Milijarde idu u vojne baze kraj Zagreba, a na Jadranu propada sve. Zar se brani samo Zagreb?

Trideset godina od završetka Domovinskog rata naše oružane snage poprište su velikih investicija. Milijarde se ukrcavaju u novu vojnu tehniku, u francuske Rafale, njemačke Leoparde, francuske samohodne haubice Caesar, turske dronove Bayraktar, a izvjesno i u turske korvete. Obnavlja se i desetljećima zapuštena vojna infrastruktura. Za cijene više nitko ni ne pita jer se surfa na valu naoružavanja Europe u kojoj 500 milijuna Europljana (plus 350 milijuna Amerikanaca) strahuje od 140 milijuna Rusa. Ništa nije preskupo kad narod plaća. U hrvatskom javnom prostoru nema ni javne diskusije svrhovitosti nabave pojedinih borbenih sustava pa da se postavi pitanje jesu li možda neka nabavljena borbena sredstva Potemkinova sela. Nije lako ministru Ivanu Anušiću. Naslijedio je ministarstvo u kojem uopće ni nema školovanih obrambenih planera već samo kvazi planera. Raspadom SFRJ odlučili smo napustiti školovanje kadra vojnih planera. Pitamo se po kojim se koordinatama odvijaju vojne investicije? Po čemu se ravnaju naši veseli i bezbrižni obrambeni planeri? Ne znamo.