Londonski beskućnici govore za 24sata: 'Ovu tetovažu nosim za prijatelja, poginuo je u pljački'

Sjajne, ulaštene potpetice klopoću pločnikom. Vratar s visokim cilindrom i strogim kaputom smjerno otvara vrata hotela muškarcima u pastelnim balonerima. Gospođe u svilenim rukavicama nestrpljivo pogledavaju na satove. Preko puta se zaustavlja štićena kolona. Pod rotacijama, iz jedne od zatamnjenih limuzina izlazi okićeni dužnosnik, uniforma mu je optočena medaljama. Odnekud, možda iz obližnjega kabarea, izviru meke note salonskog jazza.

Na Strandu smo, ušminkanoj londonskoj četvrti u cvrčećem centru grada. Kraljičin je sprovod, milijuni ljudi od jutra grabe prema Westminsteru, prema Parlamentu, prema Trafalgaru, prema svemu što vidite na izlozima u jeftinim suvenirnicama. Masa se kotrlja, helikopteri huče, sirene zavijaju, vratar neumorno poseže za kvakom. Cijeli London je velika rijeka. Svi hrle u istom smjeru. Svi osim njih dvojice, naravno.

- Hej, ljepotice, imaš sitnog? Obećavam da ćemo sve potrošiti na alkohol - šeretski dobacuje nasmijani ćelavac s pločnika. Ime mu je Joseph.

- Hvala, princezo, uživaj u ostatku dana - dodaje njegov cimer zveckajući kovanicama u tetoviranoj šaci. I on je ćelav. Ime mu je Gary.

Obojica žive na ulici, obojica preživljavaju od prošnje i obojica su kronični alkoholičari. Nekako, riječ na riječ, cigaretu na cigaretu, gutljaj na gutljaj, sprijateljili smo se s ovim simpatičnim probisvijetima.

Joseph je glavni junak na uglu. Lajavi i prgavi mangup s vječitim osmijehom, naslonjen na zid trgovine luksuznom odjećom. Čudesno je koliko odudara od trorednih odijela iz neonskog izloga. Steže papirnatu čašu, animira prolaznike i zarađuje za obojicu. Garyju ne ide tako dobro, njegova priča je tragična, ima gadnih problema sa zdravljem, prljavu prošlost i slabe živce. Vidi mu se na licu. Nije dobro za posao.

- Zašto živim na ulici? Rekli su mi da se svijet okreće. I evo, sad samo čekam da moja kuća prođe pokraj mene. Kužiš? Čekam da mi naleti kuća - hihoće se Joseph i zadovoljno migolji stopalima na vreći za spavanje. Često to radi, smije se svojim dosjetkama. Negdje daleko čuju se policijske sirene.

- Je li težak život na ulici? Ponekad, prijatelju. Nije lako. Ovo mi je najteži posao dosad, ovo prosjačenje. Inače, prije sam kopao ceste, fizički sam radnik...

- Ti radnik?

- Nemoj me spuštati, Gary. To nije lijepo. Radio sam i na željeznici, ribarnici, pa i u hotelima, lijepima kao što je onaj tamo... Ali piće... Moram se skinuti s boce. Ne mogu raditi ovakav. Opasno je tako raditi. Što pijem? Votku, naravno. Hoćeš? - pita Joseph.

- I ja sam nekad radio. Ali alkohol je uvijek bio tu, sa mnom - sliježe ramenima Gary.

Iskreni su, nema nikakve patetike u njihovim oporim rečenicama. Primjećujemo to naglas.

- Moraš biti iskren. Lažem jedino policiji i sudu. Bio sam čist 11 mjeseci i opet sam se vratio boci. Kao idiot. Izgubio sam posao, izgubio sam stan, sve zbog gluposti. Počeo sam piti zbog živaca, bio sam nervozan. Bio sam idiot. I to je istina - smatra Joseph.

Počeo je pjevati, stihovi idu nekako ovako: "Želim da cijeli svijet zna kako sretan mogu biti..."

- Teško je biti među ljudima, znaš? Glupi su. I bezobzirni. Prođu kraj tebe kao da si smeće - tiho dodaje Gary.

- Ma ima i dragih, normalnih. Ali ima i gadova. Evo, vidi. Ovo cvijeće, ovo mi je dala jedna žena. Lijepo je to - klima glavom Joseph i pokazuje na stručak suncokreta.

Vrti ga po rukama. Gary se saginje da pomiriše buket.

- Prije, kad sam bio mlađi, sramio sam se ovoga. Prosjačenja. Ali znaš što? Život je život. Može se dogoditi bilo kome. Hej, ljepotice, imaš što sitnog? - dovikuje Joseph užurbanoj djevojci.

Potpetice kuckaju. Muškarci ogrnuti zastavama huje kraj nas. Iz obližnje suvenirnice čuju se gajde. Lijes se približava Windsoru. Šutimo neko vrijeme. Ne smeta im. Ne smeta ni nama.

- Znaš, mrzim princa Charlesa. Zbog njega je Diana mrtva. Kraljica mi nije smetala, ona je u redu. Ali Charles... Sjećam se te godine kad je umrla, tamo u Francuskoj. On je kriv. Volio sam ju. Nju i Harryja. Ostali... Gadovi - procijedio je Joseph.

Vole li svoju zemlju, zanima nas.

- Volim. Obje. Napola sam Irac. Roditelji su mi Irci, pokoj im duši. Ali volim Britaniju, volim joj krajolik, volim prirodu. Vladu ne mogu smisliti. Ali zemlju volim - prisnažuje Joseph.

Gary se slaže, upućuje nas na sjever. Tamo je, kaže, lijepo. Prolaze mladić i djevojka. On je crvenokos.

- Hej, curo, imaš li što irskog u sebi? - dovikuje joj.

- Nemam.

- Nemaš još - odvraća Joseph i presamićuje se od smijeha. Šokirani par se udaljava.

- Gdje sam stao? Aha. Kraljica mi je u redu, da - ponavlja on.

- Moj sin je u mornarici. U kraljevskoj mornarici - tiho se ubacuje Gary.

Jedva ga čujemo. Približavamo se. Primjećujemo tetovažu na vratu. Piše "Cheyney". Što to znači?

- Tako mu se zove kći - netipično ozbiljno objašnjava Joseph.

- Kći, da. Tako mi se zvao najbolji prijatelj isto, dobila je ime po njemu. Ubio sam ga. Slučajno, u nesreći. Jako sam ga volio - gotovo šapće ćelavi Gary.

Što se dogodilo?

- Bila je nesreća - presijeca Joseph.

- Nema veze, reći ću. Lovila nas je policija nakon pljačke. Opljačkali smo nekoga, jednu uglednu kuću, nas četvorica. Bili smo u autu, slupali smo se. I policija se razbila s nama. Svaki je dobio 12 godina. Smanjili su nam kazne na prizivnom sudu, dobio sam osam godina, ostali po pet - prepričava Gary. Izražavamo sućut.

- U redu je. Nisam se nakon toga propio. Uvijek sam pio - priča Gary. Jedva ga čujemo. Cheyney mu nije jedina kći. Ima ih još tri, i sina, naravno, u mornarici. Kaže da je ponosan na njih.

- Gary je dobar čovjek. Ima problema sa zdravljem, svako malo se uneredi, crijeva mu ne rade najbolje. I paranoičan je. Ali to nije njegova krivica. Tako je kako je. Takav je život - sliježe ramenima Joseph.

Prolaznici vijore zastavama s Elizabetinim likom. Televizije uživo prenose gmizanje automobila s lijesom prema dvorcu. Joseph prebire onaj buket suncokreta po rukama.

- I ja sam uvijek htio tetovažu, ali ne mogu je priuštiti. Želim napraviti jednu za svoje pokojne roditelje. Imam pjesmu, nju bih htio tetovirati. Napisao sam je za njih, lijepa je - progovara čovjek s pločnika.

Možemo li je čuti?

- Daj mi trenutak, da se sjetim. Evo, slušaj:

Dok ležim noću budan

Dok ljubavnici mirno spavaju

Putujem kroz sjećanja

I plačem jer vas volim

Mama i tata.

Plačem jer mi je stalo

Plačem jer znam

Kad se probudim

Nećete biti tu.

Molim vas, oprostite mi

Mama i tata.

Nemojte biti tužni

Jer ste u raju

I jer uvijek mislim na vas.

Joseph naglo umukne. Duboko diše. Oči su mu crvene. Gary ga tapše.

- Bravo, jako lijepo. Dobro je. Dobar si. Bravo - sokoli ga prijatelj.

Josephu treba malo da se sabere. Naginje iz papirnate čaše.

- Da. Ja sam je napisao. A da znaš, i ja sam otac. Imam jednog sina, za kojeg znam. Ima 21 godinu. Rekli su mi da imam i kćer, ali nisam siguran u to. Moram provjeriti. Bivša mi je uzela sina. Bili smo premladi. Ja sam bio premlad. Preglup. Nije moglo biti drukčije - priča londonski beskućnik.

Glas mu pomalo čudno odjekuje jer govori u čašu, ne miče je od lica. Šutimo. Obližnji Piccadilly Circus prekriven je crninom. Odnekud se opet čuju gajde. Možda je sprovod gotov?

- Hej, ljubavi, nemoj biti pohlepna, pomozi potrebitom - opet viče Joseph. Ustajemo, odlazimo, obećavamo da ćemo se javiti navečer, prije spavanja. Noće u blizini, ispod krova crkve. Tamo je malo toplije, barem su zaštićeni od kiše. Gary, doduše, ima nekakav smještaj, ali nitko ne želi spavati kod njega zbog problema s crijevima.

Nalazimo Josepha kasnije navečer. Pijan je, oči mu bliješte u mraku. Garyja nema, nekamo je nestao. S njim sjedi drugi prijatelj. Nekad je i on bio beskućnik, sad vozi rikšu. Raspituje se o životu u Hrvatskoj. Pita može li se othraniti dijete tamo.

Joseph kaže da je bio dobar dan. Zaradio je više nego dovoljno. Okružen je cvijećem, ljudi danas nisu bili bezobzirni. Nudi nam ruže.

- Uzmite. Ipak je povijesni dan - smije se pijano u noć.

Vide mu se svi zubi u neonskom odsjaju one trgovine s otmjenim odijelima.