Nakon što je naš novinar dobio informaciju da u Hrvatskoj postoji čovjek bez imena i prezimena te živi godinama u bolnici, počinje holivudska priča. Novinar odlazi do bolnice ne vjerujući da je to uopće moguće
BORBA I DALJE TRAJE
Kišni čovjek bio je bezimen 36 godina, 24sata mu vratili život
Izlizana bolnička pidžama i broj na njoj poput onih u zatvorima, spušten pogled u ništa i jedva ispružena ruka za pozdrav. Bio je to prvi susret našeg novinara Hajra Merdanovića s tadašnjim Pericom (51) u rapskoj bolnici.
Ondje je proveo u zatvorenom sustavu s teškim psihičkim bolesnicima nevjerojatnih 36 godina. Bio je čovjek bez imena i prezimena, bez obitelji, bez doma. Nakon uplitanja 24sata u njegov život trebalo je 36 dana da se dozna da se zove Sajid Kešić, da ima braću i sestre te da je do 15. godine živio s obitelji u selu Kamićani kraj Prijedora. Dana 14. kolovoza 1980. odlutao je od kuće. Našli su ga kraj Drniša i tu počinje njegova tragedija koju smo okončali prije tri godine.
POGLEDAJTE VIDEO:
Pokretanje videa...
03:30
Danas je Sajid drugi čovjek. Dočekao nas je u predvorju zagrebačkog Centra za rehabilitaciju sa širokim osmijehom i vidno uzbuđen. “Bok, bok”, govori nam pružajući ruke dobrodošlice.
Hajro mu je uručio paket Coca-Cole koju obožava. Tu sreću i oduševljenje teško je opisati...
Sajid ne skida osmijeh s lica. Iako ima intelektualnih teškoća, iza vanjštine čovjeka od 54 godine kriju se dječja radoznalost, ushićenje, blagonaklonost.
Strpljivo je slušao naš razgovor sa socijalnim radnikom, no kao da je razmišljao o samo jednoj stvari - kad da otvori bočicu Coca-Cole.
- Jako voli kad ga povedem sa sobom u grad pa je tako išao sa mnom u BiH ambasadu i na policiju kad smo vadili dokumente. Danas ima osobnu iskaznicu i putovnicu - govori nam socijalni radnik Stjepan Tenšek, dok Sajid ponosno dira dokumente kao da zna koliko je važno što ih danas ima.
No ni to u njegovu slučaju nije bilo jednostavno napraviti jer je 36 godina bio za institucije “nepostojeći”, pa čak i proglašen mrtvim 2011. Nema tog zakona u državi koji propisuje kako dokumentirano oživjeti mrtva čovjeka i još k tome s intelektualnim poteškoćama koji ni sam ne znam gdje pripada.
- Morao sam se snalaziti i iščitavati zakone kako bih pismeno obrazložio u koju svrhu se traži izdavanje dokumenata. To smo sad riješili, no postoji drugi problem, a to je da Sajid kao državljanin BiH nema zdravstvenu zaštitu i u Hrvatskoj može biti samo na privremenom boravku. Taj boravak mu je istekao pa smo opet podnijeli zahtjev - pojašnjava nam socijalni radnik Tenšek.
Kad je Sajidu potrebna liječnička pomoć, oni to interno rješavaju u Centru sa svojim liječnicima, a to se sve bazira samo na dobroj volji. Sajid nam za to vrijeme pokazuje na zub i pokušava nešto reći.
- Da, da, bio si kod zubara - govori mu Tenšek, na što se Sajid veselo smješka.
- Vidite, imao je problema sa zubom pa sam ga vodio zubaru. Doktoricama se svidio, bio im je jako simpatičan, pa su mu besplatno popravile zub. Eto, tako se snalazimo - dodaje Tenšek.
Sajid je gotovo četiri desetljeća bio zaboravljen od svijeta. Institucije su napravile niz propusta, ministarstva su prebacivala odgovornost, samo je zbog samilosti djelatnika rapske bolnice ostao u toj ustanovi još od bivše Jugoslavije.
Zašto nitko nije riješio njegovo pitanje do 2016., dok se za Sajidov život nije počeo raspitivati novinar Merdanović, do danas nema objašnjenja. A priča o Sajidu zaslužuje pravi filmski scenarij. Čovjek je 13.308 dana bio poput bolničkog zatvorenika. Živio je pod ključem u četiri zida, a šetati je mogao uglavnom dvorištem bolnice jer je morao biti pod nadzorom.
Jedan od braće radio je svojedobno građevinske poslove na Rabu. Prolazio je u to vrijeme kraj bolnice ne sluteći da se iza tih zidova nalazi davno izgubljeni brat. Godine su prolazile, dobri ljudi bolnice darivali su Sajidu cipele i nazivali ga Perica zbog priče jednog mještanina koji je vjerovao da se radi o drugom izgubljenom čovjeku tog imena.
Nakon što je naš novinar dobio informaciju da u Hrvatskoj postoji čovjek bez imena i prezimena te živi godinama u bolnici, počinje holivudska priča. Novinar odlazi do bolnice ne vjerujući da je to uopće moguće i ondje nalazi Pericu. Put do istine nije bio dug, ali je itekako bio težak. Prošlo je previše godina, a od početka je bilo premalo podataka.
Sajid je prvo završio u dječjem domu u Splitu, no kako nisu znali što bi s njim, završio je na psihijatriji na Rabu. Naš je novinar tragom pogrešnih informacija lutao selima, dok se napokon nije uspio domoći stare Sajidove fotografije koju je snimio jedan Rabljanin kad su mu s 15 godina pokušali napraviti dokumente. Ta fotografija pomogla je u razotkrivanju cijele priče.
U redakciju se javio suprug Sajidove sestre, koji žive vani, opisavši kako je supruga imala brata s poteškoćama koji je odlutao u ljeto 1980. i nikad ga nisu pronašli.
Opisao je i kako je Sajid kao dijete obolio pa su ga liječili penicilinom, no od tada je imao intelektualnih poteškoća. Opisao je i probleme s nogama koji su i danas prisutni. Na kraju su ih 24sata spojila. Osim brata i sestre, koji žive u Zagrebu, Sajida su posjetila i braća koja žive u Švedskoj. S vremenom su se posjeti razrijedili, no Sajid ih uvijek željno iščekuje.
Nakon 15 minuta našeg razgovora sa socijalnim radnikom, Sajid više nije mogao izdržati. Počeo je trgati papir s paketa gaziranog pića i rastezati pažljivo plastiku kako bi se domogao svojeg najdražeg napitka. U trenu je iskapio pola litre Cole i počeo veselo vaditi drugu bočicu.
- Polako Sajide, još nisi ručao, budeš poslije ručka nastavio s Colom. Ne trebaš se žuriti - rekao mu je socijalni radnik.
Sajid je sa smiješkom, kao u mala vragolasta djeteta, vratio bočicu, no nije je puštao. Od čovjeka koji je jedva ruku pružio, ostao je čovjek s intelektualnim poteškoćama, no danas zna imena svih alata, reagira kad ga se zazove, djeluje da razumije puno više nego dok je bio na zatvorenom odjelu psihijatrije na Rabu.
Kad socijalnom radniku Tenšeku zazvoni mobitel, Sajid ga odmah upozorava rukom te namješta njegovu bilježnicu i dokumente. Ujedno upire prstom u žarulje i pokušava nam nešto reći.
- Vidite, on vam više brine o tuđim stvarima nego o sebi i svojima. Strašan je. A na žarulje pokazuje jer smo ih jučer mijenjali. On vam obilazi cijeli Centar i vodi nas čim uoči da nešto ne radi ili je pokvareno - priča Tenšek.
U Centru je zadnje tri godine i sad živi novi život. Potrebna mu je skrb 24 sata na dan, jer kad ga nešto frustrira, a ne zna reći, ili želi privući pozornost, onda se zna svrbjeti po rukama do krvi. Nikad ga nisu vještačili pa se danas ne zna na kojem je intelektualnom nivou. No ne treba vam vještačenje da biste prepoznali njegovo veselje.
- Bus bus, zummm - govori nam Sajid, a Tenšek nam prevodi.
- Vodimo ga s grupom kad se ide u neki obilazak i voli se voziti autobusom pa vam to pokušava reći - kaže nam Tenšek. Od obitelji ga najviše posjećuje brat Nisvet koji živi u Zagrebu.
- Što ti donese brat kad dođe u posjet - pita ga Tenšek, a Sajid trlja prste smješkajući se. “Aha, novce nosi, a što radi brat kad te posjeti”, nastavlja Tenšek, na što Sajid prilično razgovijetno kaže: “Zajeb...”, nasmijavši sve u prostoriji, pa i sam sebe. Cola i ćevapi su nešto bez čega se brat ne pojavljuje. Sajid se ne voli odmarati popodne, ali voli dočekivati goste.
- On vam je često u predvorju, sve pozdravlja i uvijek nekako dobije za kavu. Ljudima je simpatičan pa mu daju, a kako je kao dijete, odmah ide na aparat po kavu. No puno kave i Cole mu stvaraju gastritis pa moramo paziti - pojasnio je Tenšek. Sajidova priča nema sretan kraj, nego jedan pozitivniji nastavak, a da bi “kraj” bio sretan, Sajidu treba omogućiti hrvatsko državljanstvo i zdravstvenu zaštitu da može ostati u ovom Centru gdje je dobio priliku za bolji život. Sad je sve na institucijama koje su dopustile da 36 godina bude bezimeni čovjek.
Hajro je prvo čovjek, pa tek onda novinar
Perice, zazvao ga je novinar Hajrudin Merdanović (60) kad smo ga posjetili u Centru za rehabilitaciju jer mu je ostalo u navici da ga tako zove.
Sajid se sa smiješkom odmah okrenuo. Teško da je svjestan da mu je Hajro, kako ga od milja zovemo u redakciji, promijenio život, no poznavajući kolegu, potpuno mu je i nebitno zna li to Sajid. Bitno mu je da mu je uspio pomoći.
Priča o Perici obišla je svijet. Ona je zaista jedinstveni slučaj jer je Hajro pokušao naći sličnu na kugli zemaljskoj. Uzalud. Toga ima samo u Lijepoj Našoj. A kako je uopće do nje došao pojašnjava za 15. rođendan 24sata u kojima toliko i radi kao novinar.
- Informacija do novinara uvijek nađe put. Čim sam doznao za mogućnost da u državi postoji bezimeni čovjek 36 godina, odmah sam sjeo i otišao na Rab. I danas kad se sjetim tog posjeta bolnici, naježim se. Strašna mi je bila pomisao da čovjek ni kriv ni dužan, uz to i bolestan, zapravo ispada kažnjen i zaboravljen od sustava jer je kao dječak, eto, zalutao - priča nam Hajro.
U 36 dana, koliko je trebalo da pronađe tko je zapravo Perica, obišao je mnogo kuća, adresa i institucija, a usput na noge dignuo i cijelu zemlju te sve medije. No nije Perica jedini kojem je na kraju svojeg novinarskog istraživanja navukao osmijeh na lice. Pomalo samozatajan, odlučan slušalac i čovjek prije svega, reći će da je za njega svaka priča o običnim malim ljudima i sudbinama velika jer “svaka ispisana riječ ima u njima neki značaj”.
Ne zaboravlja Hajro razigranog dječaka Noela koji je u bolničkoj postelji izrezivao iz novina njegove priče o životinjama niti Opatijca Olega Mandića koji mu je otvorio dušu i ispričao kako je napustio pakao Auschwitza, kao ni suze majki koje još traže svoju djecu.
- Često znam reći kako su likovi iz mojih priča nerijetko bili obični mali ljudi sa svojim sudbinama s margina života za koje gotovo da nitko ne želi niti čuti, niti znati, niti bilo kako im pomoći. Biti novinar znači biti i ostati objektivan glasnik naroda - kaže Hajro.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
