Ljubav i strast na poslu: Evo kako funkcionira takva veza...

Mi smo par i zajedno radimo. To vam je dobitna kombinacija, gotov uglas govore tri para koji su ljubavnu sreću našli na radnom mjestu. 

Snježana Šarić (40) iz Bistre u Zagrebačkom električnom tramvaju radi 19 godina, a njezin suprug Davor ondje je zaposlen 21 godinu. Iako su se službeno upoznali ranije i viđali su se na poslu, ljubav je planula tek kad su u istom odjelu kontrole karata započeli raditi u istoj smjeni 2005. godine. 

- Išao mi je na živce jer voli pričati, zabadati nos, zabavljati se. Ja sam potpuna suprotnost. No pozvao me na kavu i počeli smo se družiti, pa smo otkrili da imamo puno zajedničkih tema. I tako, spontano, dogodila se ljubav - prisjetila se Snježana, dok Davor priča kako je u njegovu slučaju bila riječ o ljubavi na prvi pogled jer mu se ona odmah svidjela. Kolege su prema njima vrlo tolerantni, a oni poštuju svoj posao pa se ondje ne grle, ne drže za ruke niti pokazuju da su inače intimni. 

- Posao je posao, a obitelj je za sebe. Nema tu miješanja niti nam je to ikad predstavljalo problem. Odmah na početku smo se dogovorili da smo na poslu samo kolege. Čak i kad se posvađamo, prijeđemo brzo preko nesuglasica jer na poslu nismo supružnici – objasnili su. 

Vjenčali su se dvije godine poslije. Danas imaju sina (10) i kćer (8) te su u potpunosti posvećeni njima. 

- Radimo u suprotnim smjenama tako da je uvijek netko uz djecu. Zbog njih smo se iz Zagreba preselili u Bistru pa nam ondje pomaže i baka. A inače mi smo kao par posebni i po tome što je Snježana Zagorka, a ja Dalmatinac. I sasvim sam se dobro uklopio – zadovoljan je Davor. 

U međuvremenu su napredovali i na radnim mjestima, pa je Snježana danas dispečer kontrolora, a Davor je koordinator kontrolora. Kod kuće ne pričaju o poslu. Kažu da imaju toliko privatnih obveza s djecom da jednostavno nemaju vremena za drugo.

Andrea Šebek (26) i Ivan Šarić (34) upoznali su se na poslu u zagrebačkom ZOO-u. 

- Ja sam prvi primijetio nju. Bila je to simpatija na prvi pogled. Pitao sam kolege tko je ona, a zatim sam je pozvao na kavu. I tako, kava po kava, i evo nas šest godina poslije s dvoje djece – nasmijano nas je dočekao Ivan Šarić (34) iz Dugog Sela koji u ZOO-u radi kao timaritelj majmuna i morskih lavova. Posao je život, a kad se u taj život uspije uklopiti ljubav, zadovoljstvo je potpuno. Tvrdi to i njegova partnerica Andrea Šebek (26). Ona je vrtlarica, a prvi susret s Ivanom i za nju je bio jednako sudbonosan.

- Na poslu nam uopće ne smeta to što smo u vezi, to nam bitno olakšava život – objasnio je on. Andrea kaže kako posao nikad ne nose kući, a obiteljski život rješavaju na pauzi. 

- Meni je najbolji dio u tome što drugi bračni parovi kad dođu doma s posla prepričavaju kako su proveli dan. Mi to sve znamo, radimo s istim ljudima, a i naš ZOO funkcionira kao jedna velika obitelj. Zato imamo više energije i vremena za naš obiteljski život. I ne, nikad se ne svađamo – odgovorio je na naše pitanje.

Andrea se smije a je riječ o kompromisu jer se on uvijek složi s njom. 

Kolege su ih dobro prihvatili, tolerantni su i imaju razumijevanja za njih i njihov privatni život. Nije im čudno što se Ivan i Andrea tijekom šetnje vrtom uvijek drže za ruke. 

Mirjana i Marinko Ivandić zajedno su već 32 godine, a sav njihov privatni i profesionalni život vezan je uz posao na kojem su se i upoznali.

Ona je medicinska sestra, on je medicinski brat i rade u bolnici u Vrapču. Imaju troje djece i četvero unučadi te kažu da ne bi mijenjali ni sekundu iz svojih života. 

- Radio sam na odjelu za hemodijalizu na Rebru. Išao sam u vojsku i bolnica je na moje mjesto zaposlila zamjenu. Nakon nekog vremena provedenog u vojsci imao sam slobodne dane pa sam došao u bolnicu posjetiti kolege – prisjeća se Marinko Ivandić (53) kako je upoznao suprugu. Ona je bila ta zamjena. 

- Na dan kad je dolazio kolege su me zvali da upoznam Marinka kojeg mijenjam i kojeg su svi voljeli. Na prvi pogled mi se činio strašno nadmen i pun sebe te mi se uopće nije svidio. Dapače, išao mi je na živce. No spletom okolnosti vraćali smo se doma u isto vrijeme i ostali sami dio puta. Čekali smo tramvaj i sjeli u istu 11-icu. Morali smo razgovarati – nastavlja Mirjana (52) dodajući kako se u toj jedanaestici dogodio neki klik. Planula je ljubav i par je ostao u kontaktu. Čuli su se telefonom, a pisali su si i ljubavna pisma. 

- Ja sam pisao njoj i ona meni. Pisma smo slali svaki tjedan i još ih čuvamo negdje doma. Klinci su se smijali kad su ih pronašli – objašnjava Marinko, koji je u vojsci bio još pet mjeseci. 

- On je došao iz vojske i zaprosio me. Planirali smo vjenčanje sljedećeg proljeća, no tad smo doznali da sam trudna i vjenčali smo se u rujnu nakon devet mjeseci hodanja – nasmijala se ona. S Marinkom je na poslu uvijek bila službena, čak i oštrija nego što bi bila prema drugim kolegama. Obiteljske svađe i trzavice nikad se nisu prelile na posao. - Naš posao je takav da moramo biti koncentrirani na to što radimo i ne možemo dopustiti da nas bilo što omete – iskrena je Mirjana.

Oboje su na Rebru proveli 11 godina, tijekom kojih su dobili troje djece – dva sina i kćer. Danas su to odrasli ljudi, no dok su bili djeca trebalo je smisliti kako uskladiti posao i obitelj.
- Svaki dan na put do posla i doma gubili smo dva sata. Zato sam ja otišao s Rebra i javio se na natječaj u psihijatrijsku bolnicu Vrapče. Ona se premišljala, no na kraju je odlučila da je ovako bolje. Radimo tu više od 20 godina i iznimno smo sretni i zadovoljni – kaže Marinko, a Mirjana se nadovezuje da je briga o djeci zapravo bila puno jednostavnija upravo zato što zajedno rade. Radili su u suprotnim smjenama tako da je uvijek netko bio uz mališane.

- Naš posao nam je puno pomogao u obiteljskom životu, jer kad su klinci bili bolesni, uvijek sam mogla bezbrižno doći na posao znajući da su u dobrim rukama. Nikad nisam koristila bolovanje, a na kraju dana ostalo bi vremena i za nas dvoje – zaključila je Mirjana. Njihovi mališani danas su odrasli ljudi. Sinovi imaju 32 i 30 godina, a kći ima 24 godine. I svi su odabrali medicinsku struku. 

- Ja sam htio da idu u gimnaziju i studiraju vjerujući da će im to omogućiti odabir raznih poslova, no oni su uporno inzistirali na medicinskoj školi. Sad mi je drago da je tako jer svi imaju posao, rade u traženim zanimanjima i siguran sam da je za njih to poziv kao i za nas, a ne samo posao – rekao je Marinko smijući se kako jedan od sinova radi s njima u istoj bolnici pa ga imaju na oku. Uz to, ponosni su djed i baka jer već imaju četvero unučadi.