Kronike povjesničara: TRUMBO

Trebalo je dosta dugo da Amerikanci shvate da su najduži rat u kojem su ikad sudjelovali, dakle onaj u Vijetnamu, ustvari izgubili. Teško je to bilo prihvatiti posebno s obzirom na činjenicu da su ratovali protiv ekonomski i vojno daleko inferiornijeg neprijatelja. Ta spoznaja se odrazila i na filmsku industriju. Za razliku od Drugog svjetskog rata, u kojemu je vrlo brzo postalo jasno da Amerikanci dobro stoje, pa su i filmovi snimani u tom tonu, rat u Vijetnamu zahtijevao je drugačiji pristup. Spektakli o velikim bitkama i još većim pobjedama te hrabrim vojnicima koji se bore za mir u svijetu ovaj put nisu dolazili u obzir. Zato su najpoznatiji filmovi o tom ratu ustvari apokaliptični prikazi velike vojne, političke i moralne katastrofe.

A onda je 1981. za predsjednika SAD-a izabran Ronald Reagan. Slučajno i bivši glumac. Jedna od stvari po kojoj će ovaj predsjednik ostati upamćen bila je i remilitarizacija američkog društva. Ne samo što se golema sredstva počinju izdvajati za vojni budžet, nego i vojska, nakon više od desetljeća antiratne atmosfere, ponovno postaje jedan od temeljnih stupova društva. Ponovno je postalo cool biti američki vojnik. Naravno da je odmah reagirao i Hollywood. Sve popularniji su filmovi poput “Oficira i džentlmena” ili “Top Guna” u kojima vojska, odnosno strogi, ali pravedni zapovjednici od dječaka prave muškarce.

Pa ipak, jedan problem ostao je neriješen. Naime, rat u Vijetnamu i dalje nije bilo moguće prikazati kao pobjedu. Zato se netko mudar domislio rješenju. Fokus filmova bit će na američkim vojnicima zarobljenima od Vijetnamaca, koje nakon završetka rata iskusni veterani dolaze osloboditi. Tako nastaju neke od najpoznatijih franšiza u povijesti kinematografije - “Rambo” i “Nestali u akciji”. I formula je upalila. Gledatelje više nije zanimala šira slika, tj. rat u Vijetnamu, nego pojedinačni ratovi koje su vodili i dobivali heroji poput Sylvestera Stallonea i Chucka Norrisa. Riskirajući vlastite živote, oni spašavaju svoje napaćene, ali duhom nepobjedive ratne drugove iz kandži surovih i nemilosrdnih neprijatelja. Jedna velika pobjeda koja se nije dogodila u stvarnosti zamijenjena je nizom malih pobjeda na filmu. Rat izgubljen oružjem dobiven je propagandom. Prvi, ali ne i posljednji put.

Prije nekoliko dana glavna tema svih svjetskih medija bila je misija spašavanja američkog pilota čiji je avion oborila iranska protuzračna obrana. Predsjednik Trump i suradnici javno su izražavali divljenje hrabrom pilotu i CIA-inim operativcima koji su uspjeli prevariti tisuće Iranaca uključenih u potragu.

“Tijekom ovog uskrsnog vikenda vojska Sjedinjenih Američkih Država još je jednom dokazala zašto posjeduje najveću borbenu silu koju je svijet ikad vidio. U dvije izvanredne borbene operacije potrage i spašavanja duboko unutar neprijateljskog teritorija - u Iranu - naši ratnici izvršili su misije zapanjujuće vještine, hrabrosti i preciznosti”, izjavio je, između ostalog, Pete Hegseth, ministar obrane, točnije rata.

Pa, ipak, svakome tko zna čitati između redova sve je jasno. Kad već ne može slaviti kapitulaciju Irana ili zarobljavanje iranskog rukovodstva (u stilu otmice predsjednika Venezuele), Trumpova administracija i ovakve pothvate nastoji prikazati kao pobjedu. Međutim, za razliku od Reagana i podrške koju je on svojevremeno uživao, čini se da Trumpu ovo odvraćanje pozornosti od evidentnih problema u ratu koji je, po svemu sudeći, započeo bez jasnog plana i cilja - neće pomoći. Podrška koju uživa među građanima SAD-a, ali i kod američkih saveznika svakim je danom sve manja. A pobjedničkoj atmosferi koja se želi nametnuti svakako ne pridonose nepopustljivost i gotovo samoubilački prkos Iranaca.

Hoće li Iran za Amerikance postati novi Vijetnam (ili Afganistan) tek ćemo vidjeti. Na njihovu žalost, neke su sličnosti već sad uočljive. Snaga na papiru, čak i uz najbolje političke i vojne stratege, ne mora jamčiti pobjedu na terenu. A otežavajuće okolnosti samo se umnožavaju kad za predsjednika i vrhovnog zapovjednika imate osobu poput Donalda Trumpa.

Ne znam kako će izgledati filmovi koji će se jednoga dana snimati o američkom ratu s Iranom. Hoće li biti više u stilu “Apokalipse danas” ili “Spašavanja vojnika Ryana”. Ali se nadam da će oni o Donaldu Trumpu biti u stilu “Svih predsjednikovih ljudi”.