Markačevi odvjetnici u žalbi: Zaključci vijeća su pogrešni...

Obrana generala Mladena Markača (G. Mikuličić, T. Kuzmanović, J. Jones i K. Ambos) na 118 stranica navodi sve greške i nelogičnosti prvostupanjske presude kojom je Markač osuđen na 18 godina zatvora.

Za razliku od Gotovine, u čijoj je žalbi kao jedina opcija naveden zahtjev da Žalbeno vijeće kao nevinog oslobodi Gotovinu, u Markačevoj žalbi, pored zahtjeva da se Markača oslobodi, obrana “alternativno” zahtijeva – smanjivanje izrečene kazne. Velik dio teksta žalbe odnosi se na pogrešne zaključke prvostupanjskog suda oko tumačenja Brijunskog sastanka od 31. srpnja 1995. i, posebno, Markačeve uloge na tom sastanku.

Markačeva obrana smatra da je raspravno vijeće u presudi pogrešno zaključilo, oslanjajući se na tumačenje transkripta kao jedinog dokaza, da je prije operacije Oluja osmišljen udruženi zločinački pothvat (UZP) čiji je cilj bio trajno uklanjanje srpskog stanovništva zločinima. Potpuno je pogrešno tvrditi da je general Mladen Markač u njemu sudjelovao i znatno mu pridonio.

Obrana, citirajući čitave dijelove transkripata, iscrpno analizira “riječ po riječ” ključne dijelove, posebice one koji se odnose na raspravu o otvaranju koridora za evakuaciju srpskih civila na početku Oluje i objašnjavaju pogreške vijeća u interpretaciji tih dijelova transkripta. Obrana se suprotstavlja zaključku suda da je put za izvlačenje civila na početku akcije Oluja ostavljen radi trajnog uklanjanja srpskog stanovništva. Markačevi nude Žalbenom vijeću druge mogućnosti, koje je prvostupanjsko vijeće ignoriralo. Riječ je o razlozima vojne prirode poput osiguranja brze vojne akcije i brzog demoraliziranja protivnika ili izbjegavanja žrtava u hrvatskim snagama. Ti zaključci nužno proizlaze iz brijunskog transkripta, ističe obrana i tvrdi da raspravno vijeće to nije ni razmatralo nego se samo koncentriralo na dvojbu je li riječ o koridoru radi progona civila ili njihove zaštite, a što je bilo objašnjenje svjedoka koji čak nije ni sudjelovao na brijunskom sastanku.

Obrana osporava i način na koji je vijeće tumačilo Tuđmanovu “znamenitu” rečenicu o “tobože” jamstvu građanskih prava Srba koju je prihvatilo raspravno vijeće obrana. Upozorava na to da tim riječima prethode neke njegove riječi koje zbog nerazumljivosti nisu u transkriptu i sugerira da bi one mogle promijeniti kontekst rečenice iz koje je vijeće izvuklo zaključak o zločinačkoj namjeri sastanka.

Obrana ističe i da na suđenju nije izveden nijedan svjedok koji bi osvijetlio i neke druge okolnosti poput Markačeve udaljenosti od drugih sudionika na sastanku. Kao i pitanja je li Markač uopće bio čitavo vrijeme u dvorani. Obrana sugerira žalbenom vijeću da nema dokaza da je Markač bio na sastanku i u trenucima kada su izgovarane rečenice na kojima sudsko vijeće gradi zaključak o udruženom zločinačkom pothvatu.

“Ako cijeli predmet protiv žalitelja u pogledu udruženog zločinačkog pothvata ovisi o tome je li čuo ili ne jednu riječ, a o tome nema nikakva dokaza", obrana kaže da to ilustrira koliko je apsurdno tanak predmet protiv Mladena Markača.

Obrana upozorava i da su Markačeve opaske na sastanku ograničene na operativna pitanja pa nema nikakvih dokaza ni da je bio svjestan nekog zločinačkog plana niti da se s njime složio. Markačeva obrana upozorava i da je vijeće pogrešno interpretiralo Gotovinine riječi na brijunskom sastanku, koje su uzete kao važan temelj presude, da veliki broj civila već odlazi iz Knina i kako će se njihov broj smanjiti održavanjem pritiska. Toj je rečenici, naime, prethodila ona Tuđmanova po kojoj odlazak civila za sobom povlači odlazak neprijateljskih snaga i time vodi do brže vojne pobjede.

Markačeva obrana napominje da je ta Gotovinina rečenica izrečena nekoliko dana prije Oluje te da potkopava glavnu tezu presude o masovnom progonu civila topničkim napadima HV-a u prvim danima Oluje. Povrijeđena su prava žalitelja i time jer sudsko vijeće nije ni razmatralo to da su Brijuni bili sastanak na kojem se dogovarala legitimna akcija oslobađanja koja je potom navodno provedena nezakonito. Vijeće se moralo odrediti u pogledu legalnosti operacije Oluje. Pored toga, granatiranje civila i sprječavanje njihova povratka nisu nikada ni spominjani na brijunskom sastanku, navodi obrana. Slijedi “obračun” i s tezama da je specijalna policija razorila i opljačkala Gračac te razorila Donji Lapac.

Obrana navodi da je vijeće pogrešno zaključilo da je do zločina deportacije došlo zbog topničkih napada na civile zanemarujući kao razlog odlaska druge faktore poput loših životnih uvjeta, rasta napetosti u regiji, protuhrvatske propagande, želje ljudi da ne žive u Hrvatskoj i naredbi za evakuaciju koju je izdalo vodstvo tzv. RSK ili planova SRJ da Srbe nasele na drugim područjima bivše Jugoslavije. Pozivaju se tu i na otkrivene zapisnike Vrhovnog savjeta obrane u Beogradu. Oni dokazuju da je uzrok masovnog odlaska Srba bila odluka lokalnih vlasti.