Koja je najbolja Plenkovićeva ostavština u ovih šest godina? Ona koja je ujedno i najgora...

Zastupnicima parlamentarnih stranaka okupljenima jučer na N1 televiziji postavljeno je pitanje što je najbolje što je Andrej Plenković napravio u šest godina mandata na vlasti.

Dario Hrebak, predsjednik HSLS-a, kao najrevniji đak u razredu odmah je ispalio: "Najbolja je politička stabilnost".

Nema sumnje da bi ga Andrej Plenković za to pohvalio, potapšao po glavi i dao mu da zagrabi najviše bombona.

Jer, Plenković i Hrebak zajednički uživaju u toj političkoj stabilnosti koja je nalegla na Hrvatsku otkako je Plenković zasjeo na čelo HDZ-a, a HDZ zasjeo Hrvatskoj na grbaču.

Pitanje je koliko je ta "stabilnost" korisna za Hrvatsku.

Stabilne autokracije

Naime, i Orbanova Mađarska može se pohvaliti političkom stabilnošću, kao i Vučićeva Srbija. Nekad se i Tuđmanova Hrvatska time mogla hvaliti. A ni komunistička Jugoslavija nije zaostajala. Pitanje je, međutim, što ta stabilnost donosi.

Je li to dominacija jedne stranke, jednog predsjednika, jedne koalicije?

Hrebakova pohvala stigla je nekoliko dana nakon što je Andrej Plenković optužio oporbu za rušenje Vlade u "orkestriranoj operaciji i akciji točno jasno vidljivih i prepoznatljivih aktera", gdje premijer samo još mora vidjeti koliko je ta operacija "unutarnja, a koliko je i vanjska". 

Zemlja bez oporbe

Plenkovićeva Hrvatska je, dakle, zemlja bez oporbe, jer kad god oporba skupi snage, hrabrosti i argumenata za pritisak na vlast, Plenković ju optuži za "umreženost, povezanost i rušenje vlade". Što zvuči kao da je to djelo prevratnika, plaćenika i domaćih izdajnika. Pa i kad se radi o bivšim Plenkovićevim koalicijskim partnerima.

Kad god oporba digne glas, Plenković joj napiše optužnicu.

Tako Plenković čuva stabilnost.

A kad ju ne čuva tako, onda kupuje žetončiće i saborske preletače, razbija oporbene stranke kupovanjem njihovih zastupnika, održava se na životu glasovima optuženika i osumnjičenika. Pa se onda ruga oporbi da je nemoćna, impotentna i ridikulozna.

Jer Plenković je, ne zaboravimo, jamac političke stabilnosti.

Bujica afera

Tu stabilnost osigurao je u vlastitoj stranci, izbacivanjem, marginaliziranjem i ušutkivanjem bilo kakvih disonantnih glasova. Čak se ni ministri previše ne oglašavaju u javnosti. Sad poruke šalje šačica Plenkovićevih konfidanata, od glasnogovornika Vlade Marka Milića do zastupnika Damira Habijana. Dalje od toga ne ide.

To je ta slavljena Plenkovićeva stabilnost.

Ali kako se u nju uklapa konstantno micanje, smjenjivanje, pa i uhićivanje ministara u Vladi? Ta nezaustavljiva bujica korupcijskih afera koje vuku trag sve do najviših političkih vrhunaca? Sve to više izgleda kao konstantna politička turbulencija, kao tektonski udari na političku scenu i vladajuću garnituru, gdje se premijer trese zajedno s državom.

Gdje je tu obećana stabilnost?

Pokoravanje institucija

Osim toga, zar treba slaviti političku stabilnost koja se u Plenkovićevoj viziji svodi na pokoravanje institucija, ušutkivanje kritičara, zaobilaženje zakona, zanemarivanje referendumskih potpisa, ignoriranje saborskih tijela, kao što je Antikorupcijsko vijeće?

Koje je, usput, u doba kad ga je vodio Vladimir Šeks proglašavano najvažnijim tijelom u državi. Sada ga Plenković bojkotira i sabotira.

Korupcija, afere i nedemokratska praksa proglašavaju se stabilnošću, a svi pokušaji da se takva situacija promijeni, a takva vlast smijeni, proglašava se destabilizacijom. 

Partija jednoumlja

HDZ i Andreja Plenkovića trebalo bi ostaviti na miru, kako to priliči partiji jednoumlja i apsolutizma, jer se sve drugo smatra uznemiravanjem države. HDZ ionako sebe i svoju vladu oduvijek poistovjećuje s državom.

Pa kad nije na vlasti, destabilizira državu na ulici, na rivi, u šatorima, s plinskim bocama i čekićima, a kad je na vlasti, svaku kritiku i optužbu usmjerenu na smjenu ovakve vlasti proglašava rušenjem države.

To je ta hvaljena Plenkovićeva stabilnost.

Ako je to najbolje što nam je premijer dao u ovih šest godina, onda ni ono najgore ne izgleda tako strašno.