika koji posrće po snijegu dok se vere po braniteljskim spomenicima. Čak mu je DIP zabranjenio emitiranje jednog spota na HTV-u.
Bandić tada nije prodavao ništa više od straha, panike, patetike, demagogije i lažnog domoljublja.
Baš kao što to danas čine Škoro, Mihanović i njihovi partneri i pomagači, javno ili iz potaje.
To je recept kojem se radikalna desnica uporno vraća kad god joj uzmanjka argumenata i programa. Ili kad odluči laži prodati pod argumente, a montirane snimke pod autentične dokaze.
Trumpijada
To je metoda koja podsjeća na strategiju Donalda Trumpa: na skretanje pažnje s važnih tema, na napade na osobnoj razini, zastrašivanje javnosti, prodavanje laži dok se prava istina cinično proglašava lažima.
Bitno je izmišljotinama ili dezinformacijama posaditi sumnju u biračko tijelo, bitno je zaigrati na niske strasti, na emocije umjesto razuma, na prozivanje imaginarnih neprijatelja i "stranih plaćenika". Bez dokaza, bez argumenata. Jer, neće valjda dozvoliti da činjenice stanu na put dobrom agitpropu.
Takvo manipuliranje emocijama neminovno izaziva provalu emocija na drugoj strani. I tada se predizborna bitka prebacuje na teren koji je pripremila desnica, na obračun ideologija i svjetonazora, huškanje i provociranje, valjanje u blatu.
I to, dosad neviđeno, upravo na lokalnim izborima.
"Semafor nema pišu"
Jer kaže Thompson: "Svaki izbori su ideološki i svjetonazorski i nije svejedno tko će upravljati našim županijama, gradovima i općinama".
Čak i onda kad se govori o komunalnim temama, o otpadu, vodovodu, asfaltiranju ulica, uređenju parkova i izgradnji vrtića, uspiju se izvući "rodni semafori".
Igra se, dakle, na strah više nego na ljubav, na svetinje više nego na programe, na mržnju prema "ekstremnoj ljevici" više nego na odanost domoljubnoj desnici. Računa se na urlanje i huškanje, više nego na planove i programe.
Bitno je stvoriti kaos. Jer u njemu se najbolje skrivaju mračne ambicije, pohlepa, korupcija, kriminal.
