News

Komentari 48
OSNOVANI NA BADNJAK

Ljude su žigosali, mazali vrućim katranom i vješali: Korumpirani lideri odveli su ih u bankrot

Ku Klux Klan se nakon Drugog svjetskog rata pokušavao vratiti na scenu više puta, ali nije im to pošlo za rukom. Danas žive u sjeni i nemaju nikakvu ulogu u američkom društvu

Na Badnjak 1865. godine osnovan je Ku Klux Klan, koji se u narednih par godina raširio u svakoj južnoj državi SAD-a. Formalno su ga osnovala šestorica veterana Konfederacije, satnici John Lester, John Kennedy i James Crowe te vojnici Frank McCord, Richard Reed i Calvin Jones. Kada je završio Američki građanski rat, u kojem je Konfederacija poražena u sukobu s unionistima sa Sjevera, šestorka se sastajala u odvjetničkome uredu oca Calvina Jonesa u gradiću Pulaskiju, u Tennesseeju, te su na Badnjak 1865. odlučili i službeno osnovati tajni klub.

Na početku je klan i funkcionirao kao tajni klub, odnosno udruženje koje nije imalo nikakav jasan politički cilj, osim da ostanu povezani s vojnicima Konfederacije. Međutim, kako je na Jugu raslo nezadovoljstvo Ustavom koji je izjednačio građanska prava Afroamerikanaca s ostalim Amerikancima, odnosno kada je 1865. godine 13. amandman američkog Ustava proglasio je kraj ropstva u SAD-u, tako je rasla ideja o superiornoj bijeloj rasi i crnačka populacija postala je glavna meta nasilne idelogije Ku Klux Klana. Osim što je ukinuto ropstvo, 1867. pripadnici crnačke manjine osvajali su i izbore u nekim državama na Jugu, dok ja Hiram Rhodes Revels 1870. postao prvi crnac u Kongresu, samo pet godina nakon što je završio građanski rat. U tih pet godina Ku Klux Klan je dobivao sve više pristaša, koji nisu mogli prihvatiti izjednačavanje Afroamerikanaca s bijelcima, a podružnice su se osnivale u svim većim gradovima.

Osmislili su imidž s bijelim kapuljačama i haljama i jahali su na konjima koji su imali istu odoru kao i oni. Tako su počela teroriziranja crnaca, a među prvima na udaru su se našli neobrazovani i praznovjerni, koji su bili uvjereni, kada su vidjeli jahače u bijelom na konjima u bijelom, da su to duhovi vojnika Konfederacije palih u borbi koji su došli da se osvete.

Uslijedili su fizički napadi na crnce koji su se željeli školovati, a naročito na njihove učitelje bijelce, koji su uglavnom na jug dolazili sa Sjevera. Članovi KKK-a su obrazovanje crnaca vidjeli kao prijetnju i opasnost za južnjačku elitu. Metode su im bile razne - od jednostavnih zastrašivanja, što je na Jugu često bilo dovoljno da se crnci zaista uplaše za svoj život, što je išlo toliko daleko da su mnogi odustajali od konzumiranja svojih prava koje im je jamčio Ustav, do teatralnih pogubljenja koja su služila kao upozorenje ostalima. Ubojstva su uglavnom prolazila nekažnjeno, jer osim što su se suci i tužitelji bojali osvete klanovaca, među njima je bilo i brojnih pristaša pokreta bijele supremacije.

Klan je iz sjene izašao 1867. godine, nakon velikog sastanka u Nashvilleu na koji su bili pozvani svi članovi Klana. Na njemu je usvojena prvotna ideologija i hijerarhija organizacije, a na čelo staje prvi Grand Wizard of the Empire Nathan Bedford Forrest, tj. Veliki čarobnjak Ku Klux Klana. Definirali su se kao viteška, humanitarna, milosrdna i patriotska institucija sa "svetim ciljem" očuvanja nadmoći bijele rase u ovoj republici.

Javnosti su se predstavili 4. srpnja 1867. godine velikim paradama održanim u glavnim gradovima saveznih država gdje je Klan imao uporište, a najsvečanija od njih održana je u Pulaskiju.

Javnost nije znala kako se postaviti prema Klanu, ali zato ga je federalna vlada okarakterizirala kao terorističku organizaciju. Međutim, to nije spriječilo istaknute, utjecajne i bogatije građane, kao i brojne militante da financiraju Klan, a Veliki čarobnjak Forrest krenuo je na turneju po cijelom Jugu i gdje god se pojavio, njegovi govori bili su popraćeni nasiljem. Naime, kako im je cilj bio povratak kontrole na Jugom i istiskivanje crnaca, što je bilo nespojivo s novim zakonima, osim fizičkog nasilja prema crncima, krenulo se i s likvidacijama kolaboracionista i  doušnika, koristili su se ucjenama i zastrašivanjima, a sve kako bi na izborima ostvarili dobar rezultat i vratili dio supremacijske vlasti na Jugu.

Forrestovi govori po Jugu izazvali su dotad neviđeni val nasilja. Članovi Ku Klux Klana palili su križeve ispred kuća crnaca, ali i protivnika Klana, provaljivali su im u kuće, bičevali, pa i vješali po drvećima. Bilo je slučajeva kada su trudnicama rasporili trbuh, a muškarce kastrirali. Nezapamćeno nasilje natjeralo je dio crnačkog stanovništva da na izborima daju glas listama koje podržava Ku Klux Klan.

No, kako se nasilje Klana pojačalo, guverner Tennesseeja William Brownlow je sazvao sjednicu zakonodavnoga tijela Tennesseeja koje je na njegovu inicijativu donijelo jedan od najstrožih zakona ikada donesenih u povijesti SAD-a: Anti-Ku Klux Statute. Ovaj zakon postavio je temelj za lov na članove organizacije braneći noćna strašenja pod izlikom remećenja javnoga reda i mira, kao i bilo kakvu povezanost javnih dužnosnika s Klanom. U praksi je ovaj zakon malo toga promijenio jer je identifikacija članova bila gotovo nemoguća, ali je Forrest znao da se stvari mijenjaju na gore za Klan. Početkom 1869. godine Brownlow je postao senator i zbog toga je podnio ostavku na mjesto guvernera, ali prije toga uveo je opsadno stanje u okruzima gdje je Klan imao snažno uporište. Uvođenje opsadnoga stanja značilo je slanje vojske u okruge, a kako se Klan nije mogao boriti protiv vojske, Forrest je u ožujku 1869. godine napustio Klan i objavio proglas kojim se on službeno raspušta.

Nakon ubojstva republikanskog senatora Johna Stevenesa u prepunoj sudnici 18. ožujka 1870., i rastućeg nasilja pripadnika Klana, savezna vlada biva primorana službeno reagirati. Tako je 20. travnja 1871., Zakon o Klanu (The Klan Act) izglasan u Kongresu. Odobrena su velika sredstva, tadašnji predsjednik Sjedinjenih Država, bivši general Unije Ulysses Simpson Grant, inicijator Zakona o Klanu, proglašava zakon koji odobrava upotrebu vojne sile u devet okruga Južne Karoline. Nekoliko tisuća članova Ku Klux Klana su uhićeni. Većina je oslobođena, u nedostatku dokaza. Bez obzira na to, Ku Klux Klan kao organizacija je ubrzo prestao postojati.

Ali, Klan je do raspada ostvario većinu svojih ciljeva, skoro sve institucije bile su u rukama bijelaca, a veliki dio crnačkog stanovništva krenuo je prema velikim industrijskim centrima.

Drugi Ku Klux Klan

No, to nije bio potpuni kraj Klana. Jedna knjiga mijenja sve. Naime, 1905. godine Thomas Dixon objavio je knjigu The Clansman u kojoj je donio romantičarsku viziju Klana, a zatim je tu viziju preuzeo D. W. Griffith kada je 1915. godine napravio film The Birth of a Nation. Film je javnosti predstavio zaboravljeni Klan, a jedan je gledatelj posebno ostao očaran – William Joseph Simmons iz Atlante. 

Iskoristio je popularnost filma, odnosno jednog dijela filma, koji govori o Klanu i Južnjacima da bi ujedinio nekoliko osoba i ponovo osnovao Klan. Službeno je objavio ponovno rađanje Klana na vrhu Stone Mountaina, u saveznoj državi Georgiji.

Na osnutak drugoga Klana utjecala je i socijalna atmosfera Atlante 1915. godine koja se najbolje može opisati kao antisemitska. Potaknut suđenjem Leu Franku, Židovu koji je ubio bjelkinju Mary Phagan, Simmons je počeo novačiti svoje prijatelje. Simmons je ubrzo postao New Imperial Wizard, a na funkciji ga je zamijenio Hiram Welsey Evans.

Evans je nastavio organizaciju Klana i novačenje novih članova, a zahvaljujući promjeni ideologije u odnosu na prvu organizaciju članstvo se ubrzano povećavalo. Drugi Klan, pogotovo u prvoj polovici 1920-ih godina, broji najviše članova te je jedina interpretacija Klana kao masovnoga pokreta. Ovisno o izvorima broj članova drugoga Klana varira od dva do osam milijuna, ali se većina povjesničara slaže da je drugi Klan na vrhuncu 1924. godine imao između pet i šest milijuna članova. Usto, Klan je imao podružnice u svih 48 saveznih država koliko ih se tada nalazilo u sastavu SAD-a. No, ono što definira drugi Klan kao masovni pokret nije broj članova, nego njegova uloga u američkome društvu 1920-ih godina. 

Nije više bio okrenut prema nasilju i javnome širenju svoje ideologije, nego je on u prvome redu bio okrenut prema ujedinjavanju onih za koje su se borili. Održavao je različite parade, ceremonije i sportska događanja na otvorenome te mise i piknike. Ta događanja privlačila su velike mase, uključujući i one bijelce koji nisu bili članovi niti su podupirali Klan u njegovome djelovanju. Biti članom Klana postalo je normalna pojava te članovi u javnosti nisu bili kritizirani zbog svoje pripadnosti organizaciji što najbolje svjedoči u kojoj se mjeri drugi Klan integrirao u američko društvo onoga doba, u kojoj je mjeri postao dio američke kulture. U odnosu na prvi Klan i u odnosu na Klanove koji će nastati nakon Drugoga svjetskog rata, drugi Klan imao je veliki kulturni odjek u javnosti, imao je vlastite izdavačke kuće koje su tiskale pamflete, novine, knjige i letke.

Ali Ku Klux Klan je ubrzo postao žrtva vlastitog uspjeha. Želja osnivača da od Klana stvore jedno veliko bratstvo zajednice bez prisustva tradicionalnih elita vodila je, a sve to iz razloga velikog novčanog priloga od članarina, prema djelovanju svakojakih individualaca i nasilnih i korumpiranih avanturista, koji ni izbliza nisu odgovarali romantičnom i patriotskom idealu "Bijelog viteza" Ku Klux Klana.

Ti članovi su nastavili proganjati crnce, imigrante, Židove i sve one koji su s njima dolazili u dodir ili su im pomagali. Nekima su usijanim željezom utisnuta tri slova Ku Klux Klana, drugi su umazani vrelim katranom a zatim pokriveni kokošjim perjem, a kampanja kamenovanja i vješanja po drveću se nastavila. Ovi nasilni činovi vodili su do gubitka podrške pojedinih odgovornih političara. Louisiana je čak izglasala zakon kojim se zabranjuje pokrivanje lica na otvorenom, na nekim skupovima, kao što su bile priredbe Ku Klux Klana. Druge države su pošle stopama Louisiane. I sam predsjednik Harding se obavezao da će oštro kazniti i spriječiti kamenovanja, i dozvoliti FBI-u da intervenira u slučajevima zloupotrebe vlasti.

Da stvar bude gora, nekoliko kriminalnih slučajeva otkrio je korupciju vođa Ku Klux Klana, što malih što velikih, koji su se na svom teritoriju ponašali kao mafija. Svi ovi činovi, kao i velika ekonomska kriza iz 1929. oslabili su organizaciju. Pojavila se i glasina prema kojoj su Franklin Roosevelt i njegove pristalice trebale uplatiti veliku svotu novca Evansu, imperatoru Klana, potrebnog za njegov ponovni izbor 1936. godine. Iste godine, Zastupnički dom Sjedinjenih Država osnovao je odbor za ispitivanje antiameričkog djelovanja, koja je za cilj imao borbu protiv Ku Klux Klana.

Razmimoilaženja u srcu Klana izbijaju uoči početka rata. Uspon nacizma u Njemačkoj pridobiva simpatiju nekih članova. Čak su uspostavljene i neke veze, ali sve pada u vodu poslije napada japanske avijacije na Pearl Harbor 1941. godine. Mnogobrojni članovi Klana sudjeluju u ratu protiv Japana. Nacistička Njemačka, saveznik Japana, označena je kao neprijatelj, prekidaju se veze koje su protkali pojedini članovi Klana.

Izbor Harryja Trumana, nekadašnjeg simpatizera Klana, za Rooseveltovog potpredsjednika 1944., protumačen je kao podilaženje glasačima s Juga. Iako konzervativni demokrat, Truman je oduvijek bio jedan od najčvršćih oslonaca Rooseveltove socijalne politike zato što je dolazio iz Missourija, teško zahvaćenog ekonomskom krizom.

Drugi Ku Klux Klan službeno je nestao 1944. Te godine, Služba direktnih doprinosa potražuje od Klana 685.000 dolara duga koji je poticao još od 1920. Ku Klux Klan nije mogao isplatiti taj dug, te je otišao u stečaj.

Drastično opadanje

Nakon Drugog svjetskog rata mnogi su pokušali i treći put obnoviti Ku Klux Klan, ali nitko u tome nije uspio. Bilo je nekih prilika kada su se aktivirale manje grupe. Jedan od tih bila je 1954. godine kada je Vrhovni sud SAD-a segregaciju u javnim školama proglasio neustavnom što je izazvalo veliki šok u bjelačkoj populaciji SAD-a. U Mississippiju su se pojavile organizacije koje su se borile protiv širenja crnačkih prava, a najjača je bila Citizens’ Councils koja je na svom vrhuncu imala sto tisuća članova. Mahom su to bili utjecajni građani američkog Juga. S obzirom na njihov utjecaj na saveznoj je razini usporeno provođenje ukidanja segregacije te je istovremeno širen strah među stanovnike Juga da integracija predstavlja opresiju federalne vlasti.

Kada je početkom 1960-ih godina počeo jačati crnački pokret za građanska prava, razne klanovske grupe postajale su sve nasilnije. Tako je na primjer poznato da su između 1. siječnja 1956. i 1. lipnja 1963. godine na američkome Jugu Klanovi izveli ukupno 138 bombaških napada i da je između 1963. i 1965. godine 11 ljudi ubijeno u zločinima direktno povezanim s rasističkim motivima, dok je točan broj spaljenih crkava na Jugu početkom 1960-ih godina nepoznat. Iako su brojke velike i određenim dijelom nepoznate, povjesničari su složni u tome koja su dva događaja preokrenula situaciju na američkome Jugu. Prvi je od ta dva događaja zločin koji je ostao zapamćen pod kodnim imenom Mississippi Burning. Godine 1964. u Mississippiju su oteta i kasnije ubijena tri člana organizacije koja se borila za crnačka prava: crnac James Chaney te bijelci Andrew Goodman i Michael Schwerner. 

Njihov slučaj potaknuo je istragu FBI-a koji se do tada nije bavio rasnim pitanjima, ali od 1964. godine jača prisutnost FBI-a koji u južnim državama počinje otvarati sve više ureda i slati sve više agenata. No, kao i u mnogim slučajevima do tada savezni sudovi su oslobađali optužene, zbog čega je predsjednik Lyndon B. Johnson naredio svojemu ministru pravosuđa da pronađe način kako se boriti protiv Klanova. Dolaskom FBI-a zločini Klanova počinju izlaziti u javnost sve više, zbog čega se javnost polako počinje distancirati od njih.

Drugi spomenuti događaj, i jedan od najpoznatijih događaja američke povijesti 1960-ih godina, bila je Selma, gradić u Alabami. Predsjednik Johnson je Martinu Lutheru Kingu otkrio da tijekom 1965. godine ne mora očekivati donošenje novih zakona dok se stari ne počnu potpuno primjenjivati, ali King i ostali crnački vođe time nisu bili zadovoljni. Njihov najveći problem bilo je pravo glasa, koje je crncima na Jugu bilo uskraćivano. Tako je prema procjenama Ministarstva pravosuđa 1965. godine u Alabami pravo glasa imalo samo 14% crnaca, dok je u Mississippiju taj broj padao na samo 6%. Nadalje, na cijelome američkom Jugu postojalo je ukupno 27 okruga u kojima su crnci bili većinsko stanovništvo, a da niti jedan crnac nije imao pravo glasa. Kako bi se to promijenilo, crnački vođe su odabrali gradić Selmu u kojoj nije bilo Klanova. Tamo su pozvali svoje pristaše na okupljanje prije marša na Montgomery. 

Višednevno okupljanje u Selmi prošlo je relativno mirno, ali kada je James Bevel poveo marš na glavni grad Alabame, položaj se Klanova u javnosti promijenio zahvaljujući jednoj osobi – šerifu Jimu Clarku. Clark nije bio član nijednoga Klana, ali je bio jedan od mnogobrojnih 'vanjskih suradnika'. On je od policijskoga načelnika Eugenea 'Bulla' Connora dobio dopuštenje da zaustavi marš svim raspoloživim sredstvima, što je on i učinio. Marš je zaustavljen upotrebom suzavaca, bičeva, električnih štapova za stoku i policijskih palica. Više od stotinu demonstranata završilo je u bolnici, a čitava američka javnost upoznala se s brutalnošću članova i simpatizera Klanova koji su bili snage javnoga reda i mira.

Kako bi pokazali solidarnost sa žrtvama terora u Selmi, stanovnici iz svih krajeva SAD-a počeli su dolaziti u Selmu kako bi ponovili marš na Montgomery. Jedna od njih bila je Viola Gregg Liuzzo, bjelkinja iz Detroita, koja je na putu prema Selmi ubijena od strane članova Klana. Njezino ubojstvo potaknulo je predsjednika Johnsona da na nacionalnoj televiziji objavi rat trećim Klanovima, ali njezin je ubojica svejedno na dvama saveznim suđenjima oslobođen. U situaciji kada su Klanovi bili nadjačani, ali nisu mogli biti poraženi zbog nemogućnosti osuda, u borbu protiv njih, na iznenađenje svih stanovnika SAD-a, ulazi House Un-American Activities Committee42 (HUAC). 

Iako je bilo ironično da HUAC provodi istragu protiv Klanova koji su se predstavljali kao brana komunizmu, tijekom zime 1965.-1966. godine HUAC je ispitao mnoge članove, uključujući većinu vođa raznih Klanova. Sastavio je i izvještaj koji je dao pravu sliku stanja unutar Klana: postojalo je minimalno 15 Klanova koji su bili u međusobnim sukobima i koji su se dijelili na ukupno 714 podružnica. Usto je izvještaj sadržavao popis svih podružnica, područja djelovanja istih, prava i kodna imena članova, izvještaje o njihovim sastancima te popis izrazito nasilnih Klanova. Izvještaj HUAC-a jasno je pokazivao da je broj članova Klanova opadao, a samo uključivanje HUAC-a federalnoj je vladi dalo potrebno vrijeme da napravi plan konačnoga napada na Klanove. Ministarstvo pravosuđa aktiviralo je ranije spomenuti rekonstrukcijski The Ku Klux Klan Act te članke 14. i 15. amandmana Ustava za koje je Vrhovni sud SAD-a 1966. godine u slučaju U.S. v. Price donio presudu prema kojoj se tužbe na spomenute zakone odlučuju na federalnoj, a ne na saveznoj razini. 

Državni je tužitelj John Doar odmah reagirao te je na federalni sud u Mississippiju doveo urotnike iz slučaja Mississippi Burning. Od 18 optuženih samo je sedam osuđeno za zločin, ali to je bio jasan znak da se stvari mijenjaju na gore za Klanove. Ubrzo je FBI dobio proširene ovlasti i povećanje sredstava, mnogi slučajevi dolazili su na federalne sudove, ali isto tako su se i savezni sudovi uključivali u borbu protiv Klanova zbog čega treći Klanovi krajem 1960-ih godina nestaju iz javnosti. Kao i drugi Klan, ni treći Klanovi nikada nisu formalno raspušteni te svako desetljeće do danas bilježi određeni kraći period pojačane aktivnosti Klanova. No, zbog promjena odnosa u američkome društvu, pojačanog nadzora FBI-a i ostalih agencija te negativne slike o Klanovima, oni više nikada nisu imali veću ulogu u američkome društvu te su do danas osuđeni na život u sjeni.

(U tekstu su korišteni djelovi znanstvenog rada "KU KLUX KLAN(OVI)", povjesničara Mate Milića sa Sveučilišta u Zadru)

Najčitaniji članci