U siječnju 1979. odabrao je svoju prvu žrtvu. Bila je to mlada seljanka koju je sreo u blizini lokalne planinarske staze. Hodala je sama. Pratio ju je i kad je bio siguran da nema nikoga u blizini zgrabio ju je i odvukao u grmlje
FELJTON: SVIREPI UBOJICA
Kanibalizam u sjeni Olimpijskih igara: Žrtve je ubijao, silovao, komadao jeo i pio njihovu krv
Nožem sam joj prerezao grkljan. Krv joj se cijedila niz vrat. Popio sam je. Osjećao sam se snažno i nadmoćno. Ugrijao sam ruke na njezinu još toplom truplu, a onda sam je skinuo. Izrezao sam dijelove tijela, spremio sam ih u ruksak i odnio kući. Dio sam zamrznuo, a dio odmah pojeo. Mjesec dana hranio sam se mesom te žene..., opisivao je istražiteljima (a kasnije je sve to ponovio i na sudu) svoje prvo ubojstvo. Dok je pričao nije pokazivao emocije, da bi na kraju iskaza kratko dodao: Oduvijek sam volio lov. Ovoga puta moja lovina postala je žena...
On je Nikolaj Džumangalijev, jedan od najsvirepijih serijskih ubojica svih vremena.
Godina je 1980. Sovjetski vođa Leonid Brežnjev godinu dana ranije, na sam Božić, pokrenuo je invaziju na susjedni Afganistan kako bi spriječio protumarksistički pokret, kojega su financirale SAD, Kina i Pakistan da zavlada zemljom. I dok je sovjetska mladost ginula u bespućima ove južnoazijske države u Moskvi su bili spremni za XXII. Olimpijske igre. No zbog rata u Afganistanu bit će to krnje igre.
Naime, administracija američkog predsjednika Jimmyja Cartera usvojila je paket protumjera kao odgovor na sovjetsku agresiju te je pozvala međunarodnu zajednicu da im se pridruži u osudama intervencije i prakticiranju predloženih protumjera. Jedna od tih protumjera bila je najava bojkota Igara u Moskvi. Na kraju se to i dogodilo. SAD i još 66 zemalja zbog Afganistana su bojkotirale Igre.
I dok su Igre bile na vrhuncu, sovjetski Kazahstan je drhtao. Nekoliko ubojstva unatrag godinu dana sablaznio je stanovništvo. Sve žrtve bile su žene. Ubijene, silovane i raskomadane. Istražitelji su tapkali u mraku.
Teški zločinu u SSSR-u bili su tabu tema. Odnosno, sovjetska propaganda pravila se da ne postoje. To se može dogoditi na dekadentnom zapadu, ali u državi nastaloj na Lenjinovoj doktrini nikako. Partija je po tom pitanju bila jasna: Što nije bilo u medijima, nije se ni dogodilo.
No političkom vrhu nije bilo svejedno da u svom dvorištu imaju psihopata i kanibala
Nikolaju Džumangalijevu otac je bio Kazahstanac, a majka Bjeloruskinja. Rodio se 1952. godine nedaleko od Alma Ate, a rastao je uz roditelje i tri sestre. Kako će kasnije psihijatri utvrditi Džumangalijev u djetinjstvu nije doživio traumu koja bi bila eventualni okidač da se pretvori u monstruma.
- Nikolaj kao mali nije iz zabave ubijao životinje, nisu ga maltretirali, nije mokrio u krevet. Imao je normalno djetinjstvo praćeno dječjim nestašlucima – stajalo je nalazu psihijatra.
Pohađao željezničku školu i odslužio je obvezni vojni rok u jedinici za obranu od napada kemijskim oružjem. Godine 1973. htio je upisati kazahstansko sveučilište, a javio se i za posao šofera. U oba slučaja sve je ostalo na pokušaju. Napušta rodni grad i putuje SSSR-om od Urala, preko Sibira do Murmanska. Radi usputne, fizičke, poslove tek toliko da bi preživio. Doduše često je upadao u probleme i tukao se po opskurnim birtijama. U tim tučnjavama izgubio je prednje zube, koje je zamijenio implantantima - bijelim metalnim protezama zbog kojega će mediji kasnije prozvati Metalni Očnjak.
Kad nije radio ili se tukao, vrijeme je kratio u društvu lakih žena i usputnim seksom. Iako je sebe, zbog zubiju, nazivao fizički 'drugorazrednim čovjekom', bio je omiljen i prihvaćen u društvu.
- Uvijek je bio obrijan, dobro odjeven i vješt s riječima – govorili su kasnije svjedo.
Godine 1977. vraća se u rodno mjesto i zapošljava kao vatrogasac. Nedugo potom dijagnosticirali su mu sifilis i trihomonijazu. To će, pokazat će se kasnije, otvoriti vrata pakla i Nikolaja pretvoriti u psihopata zbog kojeg ni državni vrh ni policija nisu mirno spavali.
Sljedeće dvije godine borio se s bolestima za koje je krivio isključivo žene, a u njegovu umu rasla je mržnja i želja za osvetom. Bio je spreman ubiti.
U siječnju 1979. odabrao je svoju prvu žrtvu. Bila je to mlada seljanka koju je sreo u blizini lokalne planinarske staze. Hodala je sama. Pratio ju je i kad je bio siguran da nema nikoga u blizini zgrabio ju je i odvukao u grmlje. Monstrum je rođen.
Kako je kasnije rekao istražiteljima, uzbuđenje koje je tada osjetilo vuklo ga je dalje. Želja za ubijanjem je samo rasla, kao i potreba da jede ljudsko meso. U sljedećih nekoliko mjeseci ubio je još pet žena. Najčešće ih je vrebao kraj obale obližnje rijeke. A svako sljedeće ubojstvo bilo je monstruoznije od prethodnog. Sve žrtve je raskomadao, a njihovo meso je spremao u zamrzivač i kasnije jeo. Na večere je često pozivao prijatelje i nudio im je meso svojih žrtava. Oni nisu znali što jedu.
Njegov krvavi put gotovo je prekinut u kolovozu 1979. godine kada je pijan upucao kolegu. Dok je bio u pritvoru dijagnosticirali su mu je shizofreniju, a ubojstvo su pak okarakterizirali kao nesretan slučaj i optužba je odbačena.
Eh, da su vlasti samo znale.
Iako je već za dlaku izbjegao zatvorsku kaznu, Džumagalijeva doslovna žeđ za krvlju nagnala ga je da počini još tri ubojstva. Prilikom posljednjeg su ga uhitili.
Bio je listopad 1980. Džumangalijev je pozvao dva muškarca i prijateljicu na večeru. Dok su muškarci ostali jednoj, prijateljicu je pozvao u drugu sobu. Čim je zatvorio vrata udario ju je sjekirom i počeo komadati. Muškarci su čuli buku i krenuli su vidjeti što se događa. Otvorili su vrata i ugledali horor. No Džumagalijev je bio toliko usredotočen na komadanje žrtve da ih nije ni primijetio. Muškarci su pobjegli i pozvali policiju. A kada su policajci došli na mjesto zločina ispred njih je stajao potpuno gol i krvlju prekriven muškarac. Još uvijek se iživljavao na svojoj žrtvi.
Policajcima je pozlilo do šoka što je Džumagalijev iskoristio. Pobjegao je prema šumi ne ispuštajući sjekiru iz ruku.
Uhitili su ga tek sljedeći dan.
Javnost je mogla odahnuti, a mediji su počeli otkrivati monstruozne detalje Džumagalijevih kanibalskih seansi... Metalni Očnjak, Kolja ljudožder, Sotona, Kanibal iz Alma Ate... stršalo je s naslovnica sovjetskih novina.
Suđenje je počelo godinu dana od uhićenje. A Džumagalijev je rekao da se ne osjeća krivim.
- To su sve bile prostitutke, svijet je bolje mjesto bez njih - rekao je na suđenju.
Budući da mu je prethodno dijagnosticirana shizofrenija, ponovno je proglašen neuračunljivim. Prebacili su ga u centar za posebno liječenje, gdje je proveo sljedećih osam godina.
Godine su prolazile, komunizam je bio na izdisaju, Istočni blok se raspadao, a promjene su polako zahvaćale i SSSR. Javnost je već bila zaboravila na Metalnog Očnjaka. Sve do 29. kolovoza 1989. godine. Džumagalijeva su odlučili prebaciti iz specijalne u običnu duševnu bolnicu. Iako su znali da voze opasnog psihopata, osiguranje je bilo mizerno. Metalni Očnjak nije puno razmišljao. Uspio je pobjeći, a vlasti su zataškale bijeg kako ne bi širile paniku.
Dugo je lutao SSSR-om, a prema nekim izvješćima za to vrijeme počinio je niz ubojstava (iako službeno ovo nikada nije potvrđeno). Dvije se godine skrivao u planinama, lutajući od Kirgistana do Uzbekistana gdje je skupljao ljekovito bilje, mijenjajući ga s lokalnim stanovništvom za hranu.
Uhitili su ga 1991. godine u Uzbekistanu. Doduše ne po potjernici nego zato što je ukrao ovcu. U policijskoj stanici je tvrdio da je Kinez, no pošto nije znao objasniti kako je dospio u Sovjetski Savez o svemu su obavijestili imigracijski ured u Moskvi. Oni su u Uzbekistan odmah poslali pukovnika Jurija Dubyjagina, čovjeka koji je znao sve o Džumagalijevu.
Metalni Očnjak ponovno je bio iza brave u psihijatrijskoj bolnici. Nakon raspada SSSR-a priča o Džumagalijevu je pala u drugi plan sve do 1995. godine kada su liječnici procijenili da se rehabilitirao i da se uz mjere opreza i nadzor može vratiti u rodno mjesto te su ga otpustili iz bolnice. No lokalno stanovništvo se pobunilo pa Džumagalijevu nije preostalo ništa drugo nego da se ponovno odmetne u šumu.
Čak je i Večernji list je u srpnju 1995. pisao kako vlasti u Kirgistanu već tri mjeseca pokušavaju locirati Metalnog Očnjaka.
Na kraju je ipak lociran i do danas je smješten u strogo čuvanoj ustanovi u Alma Ati. U međuvremenu je tražio da ga osude na smrt, a 2014. optužili su ga za ubojstvo studentice iz 1990. godine u zapadnom Kazahstanu.
Sa sigurnošću se zna da ubio najmanje 10 žena, no procjenjuje se da je broj njegovih žrtava puno veći. Neki spominju da ih je bilo više od 100.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
