Marko skuplja za spasonosnu operaciju: 'Imam šansu zagrliti mamu prvi put nakon 8 godina'

Marko Dabelić je 25-godišnjak koji je od teške automobilske nesreće prije osam godina tetraplegičar. Unatoč tome, studira, pokrenuo je vlastitu tvrtku koja za sad ne zarađuje više od toga da stvari funkcioniraju, a za 24sata je prije mjesec dana progovorio o bitkama s kojima se nosi, među ostalim kako nema pravo na asistenta 24 sata dnevno iako se ne može sam ni počešati, kamoli išta drugo. Pojavila se mogućnost skupe operacije na Tajlandu koja je trenutačno jedina Markova šansa da pomakne ruke.

- Malo mi je hitno. Čekali smo mjesec dana odobrenje države za humanitarnu akciju, a 23. rujna putujem. To mi je jedina opcija da se pokrenem - govori nam.

Akcija se zove 'Markov prvi zagrljaj', jer bi nakon operacije trebao moći prvi put u osam godina zagrliti svoju majku. To je stvar o kojoj većina ljudi ne razmišlja, Postoji istraživanje koje tvrdi da je čovjeku potrebno osam zagrljaja dnevno za normalan emocionalni život. U zadnjih osam godina, Marko je tako propustio 23.376 zagrljaja.

- Prikupljamo sredstva za operaciju na Tajlandu kojom bi mi se omogućio pokret u rukama. Operacije, postoperativna njega i posebna kolica koštaju 231.509 eura i 11 centi - piše u objavi humanitarne akcije koja je odobrena i od države. Uplatiti se može na IBAN HR1624020061500160224

Početkom kolovoza opisao nam je svoj život zadnjih osam godina.

- Ovako mi je od prometne nesreće, 9. travnja, kad sam imao 17 godina. Prijateljica je vozila i, eto, je li bio adrenalin ili što drugo, prebrzo je ušla u zavoj, udarila u rubnjak i okrenuli smo se na krov. Ja sam udario glavom u strop automobila i smrskao mi se vratni kralježak C4. Malo nas je s tom ozljedom u Hrvatskoj, to je jedna od težih ozljeda - rekao je Marko.

Živi s roditeljima, a stariji brat i njegova djevojka često dolaze. Dok smo razgovarali, uz njega je cijelo vrijeme bila asistentica Ivana (22). Jer Marku treba pomoć u gotovo svemu. Nosi pelene, a velika nužda je planirana i za to pije posebne tablete. Ne može sam jesti, okretati se u krevetu, okrenuti stranicu knjige, odjenuti se... Za korištenje mobitela pronašao je način.

- Mobitel mi je u selfie štapu koji je polegnut na krevetu, to mi Ivana ili majka pomognu namjestiti, i onda imam olovku u ustima i tako tipkam. Tako obavljam posao, tako studiram, tako sam i napisao Facebook objavu o svojoj situaciji te s vama komunicirao - objašnjava.

Marko je visok oko dva metra i ima oko 80 kilograma. Njegova majka visoka je oko 170 centimetara, a asistentica Ivana 165.

- I njih dvije me onda trebaju, ovako dugog staviti u krevet i iz kreveta u kolica. Trebaju mi posebna kolica jer HZZO daje uputnicu za obična, koja su za osobu od 180 centimetara najviše. Meni trebaju veća od tih. Rekli su mi da će koštati oko 10.000 eura. Ja se mogu snaći. Kako mi je Grad platio ugradnju lifta da mogu uopće izaći iz kuće, tako mogu pokrenuti humanitarku za kolica. Ali to nije rješenje! Ova su propala, pogledajte - govori i kaže da je za sve morao sam saznati.

- Nitko ti neće ništa reći. Na primjer, ruke mi se izvrću, pa imam pravo na udlage koje mi ih fiksiraju. No prve sam kupio jer nisam znao da imam pravo na njih. Imam pravo na dva urinarna kondoma dnevno. Što ako jedan ne valja? Onda kupujem paket od 50-ak eura. Ili pelene. Tu su lijekovi, pijem 20 tableta na dan, to je oko 100 eura mjesečno - govori.

Ima inkluzivni dodatak od 720 eura, iz kojeg Ivani plaća četiri sata, a država mu pokriva još četiri. Kako je, pobogu, moguće da čovjek koji nema kontrolu udova i ne može sam obaviti osnovne fiziološke potrebe, poput popiti vodu ili otići na toalet, nije dobio asistenta na cijeli dan?

- Čekali smo ovaj Zakon o osobnoj asistenciji 16 godina. Na kraju su samo samci i nezaposleni dobili pravo na asistenta na 16 sati. Svima drugima ostalo je isto - kaže nam. 