"Misli sva'ko, da je meni lako": Zbilja, kako je našem premijeru

A što vi mislite kako je meni, zavapio je premijer na konferenciji za novinare u Vladi u ponedjeljak. Samo su ljudi kamenog srca mogli ostati ravnodušni na taj vapaj!

Ovaj je krik očaja probudio samosvijest o neosjetljivosti ovdašnje populacije na premijerske muke. Petnaest punih dana nigdje ga nije bilo, a nitko se nije zabrinuo gdje je, poslao zahtjev da ga MUP stavi na popis izgubljenih, nazvao strinu na Hvar, napravio čeku na stražnjim vratima Banskih dvora, bilo što. Da je Lessie nestao, već bi bio snimljen film o njemu, a nestanak predsjednika Vlade dva puna tjedna nitko nije primijetio! Bešćutni smo, eto to nam je predsjednik Vlade otkrio.

Nije bilo akcija “Pomognite Plenkiju” ili “Dajmo mu da diše”, kao i inicijativa za formiranje “kase uzajamne pomoći”.

- Tradicionalna solidarnost Hrvata je prvi put zakazala - mislio je Plenković dok je izgovarao te tužne riječi, tražeći objašnjenje u jalu, jedinom našem resursu koji nikad nije neiskorišten. Nije ga tražio čak ni poslodavac, što znači da njegovo radno mjesto može voziti i po automatskom pilotu. No ni to ga nije zabrinulo koliko bešćutnost građana koji se stalno pitaju o sebi, a nikad se nisu zapitali - a kako je, do vraga, njemu?

Eliminirao je vojnika JNA

Već sljedećeg dana premijer je morao u Bruxelles, iz kojega se vratio samo za naše dobro. I tu se zapitao: a kako smo mu uzvratili? Nerazumijevanjem, hladnoćom i prezirom. Dobar dio mladosti proveo je po učionicama toga grada, kao i Pariza, Berlina te drugih europskih prijestolnica, otrgnut iz krila domovine, mučeći se učenjem stranih jezika. U to su se vrijeme njegovi vršnjaci potezali po ratištima, ali njegov vojni doprinos nitko nije priznao iako nije bio zanemariv. Mnogi su, naime, sumnjali da je izmislio anemiju kako ne bi služio vojni rok u vojsci bivše države - čime je neprijateljsku armiju još prije rata umanjio za jednog vojnika - ali nitko mu nije rekao ni hvala. Naprotiv, gledali su ga sa sumnjom i nevjericom, a on je svakoga dana svojega mandata dokazivao te na kraju svima i dokazao da doista jest anemičan.

Da je u njemu malo vrelija mediteranska krv, on bi dao cipelu Ramljaku, a ne Ramljak njemu - no mi smo, takvi kakvima nas je bog stvorio, nezahvalni i grintavi te ne cijenimo žrtvu.

I Facebook je zamijenio

Ante Ramljak je otišao samo zbog Plenkovićeve tišine - pazite, dao mu je milijun kuna, ali Ramljaku je zasmetala njegova šutnja - eto kakvim ga sve tricama suradnici muče, a mi se nikad ne zapitamo: “A kako je tebi, premijeru?”. Pa što bi Ramljak napravio da je ovaj zavikao? Postao prvi Hrvat na Marsu?

Bilo koji socijalno osjetljivi Hrvat poludio bi zbog gubitka limenog ljubimca, a nitko se nije sjetio da Plenkija, uskoro, čeka blindirani Mercedes od 6,5 milijuna kuna. Kad bi Plenkovićeva vlada pala, on bi ostao bez tog Mercedesa, a takav gubitak nije do sada doživio ni jedan naš političar. Ima ipak i nešto gore od toga. On bi ostao bez Mercedesa, no Kolinda ne bi - njezin mandat traje još dvije godine i ona će ga sigurno dočekati. Tko kupuje Mercedese? Vlada. Tko snosi rizik? Vlada. A tko će se sigurno voziti u Meredesu? Predsjednica. A premijer? Pa i on, samo se ne zna kako će se zvati. Ovdje danas jesi, sutra nisi...

Što je meni ovo trebalo

- Ja sam na taj tobogan zasjeo dobre volje, dolazeći s desetak tisuća eura iz Bruxellesa na ovdašnju plaćicu od tri tisuće eura, i oni opet grintaju - mislio je u sebi Plenković, dok mu rumenilo nije popunjavalo obraze zbog poznatih razloga. - Meni rizik, a njoj ‘mečka’ od 500 konja, metalik crna, blindirana, sa 16 ventila i 20 zvučnika...

Na kraju mu je sinula spasonosna ideja. Na idućim izborima izabrat će bolji i zahvalniji narod! Ili se vraća u Bruxelles.