Miljenko Jergović: Mogu li građani vjerovati reformatorima odvoza otpada?

U televizijskoj emisiji možemaški aktivist i zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet objašnjava publici švicarski model selekcije i odvoza smeća. Premda Zagreb nije u Švicarskoj, taj učeni i pristojni biciklist veli da su zaključili kako je to najbolje za nas. Do sad je, kaže, prosječno domaćinstvo odvoz smeća plaćalo pedeset kuna mjesečno. Kada švicarski model proradi, bit će to, procjenjuje on, deset kuna više. A deset kuna nije mnogo, misli Korlaet. Međutim, da bi se to ostvarilo, nužno je da građani vrlo aktivno sudjeluju u igri. Ako bi, pak, bili nemarni, ako ne bi sudjelovali u selekciji, nego bi u kontejnere trpali sve i svašta, plaćali bi neku vrstu kaznenih penala. Ako bi, recimo, u jednom neboderu - ovakvom u kakvom mi povremeno živimo - samo jedan ili dva stanara bojkotirali igru selekcije i možemaških specijalnih vreća za smeće, cijeli bi neboder solidarno plaćao kaznene penale. Ili bi, kao što se to radi u Švicarskoj i kao što, ne izgovorivši to, podrazumijeva Korlaet, prijavljivali tu dvojicu nesavjesnih građana. Imamo i nadzorne kamere, veli on. Osim toga, poantira, mi imamo povjerenja u građane i njihovu svijest.

Ono što on, međutim, ne razumije, a što je ključ uspjeha svake društvene reforme i svake komunalne igre u kojoj bi građani trebali sudjelovati, nije ima li vlast povjerenja u građane i građansku svijest, nego imaju li građani povjerenja u vlast i u njezine dobre i poštene namjere. Tako je to kod nas, a tamo je, bogme, i u Švicarskoj, gdje Korlaetov model odvoza smeća tako dobro funkcionira. Nije čudno što on, koliko god bio pristojan i obrazovan, to ne razumije. Ali je nečuveno da ne razumije taj tip koji u emisiji do njega sjedi i njegov je koalicijski partner u gradskoj skupštini. On je iz SDP-a i moralo bi mu biti savršeno jasno da građani, naročito oko komunalnih igara, nemaju baš nikakvih razloga za povjerenje u vlast. Desnu ili lijevu, jednako.

Osim toga, emisija posvećena reformama u odvozu zagrebačkog smeća prije skoro deset je godina, bila je to 2013, već na istoj ovoj televiziji održana kao emisija posvećena uvođenju razdjelnika topline u zagrebačke stanove s centralnim grijanjem. Na Korlaetovom je mjestu tada sjedio Ivan Vrdoljak, hrvatski ministar gospodarstva, a asistirao mu je, kao i danas, neki bezlični esdepeovac. Osim što je i to, kao i ovo danas, bila lijeva vlast, Vrdoljak je u toj vlasti, pod moralno-intelektualnom zaštitom profesorice Pusić, igrao ulogu svojevrsnog proto-možemaša. Propagirao je razdjelnike topline, govoreći zagrebačkoj publici kako ne samo da je pravedno da svatko plati upravo onoliko energije koliko i potroši, nego i kako će uvođenje razdjelnika dovesti do nesagledivih srednjoročnih ušteda u domaćinstvo. Je li mi se to čini, ili je doista rekao, trebalo bi to provjeriti, i da oni - njegova vlast, tojest vlast premijera Milanovića - imaju povjerenja u građane Zagreba i njihovu svijest.

I tako su se naša vrata banuli ljudi u majicama i kombinezonima nekakve njemačke tvrtke, čiji je neon zasvijetlio i na onoj zgradi na uglu Bundeka i Avenije Večeslava Holjevca. Cijelo jednu jutro nešto su bušili i montirali po našem stanu, i naravno da su sve to dodatno naplatili. Htjeli su nam za još veće pare na radijatore ugraditi još nešto, ali mi smo to odbili. Doista, da mi tad na umu nisu bili hrvatski ministar gospodarstva, ideja o Republici i o zajedničkom interesu, kao i činjenica da ovo nije nekakva pljačkaška i nasilna desna vlast, nego je vlast za koju sam, uostalom, i glasao, posumnjao bih već tad da su ti radnici u majicama i kombinezonima dio neke kolosalne prevare.

Istinu o razdjelnicima saznat ćemo, kao i većina stanovnika Zagreba, koji su pristali da im, u skladu s nalogom ministra gospodarstva, po stanovima vršljaju radnici sumnjive njemačke firme, već sljedeće zime. Cijene grijanja bile su skoro dvostruko više, čak i ako si gasio radijatore po stanu. Prošlo je vrijeme januarskih vrućina po novozagrebačkim stanovima, a na naplatu je na najbrutalniji način došlo povjerenje građana u vlast. Osim toga, uz redovite, radikalno uvećane račune za grijanje, sad plaćamo i nešto što se zove trošak očitanja razdjelnika, ili nešto tome slično. Ne znam gdje ih to i kako očitavaju, jer radnike u majicama i kombinezonima nikad više nisam pustio u stan. A ni onog neona na uglu Bundeka i Avenije više nema. Sumnjiva njemačka firma svoj je posao prodala drugoj jednako sumnjivoj firmi, kojoj plaćamo očitanje topline u stanovima, ali i danak vlastite lakovjernosti. Uskoro, Milanović je nakon grandiozne vojne parade izgubio izbore, a proto-možemaš Vrdoljak završio je na usluzi HDZ-u. Sad je već, pretpostavljam, u penziji, gdje s osmijehom vjeverice krcka plodove naše gluposti. Između prostodušnog Ljube Ćesića Rojsa, kao amblematske figure desne pljačke i desnog iživljavanja nad plodovima rada i muke hrvatskih građana, koji je politiku sažeo u HDZ-ov zen koan: tko je jamio, jamio je!, i Ivana Vrdoljaka ili, recimo, Slavka Linića, razlika je samo ta što su Rojsovi bili nešto duže na vlasti. Ali ono kratko što bi ljevica bivala na vlasti - premda u Zagrebu to baš i nije bilo kratko! - sve su činili da nadomjeste svoje odsustvo i da građane ponize, obeshrabre i obeznade još mnogo više nego što je desnica to bila u stanju. Stoga mi je, priznajem to s radošću, Ljubo Ćesić Rojs neusporedivo simpatičniji, i svakako bih prije njemu povjerio svoj novčanik na čuvanje, nego Ivanu Vrdoljaku ili Slavku Liniću.

Ne znam je li možemaški aktivist i zamjenik gradonačelnika Luka Korlaet prevarant, ne znam je li on svjesno pokušava izigrati građane, kao što je to, po vlastitom naknadnom priznanju, učinio Ivan Vrdoljak. Ali to je, zapravo, svejedno ako će rezultat reforme odvoza smeća u Zagrebu biti prevara i radikalno poskupljenje. Ono što Korlaet u tome svemu ne razumije, a što bi mu trebali reći kolege iz SDP-a, jest da su u njegov projekt ugrađene sve prethodne prevare građana lijevih, dakle esdepeovskih vlasti u Zagrebu i u Hrvatskoj. Njima je, tim prevarama, uvjetovano povjerenje građana u vlast. I što je još gore, tim je prevarama uvjetovana građanska svijest Zagrepčana i svih stanovnika Hrvatske.

Kada bi doista uspio njegov švicarski model odvoza smeća, ili kada bi doista istinom bilo sve što Luka Korlaet govori, i kada bi građani suprotno svim svojim prethodnih iskustvima poslušno selekcionirali smeće i sudjelovali u igri, tada bi odvoz smeća bio skuplji za “samo” dvadeset posto. Zagreb bi bio uredniji, smeće bi bilo korisnije i rentabilnije. Tako bi to, kažem, bilo kada bi građani prezreli vlastita životna saznanja, i kada bi se ljudi ponašali suprotno svojoj ljudskoj prirodi, tako bi bilo kada bi ljudi reagirali kao roboti, i kada bi se Zagrepčani i Hrvati najednom ponijeli kao da u sebi nose iskustva Švicaraca. A to naprosto ne ide. Kako bih ja, kojeg je prevario Ivan Vrdoljak, ja koji se osjećam kao magarac čim na svom radijatoru ugledam razdjelnik topline, mogao vjerovati u švicarski model odvoza smeća? Na osnovu čega bih mogao pretpostaviti da se ne radi o prevari? To je ono o čemu Korlaet ne misli, premda je najvažnije za svaki budući reformski projekt bilo koje gradske zagrebačke vlasti, ali i bilo koje vlasti u Hrvatskoj.

Prevara s razdjelnicima topline bila je savršeno zamišljena, jer građanin nije imao naknadnog načina da na nju reagira, nakon što je jednom u svoj stan pripustio radnike u kombinezonima i majicama sa znakom prevarantske njemačke tvrtke. Bio je dovoljan vjeveričji Vrdoljakov osmijeh i sve je već bilo gotovo. Ali reforma zagrebačkog smeća složeniji je i po izvođače radova mnogo rizičniji poduhvat. Jer golem je tu prostor za građanski neposluh, te za ono što bi Korlaet, pretpostavljam, nazvao nedostatkom građanske svijesti i savjesti. Smeće je opasno oružje za rušenje vlasti, smećem se kontroliraju društvene mijene, smeće je oružje revolucije, ali i kontrarevolucije. I nije čudno da je mafija na jugu Italije i u Zagrebu učinila sve da smeće ima pod svojom kontrolom. Stoga je lako predvidjeti da će za možemašku gradsku vlast smeće biti ono što je za esdepeovce i njihove partnere bio šator u Savskoj. S tom razlikom što smećari za razliku od šatoraša neće upravljati narodnim strahom, nego će upravljati narodnim smradom.