News

Komentari 9

Kraj epidemije donio je rat za imovinu, otimačinu, bijedu...

Kraj epidemije donio je rat za imovinu, otimačinu, bijedu...

Polako je nestajalo robe koja se mogla oporezivati, pa je protok novca stao, izbijale su pobune. Roba uskoro postaje rijetka i cijene lete u nebo, a samo u Francuskoj se cijena žita četiri puta povećala

Obrazovano stanovništvo skoro je nestalo

„Crna smrt“ ostavila je spaljenu zemlju. U nešto više od dvije godine pobila je trećinu stanovništva. Sela su ostala pusta, gradovi poluprazni, obrti napušteni, samostani i sveučilišta, tada jedini centri obrazovanja i znanosti, sablasno prazni, a dio nekadašnjih plemića i zemljoposjednika ostavši na pustim imanjima na kojima nitko nije imao raditi odmetnuo se u plaćenike i razbojnike. Kada je pošast jenjala, činilo se da će svijet koji je iza sebe ostavila propasti sam od sebe.

POGLEDAJTE VIDEO: CRNA SMRT

Ali kuga je imala brojne međusobno suprotne posljedice, uništila je dotadašnje gospodarstvo, i ispraznila gradove, ali istovremeno uzrokovala velika preseljenja u inače statično društvo što je uzrokovalo novi uzlet. Do tada zatvoreni gradovi otvorili su svoja vrata da popune prazne obrte. Iako je gospodarstvo temeljeno na poljoprivredi stalo, novca je bilo više, točnije ista količina novca dijelila se na manji broj ljudi. Trgovina je gotovo u potpunosti prestala, ali je robe bilo više jer za vrijeme pošasti nitko nije kupovao, a sada se distribuirala na puno manji broj ljudi.

Rad je postao posebna vrijednost, feudalni sustav počeo se urušavati, ustaljene cijene rada su nestale i veliki dio nadničara sada je bio puno bolje plaćen. Jednostavno radne je snage bilo premalo i njena je cijena narasla. Nakon obilja u prvom razdoblju poslije kuge nastale su nestašice, glad i siromaštvo, razbojničke skupine harale su zemljama, a imanja su bila napuštena, obradiva zemlja zarasla u korov. I to je tjeralo ljude da se sele u bolje krajeve u potpunosti mijenjajući sliku društva koje do tada nije trpjelo ni najmanje promjene.

Crna smrt pokosila je veći dio obrazovanijeg stanovništva, ustvari kosila je jednako bogate, siromašne, obrazovane i neobrazovane, jake i slabe, ali obrazovanog stanovništva ionako nije bilo mnogo, pa kada je kuga desetkovala njihove redove, činilo se da će svijet utonuti u nepismenost i neznanje. Sveučilišta su bila prazna, nije imao tko podučavati, a svećenstvo, obrazovaniji dio stanovništva, bilo je desetkovano. Suprotno tome nakon „crne smrti“ kreće pravi procvat obrazovanja, po cijelom kontinentu osnivaju se nova sveučilišta, samo je kralj Karlo izdao punomoći za osnivanje pet sveučilišta, što je do tada bilo nezamislivo.

 

Slom stege i čvrstih društvenih pravila i urušavanje svjetonazora za vrijeme pošasti kuge, odrazilo se nakon popuštanja stiska „crne smrti“ u dva suprotna pravca. S jedne strane kroničari govore kako su ljudi postali mnogo nemoralniji, skloniji nasilju, kriminalu, piću, kocki i razbojništvu, dok drugi govore kako je kuga promijenila svijet na bolje, ljudi su postali umjereniji, pristojniji, prestali su psovati, poženili se… I jedni i drugi dojmovi potpuno su točni.

Kao i u gospodarstvu i obrazovanju i u javnom moralu „crna smrt“ ostavila je krajnje suprotne posljedice. Iste suprotni učinak imala je i na najjaču društvenu instituciju toga doba – crkvu. S jedne strane ona je iz toga isplivala bogatija i popularnija, a s druge strane napadi na svećenike postali su česti, gotovo redoviti, kao što su stroga pravila i dogme koje je crkva propisivala i provodila, sve manje poštivana.

Fizički rad postao je skupa roba

Zemlja je ostala prazna i neobrađena, a to je značilo nestašicu, glad i skupoću, ali isprava to nije izgledalo tako. Robe na zalihama bilo je mnogo, a ljudi mnogo manje, istovremeno količina novca u opticaju ostala je ista, ali se dijelila na mnogo manje ljudi. Cijene su pale, razna roba postala je dostupna mnogima koji to nisu mogli ni zamisliti. U prazne kuće useljavali su se oni siromašniji, a pokušavali su preuzeti i ispražnjene obrte.

Bila je to varljiva sreća. Jer gotovo prepolovljeno stanovništvo, prazna i napuštena sela, zemlja zarasla u korov, uskoro će izazvati nezapamćene nestašice, cijene će skočiti u nebo, a svijetom će zavladati glad. Grad Beziers u južnoj Francuskoj spao je sa 14.000 na 4000 ljudi, luka Jonquers sa 354 na 135 stanovnika, svugdje je vladala pustoš i zemlja zarasla u korov, a bogata engleska opatija Ramsay bilježi kako je upola manje obrađene zemlje, i to se proteglo dobrih 30 godina nakon kuge.

Donekle je to pomoglo seljacima, zakupi zemlje su se smanjili ili čak oprostili, ali ni to nije mnogo značilo za proizvodnju hrane, jer radne snage je jednostavno bilo premalo. Polako je nestajalo robe koja se mogla oporezivati, pa je protok novca stao, izbijale su pobune. Roba uskoro postaje rijetka i cijene lete u nebo, samo u Francuskoj se do 1350. godine cijena žita četiri puta povećala. Takvo što je prije „crne smrti” bilo nezamislivo. 

Istovremeno radnici traže povećanje nadnica. Nema tko raditi i do tada prezreni fizički rad postao je neprocjenjivo skupa roba, a štrajkovi su postali redoviti. U St. Omeru kraj Amiensa tekstilni radnici (u srednjem je vijeku tekstilna industrija bila zamašnjak razvoja, poput automobilske industrije polovicom 20. stoljeća) tri puta za redom dobili su povišice. Izborene štrajkom. 

Radnici prosvjeduju i u drugim gradovima, štrajkovi se šire u svim gradovima, zahtjevi su jednostavno – više nadnice, manje rada. Engleski kralj Edvard III. pokušao je ukazom 1349. godine spriječiti štrajkove i zahtjeve za veće nadnice, određujući da plaće moraju biti jednake onima iz 1347. godine. U Francuskoj su bili nešto popustljiviji, u statutu za Pariz određeno je da povećanje plaća ne smiju prelaziti jednu trećinu prijašnje razine. Ni jednima ni drugima to nije pomoglo. Manjak radne snage i nestašice osvijestile su vrijednost rada, u Engleskoj kao i Francuskoj radnicima je plaćano dvostruko, pa i trostruko više nego prije provale „crne smrti“.

Manjak radne snage osjećao se svugdje. Još za pandemije Dubrovnik je izdao naređenje da se svi moraju vratiti u grad, čak i oni koji su protjerani radi dugova, te da nitko ne smije napuštati područje Dubrovnika. Tu odluku morali su dva puta ponavljati i objavljivati. A nakon prolaska pošasti odobrili su useljenje stranih obrtnika u grad dajući im do tada neviđene povlastice da čak pet godina ne moraju plaćati poreze i carine. Ni nestašica, ni manjak radne snage, nisu uspjele zatomiti stara neprijateljstva i suparništva, pa se tako ta odluka Dubrovčana odnosila na sve obrtnike i zanatlije osim na one iz suparničkih gradova Kotora i Bara.

Ljudi su se definitivno promijenili. Simon de Covino iz Liegea piše kako je kuga potpuno uništila bilo kakav moral, ljudi su postali razvratniji, nasilniji, okrutni i bezobzirni u svakom pogledu. Istovremeno pjesnik i kroničar Gilles Li Muisis govori potpuno suprotno, kad je crna smrt jenjala ljudi su prestali kockati, poženili su se, a umjesto kocki počeli su izrađivati krunice. I jedan i drugi bili su u pravu. Osobito što se tiče ženidbi, ljudi su se više ženili.

Smrt je preko noći ubijala cijele obitelji

Ali iz dva suprotna razloga. Jedni zbog napuštanja razvratnog života, a drugi radi imovine i iskorištavanja siročadi kojoj je „crna smrt“ pokosila obitelji, ali im je ostavila bogati miraz. Iskorištavanje siročadi s mirazom nikako se nije moglo spriječiti, grad Sienna zabranila je ženidbu bez pristanka rođaka, ali problem je bio u tome što mnogoj siročadi nijedan rođak nije ostao živ. Engleski pjesnik i kroničar Pierce Plowman bilježi mnoštvo brakova u kojima nema ni potomstva ni obitelji, već jedino interes da se ljudi dokopaju imovine ili je sačuvaju.

S druge strane francuski redovnik Jean de Vennete bilježi mnoštvo brakova u kojem se priroda „urotila“ da nadoknadi danak smrti koji je uzela kuga, prema njemu u razdoblju nakon kuge većina parova dobiva blizance, češće je i rođenje trojki, a kako bilježi Jean de Vennete takva navala blizanaca i trojčeka bila je nezabilježena do tada.

Nedugo poslije prvog vala „crne smrti“ došlo je do divljeg parničenja. Smrt je kosila preko noći cijele obitelji ostavljajući njihova imanja bez jasnog nasljednika i bez oporuke. Jagma za imovinom je počela, a upravo ti spisi potvrđuju da je pandemija pogodila Zadar, Dubrovnik i Split čiji kroničari, osim anonimnog Splićanina, vjerojatno Martina de Chuetisa, gotovo da nisu ni zabilježili pošast. Povećani broj ostavinskih parnica i borbi za imanja početkom 1350-tih godina u Splitu, Dubrovnik i Zadru, svjedoče da je „crna smrt“ pokosila veliki dio građana tog grada.

No ne znaju se ni približno točne brojke, u Dubrovniku, inače prilično administrativno uređenom gradu u kojem je sve dobro dokumentirano, broj umrlih varira između 3000 do čak 10.000 (što je malo vjerojatno). O haranju kuge u dalmatinskim gradovima, a posljedično tome i kontinentalnoj Hrvatskoj, svjedoče i administrativni kaos koji je nastao nakon što je prvi val pošasti prošao, gradska vijeća i urede nije imao tko ispuniti, pa je tako Dubrovnik smanjio dobnu granicu za izbor u Veliko vijeće na 18 godina starosti.

Manjak obrazovanih ljudi bio je gotovo nerješiv problem, crkva je počela zaređivati polupismene svećenike i to masovno, kaos koji je kasnije nastao još se desetljećima nije uspio popraviti. Francesco Petrarca žalio se kako na najstarijem sveučilištu, onome u Bologni, nema tko predavati, a u Oxfordu se nije imalo kome predavati jer je drastično pao broj studenata.

Gradovi su se mučili da nađu bar donekle obrazovanu administraciju i suce, povećanje parničenja tu je muku dodatno udvostručilo. S druge strane s „crnom smrti“ kreće prava eksplozija obrazovanja, kralj Karlo IV osniva Praško sveučilište i izdaje punomoći da se osnuju sveučilišta u Orangeu, Perrugi, Sienni, Luccai i Paviji. Na Cambridgeu se osnivaju tri nova koledža – Gonvile Hall, Trinity Hall i Corpus Christi, ovaj posljednji sa jasnom računicom, porasle su cijene misa zadušnica, pa su klerici koji su predavali, ali i studenti molili za preminule.

Crkva je istovremeno bila omražena, svećenici su napadani i protjerivani, ali istovremeno je postala i još popularnija, u svakom slučaju, poprilično se obogatila, a Germain l'Auxerrios bilježi kako je u nekoliko mjeseci crkvi pripisano više baština nego u posljednjih osam godina.

„Crna smrt“ će se u sljedećih šest desetljeća pojavljivati još šest puta na različitim stranama, kosit će jednakom žestinom, muke i oboljelih i beznađe onih koji su zaraženi bit će jednako kao i u prvom valu, jedina će razlika biti u tome što više neće biti globalna, pojavljivat će se na pojedinim, doduše velikim, područjima, zaobilazeći druge. Ali međusobno suprotstavljene posljedice koje je „crna smrt“ ostavila presudno će utjecati na povijest.

Iako će se one polako i dugo razvijati, a možda i najvažnija bila je polako lomljenje monolitnog društva i okretanje individualizmu i individualnoj svijesti, do tada povlastice koju su mogli upražnjavati samo moćnici poput kraljeva i papa, što će rezultirati modernim društvom kakvo danas poznajemo.

Je li to stvarna ostavština „crne smrti“ ili bi se društvo i bez nje razvijalo u tom smjeru teško je reći, ono što je sigurno da je kuga donijela smrt u umjetnost, već 1350. slika fresku Trijumf smrti u Pisi, a gotovo istovremeno u Santa Croceu u Firenzi slika je Andreo Orcagna, ostavljajući lik starice sa kosom da prijeteće lebdi nad čovječanstvom. 

(Kraj feljtona)

Najčitaniji članci