Karte na pregled: Mladi Plenki je kontrolirao tko ulazi u vlak

Na fotografiji iz mladih dana Andrej Plenković (tada 28 godina) na Glavnom kolodvoru u Zagrebu kontrolira karte i akreditacije uzvanika koji odlaze na obilježavanje završetka mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja.

Ekskluzivne fotografije nastale su prije točno 20 godina, u siječnju 1998. Mladi Plenković bio je u to doba načelnik Odjela za europske integracije u MVP-u. To se ministarstvo pokazalo kao glavni rasadnik važnih političkih kadrova. Vodili su ga Mate Granić i Ivo Sanader, a iz njega su došli Zoran Milanović, Kolinda Grabar Kitarović i drugi.     

Na mjesto načelnika odjela Plenković je imenovan tek dva mjeseca ranije. Ministarstvo je za proslavu reintegracije organiziralo posebni vlak.

Budući premijer na glavi nije imao, koliko se može vidjeti, niti jednu sijedu vlas, dok mu je linija bila vitka kao u etiopijskih dugoprugaša. Odjeven u kožnati mantil, djelovao je kao čovjek čiji vlak nikad ne kasni - jer čim zakasni, to više nije njegov vlak! Svakom čovjeku pristupio je ozbiljno i mrko, ali pravedno, kao kontrololori u ZET-ovoj “dvojci”. Na fotografijama se vidi da ne zabušava i ne hvata krivine. Premda je ugledne goste mogao pustiti “lišo”, svima je pogledao papire. Jasno je da je riječ o čovjeku koji striktno poštuje proceduru.

- U to sam vrijeme bio načelnik Odjela za europske integracije u Ministarstvu vanjskih poslova - rekao nam je Andrej Plenković.

'To je bilo važno poglavlje'

- Sudjelovao sam u aktivnostima kojima je cilj bila mirna reintegracija hrvatskog Podunavlja, korak prema miru i vraćanje privremeno okupiranih područja u hrvatski ustavno-pravni poredak. Time je zatvoreno važno poglavlje izgrađivanja temelja moderne hrvatske države - rekao nam je premijer Plenković.

Najvažniji gost svečanosti koja je tad bila u Borovu bio je Thorvald Stoltenberg, doajen norveške vanjske politike, koji je bio jedan od sukreatora procesa mirne reintegracije Podunavlja, koja je počela 15. siječnja 1996. i završila 15. siječnja 1998., kad su istočna Slavonija, Baranja i zapadni Srijem konačno vraćeni u sastav Republike Hrvatske. Dogodilo se to dvije godine nakon što je Podunavlje prvi put posjetio dr. Franjo Tuđman, prvi predsjednik Hrvatske. Pitanje hrvatskog Podunavlja rješavalo se - koristimo citat Wikipedije - na marginama Daytonske mirovne konferencije 1995. godine, u čijoj je žiži bilo pitanje okončanja sukoba u Bosni i Hercegovini.

U usporedbi s ostalim problemima političkih pregovora pitanje reintegracije istočne Hrvatske bilo je jedno od najsloženijih. Ipak, slijedom okolnosti postignuto je razmjerno jednostavno i brzo rješenje. Uvidjevši pogubnost svoje dotadašnje politike i odlučnost Hrvata da vojnim putem oslobode sve okupirane dijelove svoje države, vodstvo pobunjenih Srba na preostalom dijelu okupiranog državnog područja RH tek je nakon Oluje i poraza Vojske Republike Srpske u BiH pristalo na ponuđene prijedloge i mirno rješenje sukoba. Tako je 12. studenog 1995. potpisan “Temeljni sporazum o mirnoj reintegraciji tog područja u ustavno-pravni poredak Republike Hrvatske”. Sporazum su potpisali tadašnji predstojnik Ureda predsjednika RH Hrvoje Šarinić i šef srpskog pregovaračkog izaslanstva Milan Milanović, dok su se kao svjedoci potpisali američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith i specijalni izaslanik glavnog tajnika UN-a Thorvald Stoltenberg.

Ovaj ugledni Norvežanin bio je osobni izbor glavnog tajnika Ujedinjenih naroda Kofija Anana, čovjeka koji je od listopada 1995. i sam bio posebni izaslanik UN-a za bivšu Jugoslaviju, a nakon toga preuzeo je, uz američku podršku - kao čovjek iza kojeg je stajao Bill Clinton - Ujedinjene narode. Stoltenberg je odgovarao i Tuđmanovim zamislima jer je prvi hrvatski predsjednik u vrijeme raspada Jugoslavije često koristio pojam “skandinavizacija”. On je, naime, vjerovao da će se nakon razdruživanja jugoslavenskih republika između njih razviti suradnja kakva se u Skandinaviji dogodila nakon razdruživanja Švedske i Norveške. To se, međutim, nije dogodilo, mada je mirna reintegracija u načelu uspjela, što je čak i svjetska iznimka. Za provedbu aktivnosti u procesu mirne reintegracije Vlada Republike Hrvatske je u Osijeku osnovala Ured privremene uprave za uspostavu hrvatske vlasti u istočnoj Slavoniji, Baranji i zapadnome Srijemu, a za predstojnika je imenovala Ivicu Vrkića.

Kontakt sa srcem moći

Andrej Plenković bio je toliko fasiciniran ovim mirovnim procesom da ga je više puta predlagao i Rusima i Ukrajincima kao model za odmetnute pokrajine na istoku zemlje, Donjeck i Lugansk, pa čak i za Krim, što je Ukrajince oduševilo, a Ruse, u podjednakoj mjeri, razljutilo.

Stoltenbergovi su neka vrsta međunarodne diplomatske aristokracije. Današnji glavni tajnik NATO-a Jens Stoltenberg sin je čovjeka koji je bio suautor Erdutskog sporazuma. Plenković je, dakle, već tad imao prilike komunicirati sa svjetskom političkom elitom.

Thorvald Stoltenberg hrvatskoj je publici zanimljiv po još nečemu. Godine 2003. bio je predsjednik odbora Međunarodnog instituta za demokraciju i izbornu pomoć, od 1998. godine je predsjednik norveškog Crvenoga križa, no najzanimljivije je da je član famozne Trilaterale (čija je članica neko vrijeme bila i Kolinda Grabar Kitarović) i odbornik njezina izvršnog odbora. Trilateralu se, u raznim verzijama teorija zavjere, često naziva svjetskom vladom u sjeni. Ako je to istina, onda se može reći da je mladi Plenković, s 28 godina, već uspostavljao diplomatske relacije sa srcem svjetske moći. U to doba mlađahni Plenković, relativno svježe diplomirani pravnik, u Ministarstvu vanjskih poslova već je natukao četiri godine staža. U tom se resoru zaposlio 1994. godine kao stručni suradnik u Odjelu za europske integracije, a iskustvo je sticao i stažiranjem u Europskoj pučkoj stranci u Europskom parlamentu te u hrvatskoj misiji pri Europskim zajednicama.

Većina njegovih sadašnjih mladih suradnika u HDZ-u, na koje računa u perspektivi, prošla je sličan put, počevši, primjerice, od mladoga Karla Resslera, Šeksova posinka, do Marka Milića, sina slavnog televizijskog novinara Gorana Milića. Skromni i samozatajni, nalik su na Plenkija iz faze u kojoj je “cvikao karte”, a danas ne cvika ni od čega.     

Galbraith je bio zvijezda parade     

Američki ambasador Peter W. Galbraith (drugi s desna na slici gore), sin ekonomista i nobelovca Kennetha Galbraitha, bio je jedna od glavnih zvijezda proslave u Borovu, ali i jedan od glavnih čimbenika hrvatske politike u vrijeme njegova mandata. Galbraithova se riječ uvijek pažljivo slušala. Taj se diplomat zaljubio u Hrvatsku, koju je na neki način doživljavao kao drugu domovinu. I danas često daje intervjue o ovdašnjim temama jer prati našu politiku i odličan je poznavatelj hrvatskih prilika.