Kina i Jugoslavija: SFRJ je politikom mira prokazivala kinesku agresiju i apsurdnost

”Ja bih ovde hteo da podvučem jednu drugu stvar, a to je pitanje mogućnosti opstanka takvog sveta kakav on jeste, socijalistički, komunistički, kapitalistički i šta ja znam. Postoje u svetu države sa raznim sistemima. Treba li one sada da pođu u krstaški pohod jedna protiv druge i da ona koja bude jača nametne drugoj svoj sistem, ili treba da sarađuju u takvim uslovima kakvi postoje? Ja mislim da je jedini izlaz danas baš u toj koegzistenciji različitih sistema u svetu. (...) Kad ljudi shvate da je to jedini izlaz, da je to jedina mogućnost: koegzistencija, mirna saradnja i rad svim silama protiv agresije, protiv rata. To je danas naša zadaća i zadaća svih progresivnih ljudi.” Ove riječi, koje je u rujnu 1954. Tito izgovorio u slovenskom gradiću Ostrožno pred okupljenom masom koja je, prema entuzijastičnom pisanju jugoslavenskog tiska, brojila 350.000 ljudi, u sebi su sadržavale prvu Titovu javnu upotrebu pojma “koegzistencija”. Sintagmom “ta koegzistencija”, kako je Tito pomalo nespretno izjavio, dalo se naslutiti kako u tom trenu sam koncept koegzistencije jugoslavenskom vodstvu još nije bio posve jasan, tj. kako je on bio nešto što su Tito i jugoslavenski stručnjaci za vanjsku politiku tek pokupili negdje izvan granica Jugoslavije. Međutim, mjesec dana kasnije, tijekom govora pred Saveznom narodnom skupštinom Jugoslavije, Tito je pojam “koegzistencija” iznova iskoristio, ovaj put mnogo jasnije, izravnije i bez nespretne i nepotrebne pokazne zamjenice “ta”. Naime, prema Titu, pred međunarodnom zajednicom tad se nalazila jednostavna, ali presudna alternativa: “ili koegzistencija u životu ili koegzistencija u smrti”. Pri tome, pojasnio je Tito, “koegzistencija u životu traži najaktivniju saradnju. (...) Traži svakodnevno zajedničko rješavanje zajedničkih problema i uklanjanje smetnji koje stoje na putu takvim zajedničkim naporima”. Nakon Titova govora u Saveznoj skupštini pojam “koegzistencija” postao je jednim od najvažnijih teorema jugoslavenske vanjske politike te se održao sve do propasti Jugoslavije. Pojam “koegzistencija” se u politički rječnik Jugoslavije počeo polako uvlačiti otprilike u vrijeme “koegzistencijskih ugovora” koje je Kina sklapala s Indijom, Burmom i Indonezijom te, što je vjerojatno bilo i mnogo značajnije, u trenucima kad je proces ozdravljenja odnosa između Sovjetskog Saveza i Jugoslavije, pokrenut duhom Hruščovljeve koegzistencije, dobio snažniji zamah. Kad je pak bilo riječi o Kini, jugoslavenski tisak je u to vrijeme pažljivo zaobilazio povezati koegzistenciju s tada još ne suviše prijateljski nastrojenom zemljom. Kao što je naznačeno u III. poglavlju, kinesko-indijski sporazum o Tibetu, u kojemu se koegzistencija prvi put izrijekom spomenula, u Jugoslaviji je prošao gotovo nezapaženo. Također, jugoslavenski je tisak prigodno propustio spomenuti pojam koegzistencije tijekom izvještavanja o Zhou Enlaijevu posjetu Delhiju i Rangoonu u lipnju 1954. te Nehruovu posjetu Pekingu u listopadu 1954. Za razliku od Indije koja se, iz jugoslavenske perspektive, uz Jugoslaviju počela polako nametati kao glavni zagovornik koegzistencije u svijetu, primjere koji su Kinu stavljali u kontekst koegzistencije prilično je teško pronaći, čak i kad je u taj kontekst bila uključena Indija. Uz izvještaj Međunarodne politike o kinesko-indijskom sporazumu o Tibetu, u kojem se veza samo naznačila, kao primjer se ističe Nehruova izjava na britanskom radiju, koju Jugoslavija nije mogla ignorirati, tijekom koje je Nehru, između ostalog, istaknuo težnju kineskih rukovodilaca za miroljubivom koegzistencijom i uspostavljanjem prijateljskih diplomatskih odnosa sa svim zemljama, pa i s državama s kojima trenutačno Kina nema dobre odnose. Jedina izravna poveznica kojom su u to vrijeme Jugoslaveni Kinu stavili u istu razinu s Indijom i Jugoslavijom po pitanju koegzistencije bio je komentar jugoslavenskog veleposlanika u Indiji, Bogdana Crnobrnje, koji je plasirao tijekom Titova posjeta Indiji u prosincu 1954. Stojeći uz Tita, Crnobrnja je izjavio: “Naša javnost vidi u ovom posjetu napore za normaliziranje odnosa i prijateljsku suradnju među zemljama. Pet načela, na kojima se zasniva indijsko-kineska suradnja, slična su onima za koje se Jugoslavija oduvijek borila i bori u međunarodnim odnosima”. Proboj u jugoslavenskom prihvaćanju samostalnog postojanja kineske veze i pojma “koegzistencija”, kao i značajan pomak u tiskanju “ljepših” vijesti o Kini, zbio se se tijekom bandunške afričko-azijske konferencije. Iako je za Jugoslaviju Nehru bio najsjajnija zvijezda konferencije, Zhouov ju je nastup iznenadio i privukao svjetla njihovih medijskih reflektora. “Ču En Lajev govor izazvao posebnu pažnju”, “Ču En Lajev govor pozvao zapadne zemlje da miroljubivo rješavaju svoje sporove s Kinom”, “Ču En Lajev govor izvanredno povoljno primljen u Bandungu”, “Ču En Laj: Bandunška deklaracija o miru - put za uspostavljanje prijateljskih odnosa među narodima svijeta”, bili su neki od naslova koji su niknuli među onima koje je Borba otisnula o konferenciji u Bandungu. Zhouove izjave, koje su se činile sličnima onima koje su u to vrijeme ispadale iz Titovih ili Kardeljevih usta, ostavile su toliko snažan dojam na Jugoslavene da su si čak dopustili naznačiti jasnu i izravnu javnu vezu između Kine i koegzistencije, tj. Koncepta Aktivnom miroljubivom koegzistencijom protiv bandunškog duha koji su do tog momenta Jugoslaveni već žigosali kao (oduvijek) svoj. Kako je Borba izvijestila, “u govoru koji je trajao oko jedan sat, šef kineske delegacije energično se založio za ostvarenje principa miroljubive koegzistencije...”.