Kratka autobiografska analiza programa HRT-a ili treba li plaćati pristojbu

Prošlo je desetak godina otkako sam negdje, na nekoj književnoj manifestaciji, izjavio da se svakoga mjeseca dok plaćam televizijsku pristojbu osjećam kao onaj osuđenik na smrt kojemu krvnik naplaćuje metak kojim će biti smaknut. Nije to bilo pretjerivanje. Nekoliko godina ranije HTV je upriličio specijalnu emisiju kojom su se nadovezali i udarnički razradili klevetničku kampanju koju su tih dana protiv mene vodili neki prljavi i nedaroviti opskurnjaci. Javna televizija dala im je ruke, a ja sam imao tu čast da osjetim svu snagu najutjecajnijeg elektronskog medija: nepoznati ljudi nasrtali su na mene po ulici, na poštanskom sandučiću nalazio sam poruke, ispisane flomasterom ili urezane nožem, po vratima su mi lijepili kojekakve poruke… I ozbiljno sam te 2011. razmišljao o tome da selidbu započetu voljom Karadžića i Mladića nastavim i dovršim na nekom po sebe prijateljskijem mjestu. Doista, razlika po mene je između srpskih topova i minobacača, i HTV-ovih kamera i mikrofona u tom trenutku bila samo ta što je artiljerijom upravljao šovinistički ološ, a kamere i mikrofoni bili su samo transmisija volje šovinističkog ološa. I naravno, artiljerija ubija, dok kamere i mikrofoni sramote. Moglo bi se reći da kamere i mikrofoni ubijaju volju za životom.