Miljenko Jergović: Zašto je važno i potrebno srušiti stadion na Poljudu

Bez razuma nema ljudskosti, a razum poražen je kada Božidar Vučurević, predsjednik Skupštine općine Trebinje, pri početku srpskog i armijskog napada na Dubrovnik izjavljuje: “kad uđemo u Dubrovnik, napravićemo još stariji i ljepši grad”. Nije tu bila riječ o cinizmu ili o smislu za humor čovjeka koji se zatekao u prigodi da bude krvnik jednoga grada, pa je sad koristi uvjeren da se vremena nikad više neće promijeniti i da se neće zateći suočen s vlastitim riječima, nego je riječ o porazu razuma, bez kojeg, rekli smo, nema ni ljudskosti, ni morala, ni vjere. A nema ni svijesti o redu među svim stvarima pod kapom nebeskom. Božidar Vučurević u tom trenutku doista vjeruje da postoje majstori koji mogu napraviti ljepši Dubrovnik - on će ih naručiti, oni će to obaviti - a koliko je što staro, prethodno iskustvo s poviješću to mu govori, ionako je stvar dogovora, tojest naređenja onih koji vladaju.

U svom saopćenju, u kojem imperativno zahtijeva rušenje zaštićenog kulturnog dobra na Poljudu, nepoznat netko u ime navijačke skupine Torcida, piše ovo: “Uostalom, zašto bismo nestankom sadašnjeg Poljuda ostali bez “Poljudske ljepotice”? Zašto NOVI Poljud ne bi ponovno bio remek-djelo arhitekture? U tom smislu rukavica izazova je na struci.” Izgovorene i napisane skoro trideset i pet godina nakon granatiranja Dubrovnika, ove riječi potvrđuju da je način rasuđivanja Božidara Vučurevića pobijedio. I ne samo da je u Hrvatskoj pobijedio, nego jedva da ima onih koji bi u njegovim riječima, kada ih izgovori i napiše netko naš, vidio išta problematično. Jer rečeno je, u tom saopćenju Torcide, upravo ono što je rekao i predsjednik Skupštine općine Trebinje, samo što je strast za starim iz 1991. u 2026. zamijenjena strašću za novim, tojest NOVIM. U oba slučaja, “rukavica izazova je na struci”.

Ideja da bi se na mjestu Dubrovnika mogao napraviti ljepši i još stariji grad, ili da bi se pokraj lomače na kojoj se spaljuju nedostojne knjige i primjerci degenerirane umjetnosti (Entartete Kunst) mogle napisati mnogo bolje knjige, te naslikati i izvajati mnogo bolja umjetnička djela, stara je koliko i čovjekova strast za odricanjem od razuma, a s razumom i ljudskosti, morala, vjere i dobrote. Prema takvoj ideji, koja ne može nastati bez dubinske neukosti i neproduhovljenosti, brahijalna je sila moćnija od umjetnosti i umjetničkog nadahnuća. Ona može na ruševinama živog grada stvoriti stariji i ljepši grad, može nanovo i bolje napisati sve te spaljene knjige, i sagraditi NOVI Poljud koji će ponovo biti remek-djelo arhitekture. Nasilnici ove vrste, naime, ne priznaju općevažeću i razumu tako blisku i razumljivu činjenicu prema kojoj remek-djela ne nastaju po nečijoj namjeri, nego po nadahnuću. A nadahnuće ne dolazi silom, niti dolazi u svakom trenutku i svakome. U vremenima brahijalne sile nadahnuće je uvijek protivno toj sili.

Dva su razloga zbog kojih su HDZ i ulična stranačka sila utjelovljena u Torcidi odlučni da sruše zacijelo najznačajniju modernističku građevinu u Splitu i Dalmaciji. Prvi razlog je materijalno-financijske prirode. Izvršitelj radova na rušenju, HDZ-ov gradonačelnik Splita, naumio je Magaševo autorsko remek-djelo pretvoriti u šutu, jer je to način da izgradnjom trgovačko-poslovno-ugostiteljsko-stambenog mastodonta u koji će biti inkorporirano i nogometno igralište s tribinama, dakle stadiona kakvi se danas, uglavnom za arapske novce sezonski grade i ruše po Zapadu, on i njegovi ljudi zarade goleme novce. Ti novci, odreknemo li se razuma, doista vrijede više od jednog od najljepših, ako ne i najljepšeg nogometnog stadiona u Europi, usporedivog po svojoj čudesnoj oblikovnoj cjelovitosti s pekinškim Ptičjim gnijezdom.

Drugi razlog za rušenje Poljuda priglupi je populizam koji pogoni svaku brahijalnu silu. Naime, premda su organizirani navijači oba hrvatska kluba, a onda i onog trećeg, HDZ-ova ulična stranačka paravojska, kontrolirana od obavještajnih službi i pod zaštitom Ministarstva unutarnjih poslova, u njihov je odnos ugrađena folklorna nesnošljivost. Pa nakon što je država započela graditi stadion Dinamu, jer je početkom devedesetih HDZ utjelovljen u Mirku Novoselu trajno uništio lijep i funkcionalan maksimirski stadion (koji, istina, nije bio arhitektonsko remek-djelo, nego samo visokofunkcionalan i skladan objekt), tobožnji su navijači Hajduka, vođeni visokofunkcionalnim bijesom, odlučni da sruše Poljud i narede brahijalnoj sili da im sagradi isti onakav i onoliki stadion kakav se gradi u Zagrebu. A što se tiče njegove ljepote, HDZ i Torcida imaju dovoljno remek-djelatnika, a HRT i propagandna mašinerija brahijalne sile imaju dovoljno sredstava za uvjeravanje obezrazumljenih narodnih masa, da se stvori objekt za koji će razorena armiranobetonska školjka Magaševog genija biti predstavljena kao doslovni - goli kurac. Da se poslužimo jezikom koji je toj kulturi razumljiv.

Udružena ta dva razloga, materijalno-financijski, korupcionaški i s civilizacijskog stanovišta razbojnički, te populističko-nacionalistički i sirovo nasilnički, jamče uspjeh HDZ-ove Akcije stadion. U društvu koje se, vođeno istim intelektualnim i duhovnim imperativima kojim je bio vođen Božidar Vučurević, odricanjem od razuma odreklo ljudskosti, morala i vjere, svaki otpor ovoj vrsti nasilja uzaludan je.

Umjetnička i književna djela, kao i građevine, i to ne samo one javne, nego i sve ostale, nisu samo djela duha i ruku svojih pojedinačnih stvaralaca, nego su i nepogrešiva zrcala epohe. Krleža, Ujević, Andrić, ili Ranko Marinković i Danilo Kiš, u nekom drugom dobu i pod drukčijim životnim uvjetima, ne bi stvorili djela koja su stvorili, premda bi po unutarnjem svome daru bili isti oni pisci, samo za neke druge knjige. Mi nikada nećemo saznati kakve bi bile te druge knjige, ali iz ovih koje su oni napisali stvoreni smo i mi ovakvi. S arhitektima je, međutim, stvar mnogo teža i delikatnija: ako je književnost zrcalo duhovne slobode, u arhitekturi se zrcale granice slobode. Poljudski stadion Borisa Magaša nekim je čudom i u formi i u sadržaju uspio zrcaliti potpunu slobodu. Taj stadion spomenik je slobodi, pa ima i neke simboličke istine u tome da bude srušen i pretvoren u šutu, upravo za načelnikovanja Tomislava von Šute. Kao što ima logike i u tome da netko upravo u ime Torcide zahtijeva rušenje stadiona koji je s arhitektonskog stanovišta vredniji i velebniji od onog koji bi mogao niknuti u Zagrebu.

Nakon što je izgrađen, stadion na Poljudu predan je na korištenje Nogometnom klubu Hajduk, koji se danas službeno zove HNK Hajduk. Ali ne Hrvatsko narodno kazalište Hajduk, kako akronim sugerira, nego Hrvatski nogometni klub Hajduk. Taj klub se, kao korisnik prostora, trebao brinuti i o njegovom održavanju. Međutim, već godinama, skoro i desetljećima, na tribinama tog stadiona nisu viđene klupske boje. Hajduk je, naime, bijeli klub, a navijačka skupina isključivo je u crnom, čime odaje trajnu počast političkim uvjerenjima, svojim i svojih sponzora. Pjesme koje pjevaju uglavnom su autoreferencijalne, ili su u slavu ustaša i Nezavisne Države Hrvatske. Hajduk se u navijanju spominje samo u litanijama kojim se formalno potvrđuje nazočnost utakmici, a ne političkom skupu. Mimo toga, Torcida s Hajdukom, njegovom prošlošću i tradicijom, nikakve veze nema. Naime, u tih 115 godina bilo je u tom klubu i oko njega svakakvih ljudi, nogometnih genija i nižerazrednih probisvijeta, velikih trenera, vizionara i junaka u ustrajavanju na javnome dobru i na ideji grada, bilo je heroja i kukavica, antifašista i partizanskih junaka, šetebandijeraša, slugu svih režima, ljudi koji su Split činili većim gradom nego što je sam po sebi ikad mogao biti, bilo je ljudi koji su stvarali tu veličanstvenu iluziju da je Split velik kao Hajduk, jer je Hajduk veći od svakoga grada, a bilo je u tih 115 godina i raznih nikogovića i nitkova u tom klubu, koji su među hajdučkim sinovima u bilim košuljama, koji su 1971. po osvajanju dugo čekane titule na ponistre i balkone iznosili i vješali bile lancune, izazivali grdan sram, ali u svih tih 115 godina u Hajduku nije bilo ustaša ni crnokošuljaša. Pa koliko god Božidar Vučurević mislio da se Dubrovnik može napraviti starijim od samoga sebe, i koliko god u Torcidi mislili da se jedna tradicija može zamijeniti drugom, to naprosto ne ide.

Stoga bi rušenje Magaševog stadiona, čime će Split biti pretvoren u Šutinu Palanku i Šutin Vakuf (Šutinu zakladu, zadužbinu…), bilo dobro iskoristiti za promjenu imena kluba. Osim što će se na taj način klub otresti neželjene tradicije i njezinih živih i mrtvih protagonista, steći će i nenadoknadivu prednost nad Dinamom. Klub se, naravno, ne bi trebao zvati Ustaša, jer to ne zvuči dobro, a pomalo je i tifusarska, jugokomunistička podvala koju treba u korijenu sasjeći. Klub neka se zove ZDS 1991. Ili, punim imenom, HNK ZDS 1991. Tada će, htjeli ne htjeli, i Dinamovi navijači izvikivati ime kluba koji živi vječno.

Stadion Borisa Magaša ostat će u uspomeni onih koji su umjeli sačuvati razum. I to je, zapravo, sasvim dovoljno. ■

Nadahnuće ne dolazi silom, niti dolazi u svakom trenutku i svakome. U vremenima brahijalne sile nadahnuće je uvijek protivno toj sili

Stadion Borisa Magaša ostat će u uspomeni onih koji su umjeli sačuvati razum. I to je, zapravo, sasvim dovoljno