Dodaj 24sata među omiljene izvore na Googleu
U Zagrebu 13. studenog 1995. majke nestalih Vukovaraca držale su fotografije svoje djece. Među njima su bile Mara Marjanović, Barica Spudić, Marija Njirjak, Ana Bzdek. Svoje sinove još traže...
U Vukovaru se danas obilježava Dan sjećanja na nestale osobe u Domovinskom ratu i Međunarodni dan nestalih osoba. Na okupljanje će doći majke, očevi i djeca onih koje Hrvatska još traži. Onih koji su ubijeni u vihoru rata, a potom zavedeni kao nestali jer njihovi posmrtni ostaci još nisu pronađeni.
Kao i svake godine, obilježavanje počinje polaganjem vijenaca i svetom misom. Za sve majke koje traže nestale sinove bit će to 36. godina čekanja, neizvjesnosti, traženja...
Među njima će biti i Mara Marjanović iz Bogdanovaca, Barica Spudić iz Zagreba, Marija Njirjak iz Vukovara, Vukovarka Ana Bzdek...
To su žene koje su kamere fotoreportera zabilježile s transparentima i fotografijama svojih sinova na prvom velikom prosvjedu majki održanom u Zagrebu 13. studenoga 1995. godine.
One su tek četiri od stotinjak koje su toga dana prosvjedovale.
Mnoge od njih danas više nisu žive.
Bio je to dan kad su stotine članova obitelji nestalih, među kojima su prednjačile Vukovarske majke i Savez udruga obitelji zatočenih i nestalih branitelja i civila, na glavni zagrebački Trg bana Jelačića donijeli fotografije svojih sinova, muževa i očeva. Crno-bijela lica ljudi koji su prije rata pozirali pred obiteljskim kućama, na izletima, svadbama, u vojnim odorama ili običnim majicama. Fotografije tih ljudi tog su dana bile oružje prosvjednika. Vikali su: "Gdje su nam djeca?", "Nađite nam djecu", "Dayton trguje našim žrtvama"... Njihovi su vapaji odjekivali središtem Zagreba umnogome izazivajući čuđenje građana.
Tad je bilo četiri godine kako su svi oni živjeli između nade i najgoreg mogućeg odgovora na njihova pitanja. Neke su se tad još nadale da su im sinovi zatočeni u srpskim kazamatima, a neke su već znale da su ubijeni, ali nisu znale gdje su im grobovi i hoće li ih ikad moći dostojno pokopati.
- Nije to bio politički skup. Tražile smo svoju djecu, a imale osjećaj da ih nitko ne traži. Prosvjed smo počeli molitvom i paljenjem svijeća. No majke nisu mogle skriti emocije. Dostojanstvena tišina pretvorila se u očaj. Plakali smo, vikali, dizali fotografije naše djece visoko iznad glava i ponavljali isto pitanje koje si, zapravo, postavljamo i danas. Gdje su naša djeca? - prisjetila se tog dana Barica Spudić, koja je u vukovarskom vihoru rata izgubila sina Pavla.
No iako to nije bio politički skup, prosvjed je izazvao političku eksploziju jer je samo dan ranije, 12. studenoga, potpisan Erdutski sporazum kojime je dogovorena mirna reintegracija Podunavlja. Sporazum je otvorio put dvogodišnjoj prijelaznoj upravi UN-a i povratku toga dijela Hrvatske. Svjetski su lideri pozdravljali sporazum naglašavajući kako je to važan korak prema miru, ali majkama nestalih riječ "mir" nije značila ono što je značila političarima. Za njih mir nije mogao početi dok se ne pronađu njihovi sinovi.
- Za nas rat nije gotov. Potpisuju se mirovni sporazumi, a mi i dalje ne znamo gdje su kosti naše djece - bila je poruka tog dana koju su prosvjednici ponavljali.
- To je bilo vrijeme kad smo već saznali za Ovčaru. Nakon što je potpisan taj sporazum, više smo puta mi majke organizirano kretali za Vukovar moleći i tražeći od UN-a da nas puste do Ovčare, da zapalimo svijeće. Nisu nam dali. Ruski bataljun UN-a bi uvijek uperio puške u nas kad smo im se približili. Marija iz Vukovara jednom je od njih ugurala cvijet u cijev - govori dalje Barica Spudić.
Prosvjedna kolona krenula je prema međunarodnim institucijama. Zaustavljali su se pred veleposlanstvima, pred predstavnicima UN-a i Međunarodnog odbora Crvenog križa. Majke su doslovne lupale po vratima i prozorima, zahtijevale odgovore i tražile da ih prime odgovorni ljudi, optužujući međunarodne organizacije da predugo šute, da od Srbije ne traže odgovore. Naime, obitelji su vjerovale da međunarodne snage znaju puno više nego što govore. Optuživale su međunarodne delegate da su pasivni promatrači koji dopuštaju da se sakriju dokazi o masovnim grobnicama poput Ovčare i da u srpskim logorima još muče preživjele branitelje.
- Ne tražimo osvetu. Tražimo mjesto za svijeću - poručile su tad.
Prosvjednicima se pridružio i Zvonimir Šeparović, tad profesor prava i jedan od pionira hrvatskog žrtvoslovlja, koji je dao podršku prosvjednicima. Oštro je kritizirao međunarodnu zajednicu zbog pasivnosti te zahtijevao sustavnu potragu, ekshumaciju i identifikaciju žrtava. Tad je, u studenome 1995. godine, službeni broj nestalih u Domovinskom ratu bio 2900 ljudi.
Nakon višesatnog prosvjedovanja, predstavnike majki primio je predsjednik Franjo Tuđman.
- Tuđman nam je obećao pomoći. On je uvijek bio uz nas, pokazivao je volju i želju da se nestali nađu - dodala je Barica.
Tuđman je tad potragu za nestalima označio kao prvorazrednu humanitarnu državnu zadaću i poručio da će Hrvatska pitanje nestalih isticati u pregovorima s Beogradom i međunarodnom zajednicom. I to je bio trenutak kad pitanje nestalih više nije bilo samo privatna tragedija obitelji, nego je postalo državno pitanje.
Naime, upravo su ti prosvjedi ubrzali osnivanje vladina Ureda za zatočene i nestala, čime je potraga s razine obiteljskog aktivizma službeno prešla pod izravnu ingerenciju države.
Prosvjed je završio čitanjem Rezolucije obitelji nestalih koja je upućena Ujedinjenim narodima. U njoj se tražilo da međunarodna zajednica omogući pristup područjima na kojima se sumnjalo da postoje masovne grobnice te da forenzičari konačno dobiju priliku utvrditi što se dogodilo nestalima.
Od tada je prošlo više od tri desetljeća. Hrvatska je danas članica EU i NATO-a. Vukovar je ponovno hrvatski grad. Podunavlje je odavno reintegrirano. Međutim, pitanje zbog kojega su majke 1995. godine probijale vrata institucija nije nestalo. I dalje ga postavljaju.
Prema današnjim službenim podacima Ministarstva hrvatskih branitelja, Hrvatska još traga za 1725 osoba. Među njima su i oni čija je sudbina poznata, ali mjesto njihova ukopa još nije pronađeno. Broj je manji nego 1995. godine, ali za svaku obitelj koja još čeka - on je i dalje jedan.
- Taj naš prvi prosvjed bio je kulminacija dugogodišnjeg, neumornog aktivizma nas obitelji nestalih. Mi smo još 1993. godine u Zagrebu, ispred tadašnjeg sjedišta UNPROFOR-a u Selskoj, od crvenih i crnih opeka izradile Zid boli. Svaka je opeka nosila ime jedne nestale ili poginule osobe. Do kraja rata zid je dosegnuo više od 13.500 opeka i bio nam je mjesto gdje bismo dolazile plakati umjesto upaliti svijeću na grobovima - kaže Vukovarka Marija Njirjak koja je, nakon pada Vukovara, ranjavanja i zarobljavanja, završila u Zagrebu i u njemu ostala.
Kao i te 1995. godine, tako i danas traga za suprugom i sinom.
- Kao i onda, tako i danas, o sinu ne znam ništa. Nakon što smo morali pobjeći od četnika iz Bogdanovaca, selo je gotovo uništeno. Kad sam se vratila, u podrumu kuće pronašla sam sinovljevu košulju. Oprala sam je, ispeglala i složila u kutiju. Ona mi je jedino što je ostalo od njega. Umrijet ću, a neću ga naći - kaže Mara Marjanović, kojoj je danas 87 godina.
Sjeća se tog prosvjeda u Zagrebu jer je bio nabijen emocijama, ali sjeća se i brojnih drugih na koje je redovito išla ne bi li doznala išta o sinu. Išla je i na sve ekshumacije, gledala tijela iskopanih, njihove lubanje, zube, kroz suze pokušavala pronaći išta što bi pripadalo njezinu sinu Martinu. Išla je i u Srbiju, i na suđenja, i u logore u kojima su zlostavljali zarobljene. Toliko godina iščekivanja, i ništa. Ali Mara i dalje, unatoč godinama i teškoj muci, dolazi na obilježavanja dana nestalih osoba u Domovinskom ratu.
- I danas da mi netko kaže da pužem po zemlji ovakva bolesna, otpuzala bih gdje god da je on - tužno kaže Mara.
U tim je prosvjedima 1995. godine sudjelovala i Ana Bzdek, majka vukovarskog heroja Ivana Ivanike, koji se tijekom borbi za grad penjao na uništeni Vodotoranj postaviti hrvatski barjak svaki puta kad bi ga četnici pogodili granatom. "Ili će se viti ili nas neće biti", govorio je Ivanika. Imao je samo 23 godine kad je nestao.
24sata © 2026
