Ma proklet bio tko ovamo dođe

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Ima žalosti, eto čega ima. Nikad na današnji dan nisam bila sama, uvijek je bio netko od moje djece. A sad...

Ljuba Kokić ima dva sina, jedan živi preko bare, a drugi u Beogradu. Taj nije dobro, imao je nedavno moždani, na intenzivnoj je. Udarilo ga je ovdje, u selu Bojna, bogu iza nogu, dok je bio u posjetu majci.

- Tu je sjedio, evo tu. Velim mu predvečer: Sine, crveniš se u licu. Neće to valjati. Vidim, nešto je zamišljen. A dobar mi je, obojica su dobri. Moji dječaci. Kada dođu, ne svraćaju se po selima. Takav im je i ćaća bio, nije se volio zadržavati. I ja sam takva. Ako me negdje otprave, ja idem. Ne lutam. Ima danas tih ženetina i muških koji po cijele dane hodaju okolo...

Ljuba je usamljena. Po cijele dane sjedi za stolom, u sobičku, u nekakvim golemim cipelama. Noge su joj otekle, kaže da ne može obuti nijedne druge.

Glina: Reportaža o 'nepostojećima' | Foto: ILUSTRACIJA/Davor Puklavec/PIXSELL

- Sa 17 godina sam se udala. Stric me natjerao. Nijesam imala volju doći ovamo. Natjeralo me. Da je čovjek dobar, da je na glasu... Što je to meni tad značilo? Svekrva me nije voljela jer sam Bosanka, zamrzila me i kći od ovog jednog, što je htjela ići za mog muža. Baš sam sinu zadnji put rekla: Jebemti Bojnu i mene kad sam ovamo došla. Dabogda u jezero otišla. A otišla je, i ovako i onako. Noge mi otkazuju i trava me osvaja. Gotova sam. Vidi ovo. Robe i majica imam koliko hoću, donio sin iz Amerike, donio mi obuće, a ja već troje cipele imam. Što će mi išta od toga? Imam još i onih koje sam u Borovu kupovala, džaba kad je sve otišnjalo. Vidi što sad nosim...

A pravo da ti kažem, moj je život bio nikakav. Kako bih ti rekla... Nisam htjela doći ovamo. Nekako me prevarili... Ma proklet bio tko ovamo dođe. Nesretna sam od prvog dana. Cijeli život sam nesretna. Reći ću ti, bolje biti lijen i bećar. Ima ih koje su bećarile i bolje su prošle nego ja. Vidi mene, ja samo krampam. Sad me i ta trava osvojila, ne mogu joj ništa. Ni vatre ne smijem puno ložiti, bojim se da ne plane, da se ne uhvati za tavan. A ako sam bez vatre, drhtim i noge mi otkazuju. Jučer su otkazale...

Ljuba prebire po prstima za stolićem. Iznad njega načičkane fotografije sinova i pokojnog muža.

- Osam je godina kako sam ovdje sama. Razbolio se i umro... Prije nego što je otišao, doktorica mi rekla da će me satrati. Da će me satrati dizati ga. Nije se mogao micati... Govorila mi da ga otpremimo u Popovaču. Ma kakvi?! Što će mi djeca reći? Imala bih ukor od djece. A i narod... Slike gledaš? Imam ih još u podrumu, ali je puknuo. Nakisle su slike. Od sinova kad su bili mali. Moji dječaci... Kako je meni lijepo s njima... Vele: Ti si, mama, čudo pametna. Nisi pismena, ali si umno pametna. Tako vele...

Glina: Reportaža o 'nepostojećima' | Foto: ILUSTRACIJA/Davor Puklavec/PIXSELL

Ljuba priča nepovezano, skače s teme na temu, nabraja prezimena po selima, rodbinske veze, udaje, smrti... Cijelu monografiju možeš izvući iz njenih sjećanja.

- A on je sad u bolnici. U Beogradu. Kako se zove ta bolnica... Kako ono... Ne znam. Dobio moždani udar. Od truma. Troma. Tromba. Od toga. U nozi. Imao je one vene. Govorio da se samo toga boji. Stalno je bio zamišljen... Voli on doći ovamo. Voli ovaj kraj, lijepo mu je. Kaže da mu je ovdje stoput bolje. Ne podnose nas tamo, znaš? Rođeni te ne podnose. Izbjeglice, što ćeš...

Ljuba se diže, kopa po nekom ormaru, donosi izlizanu torbu. Vadi iz nje bunt papira. Pokazuje nekakve nalaze, govori o bolestima. Svojim i sinovim. Nudi kavu, nudi rakiju. Spominje unuke. Bolno je očito koliko joj nedostaje društvo.

Glina: Reportaža o 'nepostojećima' | Foto: ILUSTRACIJA/Davor Puklavec/PIXSELL

- A kad je bio potres, dolazili su ljudi. Ja im pokazivala gdje je čija kuća. Onima koji su pomagali. Policija isto. Zahvaljivali mi kad bih ih uputila. A sad ne prolaze. Samo psi laju. Bojim se kad laju, sjeti me na rat. Tad su stalno lajali...

Ispratila nas je kroz dvorište, kroz nabujalu travu, do puta, do auta. Nije prestala govoriti, čak ni kad su kotači počeli kliziti niz raspukli puteljak.

Bojna, 14. studenog 2022.