Miljka i Bara, zadnje dvije duše

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

S krova klizi crijep. Na hrastovim daskama pribijena tabla s norveškom zastavom, piše da su kuću obnovili prije 18 godina. Negdje ispod nazire se crvena naljepnica. Pred vratima dvije mačke, zijevaju umjesto pozdrava. Kucanje. Nitko se ne javlja. Otključano je. Krevet škripi. Ustaje sitna pogrbljena starica. Zaspala je u odjeći i cipelama.

Miljka Madžarac ima 96 godina. Oko njene, zadnje kuće u selu, prije je bilo 12 duša. Tako je rekla. 12 duša. Sad su svi pomrli, svi osim nje. Umrla je i štala, umro je i sjenik, umrlo je imanje. Leže urušeni, na kraju puta.

Nešto niže, dolje niz razlokani makadam, živi Bara Mađarac. Ona je mlađa, ima samo sedamdeset. Živi u garaži i popravlja Miljkin krov. Nema tko drugi.

- Glasnije govori, ne čujem. Madžarac Miljka se zovem. Devedeset šesta mi je godina. Tu sam cijeli život. Bila sam udana, muž mi je poginuo u saobraćaju. Davno. Djece nemam. Nikoga više nemam. Ovu mi je kuću ćaća ostavio. Prepisao je na sestru, a ona na svoju kćer. Ali nešto kod suda nije prepisano, ne znam. Neće me nitko istjerati. Ne može. Ne smije dok sam živa, tako je uređeno. Ne dolazi nitko ovdje. Nekad pitaju kako sam.

Mačke joj se pletu oko kvrgavih nogu. Zavlače se pod krevet, među nekakve tikve. Miljka ih gleda. Krezubo se smije.

- Svega se sjećam. Kako se ne bih sjećala? Sjećam se svega lošeg. Dobrog ne toliko. Sjećam se i onog prvog, velikog rata. Ne može se to zaboraviti. Pobjegla sam. U Leskovac i Suboticu. Ali još sam bila tu kad su bili i oni. Muške su pohvatali i odveli. Neke su pobili. Neki su se sakrili. Ženske su pustili. Bio je jedan dobar koji nas je pustio. Tako je to bilo. U drugom ratu nisam htjela bježati. Ja sam ovdje najdalja, na kraju sela. Bilo nas je 12 duša. Svi su pomrli. Svi mlađi od mene. Tražili su oružje. Kakvo oružje, što će meni oružje? Došla njih dvojica da me ispituju. Ne sjećam im se prezimena. Vidjeli su me u selu i potjerali da idem kući. Dođem kući i vidim još jednog. Nije mi bilo svejedno. Mislila sam da će me ubiti. Imala sam tad i krave i ovce i živad... Ali nisam otišla. Nemam ja ni s kim posla. Došli su s velikim autima i ispitivali. Ja im rekla kako je, ne mogu kazati kako nije. Ispituju oni mene i odjednom odu na pregled. Po kući, okolo. Imala sam meso, kobasica, ništa nisu htjeli uzeti. Našli su mi 300 maraka. Onda su marke bile. Nisu ni njih htjeli. Pogledali i u sobu. A ja ništa nisam imala. Samo sam htjela ostati živa. Tu sam rođena, tu ću i umrijeti. Pitaju gdje su mi mati i otac. Umrli. Pitaju imam li sestara. I one pomrle. Jedan imao brkove kao i ti. Pita tko mi je pravio štalu. Rek'o, ljudi. Tko će je praviti? I onda odoše.

Staričica pripovijeda među oljuštenim zidovima. Dvije peći ima u kuhinji. Novu su joj tko zna kad donirali, nikad nije spojena. Ne zna kako se to radi. Stavila je zato lijepi stolnjak preko nje. Nije bila u gradu već pet mjeseci, nema kako otići. Da joj nema Barice...

- Pa jesam, pokrila sam joj krov crijepom. Morala sam. Koga sam god tražila da to napravi, neće nitko. Onda sam ja.

Bara se smije. Stalno se smije. Na glavi joj zamašćena kapa s logom neke limarije. Pokazuje garažu u kojoj živi i smije se. Pokazuje ugaslu peć i smije se. Pokazuje kamper i smije se. Pokazuje crvenu naljepnicu i smije se.

- Netaknuta je garaža, vidi. Malo je onaj zid otišao, ali dobra je. Sama sam sve sredila, tko će drugi? Ne puše mi dolje kroz kanal, zatvorila sam ga daskama. A peć radi, ali ložim je samo navečer. Nema drva, mora se štedjeti. Možda ću ih dobiti prije nego što krene snijeg. Ne može se ovdje doći po snijegu. Dobro je. Osim onog zida, dobro je. Zašto se smijem? A što bih sad? Mogu se ljutiti koliko hoću, ali od toga nema ništa. Mogu samo sebe pojesti. Navikla sam. Sve mi je ravno sad. Odmah sam rekla da neće ništa obnoviti dok sam živa. I tako će biti. Ja živa obnovu neću dočekati.

Nekakav blesavi mješanac neprestano trči ukrug. Raspamećen je. Skače po ljudima.

- Neukrotan je, ne možeš mu ništa. Bobi se zove, mlad je. Neka ga. Neka ste došli. Nitko nikad nije došao za obnovu. Došli su samo na početku. Druge su većinom obišli dvaput, triput. Kod mene nisu bili. Ne znam zašto. Slala sam i požurnicu, ali mene obišli nisu. Sve papire imam. Sve su fotokopirali i uzeli, ali nigdje nikoga. Ne dolaze. Ne znam. Ne znam gdje je zapelo.

Barica se smije. Pas trči kao da nema sutra. Zalijeće se prema kući. Laje u ništa.

- Uđem i ja unutra, u kuću. Neka naljepnice, tamo mi je kupaonica, nemam gdje drugdje. Dobro, ima ovaj kamper, ali tu spavam ljeti, kad nije hladno. Ljeti je dobro. Dobro. A kad je kiša, nalije se u oluke pa mi posluži. Sve posluži. Imam sina i kćer. Pomognu oni malo. Ali i oni muče svoju muku. Gore njima nego meni. Muž je umro...

Opet bih se vratila ovdje. Da mogu ispočetka, opet bih ovdje živjela. Ma i da mogu birati, opet bih tu. Kud bih drugo? Tu sam od sedamdeset druge. Udala sam se tu. Meni je lijepo. Lijepo. Da...

Nije se prestala smijati.

Veliki Gradac, 9. studenog, 2022.