Mislio je da će sve ići pošteno...

Iako im se kuće mogu pronaći na zemljopisnim kartama, a imena u telefonskim imenicima, ljudi na Baniji u stvarnosti ne postoje. Bar ne u punom smislu te riječi. 24sata pokreću serijal Zaboravljeni, u kojem ćemo cijeli mjesec objavljivati po jednu reportažu na dan kako bismo upozorili na preživljavanje tih ljudi. 29 dana, 29 reportaža.

Moj muž... Sad ću vam reći iskreno... Pije. Dosta pije. Razočaran je. Vidio je puno nepravde. Ljudi koji su s njim otišli u rat napravili su se ludi i dobili mirovine. On tako nije htio. On je mislio da će sve ići na pošteno.

Mirjana Bubaš sjedi između dviju kćeri. Tiho govori, dvogodišnji joj sin spava u susjednoj sobi.

- On je hrvatski branitelj. Otišao je u vojsku sa šesnaest godina, dragovoljac. Branio je ovu državu pet godina. Mama mu je poginula u ratu. Mi smo dosad bili u kući od države, od APN-a. Nismo mogli dobiti obnovu iako je srušena u ratu. Više od dvadeset godina... I sad smo, umjesto obnove, dobili ovu kuću. A ona je... U lošem je stanju.

Popucao je pod. Gore nisu sređene sobe, nemamo ih dovoljno, nagurani smo svi ovdje. Muž sam radi. Bolesna sam, jedva sam ostala živa u osmome mjesecu. Bila sam u komi. Sepsa gušterače. Evo, djeca znaju, rečeno mi je da sam čudom preživjela.

Kćeri sramežljivo klimaju glavom. Starija je zagledana u adventski vijenac na stolu. Vani sniježi.

- Sad sam se oporavila, trebam još na operaciju žuči. Još se oporavljam, još pijem terapije, imam i dijabetes. Imam petero djece. Jedno živi i radi u Zagrebu. Imam jednog sina koji ide u školu u Topuskom, drugi ima dvije i pol godine, mali Ivan, eno spava u sobi. Ne smetate. I ove dvije cure...

Kad smo se trebali doseliti ovamo, moj tata... Njegova je kuća srušena. On živi tu u kontejneru, u našem dvorištu. Čovjek je nepokretan. Malo uspijeva hodati na štakama. Nitko ga nije obišao ni pitao za njega. Jedino dobiva tu hranu i neku sitnu mjesečnu pomoć.

Žao mi ga je. Nama je isto teško, nas je petero s jednom plaćom. Muževom. Radi u šumariji. Nikakve beneficije i nikakva prava nije imao, bez obzira na rat. Nikakva prava. Pokušavali smo tražiti, ništa. Čak smo od Zaklade hrvatskih branitelja pitali jednokratnu pomoć. Ni oni nisu dali. Zato što primam rodiljsku naknadu još tri mjeseca. Rekli su da imamo velika primanja. Muž ima plaću od 6000, ja imam 2300 kuna rodiljskog. Na nas sedmero. To je za njih veliki prosjek.

Centar za socijalnu skrb je bezobrazan, ne žele nam izaći u susret. Prošli mjesec dobila sam četiri i nešto tisuće kuna struje. Za platiti. Morali smo platiti, a Centar... Nismo znali kako ćemo preživjeti. Otišla sam ih moliti jednokratnu pomoć, dali su nam tisuću kuna. U hrani. Za tisuću kuna ne možete kupiti ni za tjedan dana za sedmero ljudi.

Starija kći navlači rukave preko šaka. Toplo je za stolom. Mirjana govori u struji misli. Ponavlja se.

- Ovu kuću smo dobili u petome mjesecu. Prije toga smo bili u jednoj ruševnoj. Samo što nam nije pala na glavu. A statičari nam dali zelenu naljepnicu. Za ruševnu kuću. Ovo što smo dobili... Premalo je prostorija. Uredili bismo gore sobe za djecu. Gore ništa nije sređeno, samo cigla. Nemamo uvjete... Mi ne možemo dići kredit, nemamo novca, ovrhe... Za vodu, televiziju... Pojedu nas. Uzimaju mu svaki mjesec s plaće.

Da mogu razgovarati s nekim odgovornim, poručila bih im da malo pogledaju ljude oko sebe i da vide koliko nepravde ima. Da pogledaju neke branitelje koji nisu zaslužili mirovine, a ima ih puno takvih, koji ni mjesec dana nisu bili u vojsci. Ove koji pošteno rade i ništa ne traže, njih ni ne gledaju. Može ih biti sram. Neka se srame i stide. Moj muž je sa šesnaest godina otišao...

Izvana dopire lavež. Traktor se lijeno vuče smrznutim asfaltom.

- Nikad se ne bih odselila odavde. Djeca će otići svojim putem, a mi smo Glinjani... Ja sam Glinjanka i volim je, kakva god da je, moja je. Tu sam rođena, tu sam odrasla. Djecu svim snagama tjeram da odu što dalje. Nemaju nikakvih uvjeta za život. Evo, ona ima dvadeset godina i još ne može dobiti posao. Ja sam bolesna i moram na operaciju, a ona ne može dobiti posao u Glini. Zvali su je u Zagreb na par mjesta, ali ona ne može otići dok ne obavim operaciju. Mora biti uz mene i paziti na malog bracu. Završila je za prehrambenog tehničara. U Glini nema...

Pitam djevojku s rukavima preko šaka što bi htjela raditi.

- Sve. Ja mogu sve raditi. Sve.

Glina, 13. prosinca 2022.