Kompleksaš nagle i ratoborne naravi bio je prikriveni gay?

Jedan od najodgovornijih za užase Prvog svjetskog rata u kojem je poginulo 10 milijuna vojnika a još toliko ljudi umrlo od posljedica bolesti i gladi je zasigurno posljednji njemački car Vilim II.(njem. Wilhelm) koji je po svemu sudeći bio emocionalno nestabilan vladar, pun kompleksa ali uvjeren u vlastitu veličinu. Cijeli život bio je okružen ulizicama koje su na sve njegove postupke uredno 'klimale glavom'.

Uzroci njegovog teškog karaktera mnogi pronalaze u njegovom traumatičnom djetinjstvu u kojem je od sve djece bio najmanje voljen. Iako je bio prijestolonasljednik, sin njemačkog cara i pruskog kralja Fridrika III., imao je fizički defekt - oštećenu lijevu ruku - a u to vrijeme na djecu s poteškoćama se nije gledalo blagonaklono i često su odbacivana. Vilimova majka, engleska princeza Viktorija, inače najstarija kći slavne engleske kraljice Viktorije, tako se i ponašala prema svom prvorođenom. Bila je izuzetno hladna prema svom sinu kojeg je smatrala bogaljom. Takva nije bila prema svojoj drugoj djeci, a nakon Vilima rodila ih je još sedmero.

Defektna ruka

Naime, porođaj carice Viktorije koji je vodio engleski liječnik bio je osobito težak. Došlo je do komplikacija jer je dijete bilo 'na zadak'. U to vrijeme carski rez je bio izuzetno rizičan i po majku i po bebu. Došlo je do komplikacija i Vilimu je pri porodu teško oštećena lijeva ruka. Liječnik je navodno neprofesionalno obavio porođaj i povrijedio mu vrat i glavu i zbog toga mu je lijeva ruka ostala paralizirana.  Dijagnoza je bila tzv. Erbova paraliza tj. oštećeni su živčani putovi u lijevoj ruci, zbog čega mu je ona postala neupotrebljiva, a i kraća od desne.

Mladi Vilim je zbog toga bio izložen raznim neuspjelim i čudnim terapijama. Liječen je elektrošokovima ili nasilnim istezanjem ruke, a znali su mu na ruku stavljati i obloge mrtvih životinja

Vilim je cijeli život silno patio zbog toga. Na fotografijama je pokušavao prikriti oštećenje te ruke. Ili bi je držao na maču, pridržavao desnom rukom ili skrivao iza tijela.

Čudan odnos s majkom

Njegova naglašena vezanost za majku. smatraju neki povjesničari, bila je blago erotske prirode. Često joj je slao pisma u kojima je često spominjao njezine ruke: "Ponovo sam te sanjao. Ovoga puta smo bili sami u knjižnici kada si ispružila ruke i povukla me prema sebi. Zatim si nježno skinula rukavice i spustila ruku na moje usne da je poljubim... Volio bih da uradiš to isto kada  budemo sami u Berlinu". 

Moderni psiholozi smatraju da je Vilim na majci ispitivao svoje seksualne emocije. Kao odraslog muškarca, seksualno su ga privlačile ženske ruke i često je tražio od žena da skinu rukavice da bi ih mogao ljubiti od jagodica do lakta. Odgovori njegove majke na ta pisma u kojima je dječak zapravo tražio tek prihvaćanje i pažnju bili su hladni i rezervirani. Ona je u pismima ignorirala njegove želje i nije se obazirala na to što on piše već mu skretala pozornost na gramatičke greške koje je napravio i podsjećala ga kako se treba ponašati.

Mržnja prema Englezima

Kako je majka na sinovo obožavanje odgovarala strogim odbijanjem počeo je majku, "zlu Britanku", smatrati lošom osobom te je tako počeo razvijati osjećaj ogorčenosti prema Englezima. Doduše, volio je svoju baku britansku kraljicu Viktoriju. Kad bi išao baki u posjet u London uvijek bi nosio i uniformu slavnog britanskog admirala Nelsona.

Nije podnosio kad bi ga majka zvala William (engleska inačica njegovog imena) umjesto Wilhelm. Kasnije je postao paranoidno opsjednut strahom da će Njemačku opkoliti neprijateljske države i optuživao je svog ujaka, britanskog kralja Edwarda da će on to napraviti. "On je vrag, ne možete ni da zamislite kakav je to vrag", govorio je. Želio je da Njemačka izgradi toliko jaku flotu da zasjeni moćnu britansku flotu. To je, naravno, prouzrokovalo tenzije između te dvije zemlje. Također, optuživao je engleskog liječnika koji mu je liječio oca Fredericka od raka da je kriv što je car nakon samo par mjeseci umro. 

Bio je opsjednut sedlima

Car je često provodio pet do šest sati dnevno u sedlu i čak je imao sedlo umjesto stolice pored radnog stola. Valjda bi sjedio na njemu da se više osjeća kao ratnik. Njegovi najbliži, i suradnici i obitelj, strahovali su da je mentalno obolio, no nisu ništa govorili strahujući od njegovih ispada i egomanijakalnih reakcija.

Često je tražio od drugih da na fotografijama sakriju lijevu ruku iza leđa kako on ne bi djelovao neobično. Imao je naviku na najčudnije načine ponižavati suradnike. Muškarce bi lupkao po stražnjici, a osnovao je tajno društvo, čiji su članovi u okviru procedure prijema pokazivali caru svoje gole stražnjice.

Pričalo se da je homoseksualac

Neki teoretičari smatraju da je car Vilim bio homoseksualac. Jedan od njegovih najbližih prijatelja Philipp,princ od Eulenburga bio je gay. Nježnost i naklonost Vilim nije dobivao od svoje supruge Auguste Viktorije iako mu je  rodila osmero djece. Car, naravno, nije otvoreno govorio o svojim osjećajima prema Eulenburgu, ali je tvrdio da mu muško društvo više odgovara od ženskog.

Navodno je u jednom trenutku osnovao homoerotsko udruženje muškaraca, a berlinsko društvo mu nije bilo drago nego se radije  družio za vojnicima. Kad je jednom s Eulenburgom otišao u lov tražio je od jednog oficira da mu pleše u ružičastoj baletnoj suknjici. Ovaj je usred plesa doživeo infarkt i preminuo. Car je tjednima poslije tog događaja imao napade panike.. . U Prvom svjetskom ratu najčešće je unaprijeđivao one časnike koji su bili visoki i zgodni. 

Uniforme su mu bile fetiš

Gotovo se nikada nije pojavio u javnosti u civilu. Imao više od 400 vojnih uniformi, koje je nosio u svakoj prilici, čak i kod kuće. Čak 16 osoba bilo je zaposleno samo da čuvaju i uređuju carevu odjeću. Ponekad je nosio šljem od masivnog zlata, a znao se u samo jednoj večeri presvući i po pet puta. Imao je odoru za svaku prigodu. Tako je u posjet akvariju išao odjeven u admiralsku odoru. Engleski doručak jeo je odjeven u odoru engleskog Dragoon Guarda, dok bi kod kuće nosio „neformalne“ odore.

Car je čak bavio i dizajniranjem što je rezultiralo time da su njemački vojnici početkom Prvog svjetskog rata imali atraktivne, ali totalno nepraktične odore (npr. kacige sa šiljcima i dugi sivi šinjeli).

Agresivni rasist

Vilim je definitivno bio jedan od politički najnekorektnijih lidera svog vremena. Osobno je skovao sintagme protiv Azijaca, kao što je “žuta opasnost”. Nije se mogao kontrolirati ni kad bi davao izjave za medije. Gafovi u javnosti postali su već normalni za njega, a najveću sramotu doživio je 1908. kad je dao intervju britanskom "Daily Telegraphu". To je trebao biti intervju čiji je cilj bio smirivanje tenzija između Njemačke i Britanije. I intervju je krenuo tako, ali se car do kraja nije mogao suzdržati i optužio je Engleze da su ljubomorni, da im se ne može vjerovati, da su dvolični..Još je rekao kako većina Njemaca mrzi Engleze, ali ne samo njih već i Francuze, Japance i Ruse..

Povjesničar John Röhl opisao je posljednjeg njemačkog cara kao hvalisavog autokrata, militarista i rasista. On smatra da je Vilim 1888. kad je postao Kiaser (car)  naslijedio tehnološki najnaprednije društvo u Europi. Uz pomoć "monarhijskog principa" koji je održavao dugogodišnji slavni kancelar Otto von Bismarck, u Vilimovim rukama je ostala moć da po vlastitom nahođenju postavlja i mijenja ministre, veleposlanike generale i na kraju, kada se riješio i samog Bismarcka, čak i same kancelare. Nakon što ga je smijenio Bismarck je rekao da je Vilim II. upropastiti njemačko carstvo. Nije pogriješio.

Jedino je Vilhelm II, smatra Röhl, kao Vrhovni komandant oružanih snaga, imao pravo da povede svoju zemlju u rat.

Po njemu je njemačka vlada sličila na "dvorsko društvo" u kojem je sva moć dolazila od Kaisera, koji je i sam rekao: "Ja sam jedini gospodar njemačke politike... moja zemlja će me pratiti gdje god krenuo".
Po Röhlu su dvije fiksacije plašile cara - to što je mislio da je Njemačka opkoljena i uvjerenje da samo Britanija stoji na putu uspostaljanja njemačke hegemonije u Europi.

Nesposobni  vojskovođa

Car Vilim II. je bio dobar prijatelj austro-ugarskog prijestolonasljednika Franje Ferdinanda pa ga je vijest o njegovoj smrti u atentatu u Sarajevu 1914. šokirala.

Austro-Ugarskoj je ponudio pomoć u uništenju Crne Ruke, srpske organizacije koja je bila odgovorna za atentat na nadvojvodu Ferdinanda. Vilim navodno nije zagovarao rat o čemu svjedoči intezivno dopisivanje između njega i ruskog cara Nikolaja II. Romanova koji je oženio njegovu rođakinju Aleksandru i s kojim je bio i dobrim odnosima.
No povjesničar Röhl mišljenja je da je car smatrao da je rat u kojem će Germani napokon uništiti Slovene neizbježan. Ipak, sa početkom rata koji je zajedno sa Austorougarskom izazvao, njegova moć se počela topiti i polako prelaziti u ruke generala i tako sve do poraza. Njemačka je zaista u ratnim godina bila pod vojnom diktaturom, a cara se gotovo i nije ništa pitalo.

Izganstvo u Nizozemskoj

Sreća je Vilima poslužila jer mu je nakon rata nizozemska kraljica ponudila azil. On ga je prihvatio i na taj način izbjegao suđenje za ratne zločine. Obitelj ga je osuđivala, a njegov prvi rođak, britanski kralj George V, rekao je za njega da je “najveći zločinac u povijesti”. Ostatak života proveo je u "materijalnom komforu" ali i "duševnoj ogorčenosti" u dvorcu Haus Doorn u Doornu. Njegova imovina je na imanje stigla u 59 vagona, a kutija je bilo toliko da ni 1992. još nisu sve bile otvorene.

Sramno izgnanstvo i činjenica da su mu pripisivali krivicu za izbijanje Prvog svjetskog rata nisu ga spriječili da razvija teorije zavjere. John Röhl piše da je u izgnanstvu car stalno govorio o tome kako su Židovi naveli njemački narod da ga izda, zbog čega se kod njega razvilo snažno antisemitsko raspoloženje. Napisao je i nekakvo djelo pod naslovom "Spol nacija", u kojem je tvrdio da su Njemci muškarci, a Francuzi žene. Kako je u izganstvu imao dovoljno slobodnog vremena, našao je nove zanimacije – cijepanje drva i lov. Prema nekim procjenama ubio je oko 46 tisuća životinja.

Hitlerov odnos prema Kaiseru

Prema Hitleru je car Vilim imao podjeljenje osjećaje. Jednom je Hitleru poslao telegram u kome je pisalo: "Čestitam, pobjedili ste pomoću moje vojske". Međutim, u oporuci, a umro je 1941. izričito je tražio da se na njegovom sprovodu zabrane nacistički simboli. Taj njegov zahtjev nije poštovan.
Hitler je htio da se tijelo pokojnog Kaisera svečano sahrani u Berlinu, jer bi to bio prikladan simbol smrti starog Reicha i prijelaza vlasti na njegov Treći Reich. Iako je sahranjen u Doornu gdje je živio zadnjih 20 godina nacistički simboli su bili prisutni.

Hitler je ponekad koristio carsku obitelj u propagandne svrhe, ali nikako nije htio pomoći dinastiji da se vrati na vlast. Kad je Kaiser umro Hitler je bio bijesan kad je saznao da su njemačke trupe poslane onamo čuvati počasnu stražu za pokojnika. Toliko je bio ljut da je prijetio da će otpustiti njemačkog generala koji je to naredio.

Mnogobrojna obitelj

Vilim II. je sa suprugom Augustom Viktorijom od Schleswig-Holsteina dobio sedmero djece od čega čak šest sinova. Sva ta djeca doživjela su odraslu dob. Javnost bi uvijek bila oduševljena kad bi se car u javnosti pojavio sa svojih šest odraslih sinova.