Modrić: Gledao sam ga u lijesu i nisam ni shvaćao da je to zadnji put da vidim voljenog djeda...

Svi smo plakali, a ja nikako nisam mogao shvatiti da moga dragog dobrog djeda više nema. Pitao sam se mogu li biti ljudi oni koji su to učinili i zbog kojih moramo bježati od kuće.

Rukopis je nevjerojatno čitljiv i uredan, emocije tako duboke. A potpis jedinstven - Luka Modrić.

Pokretanje videa...

01:16

On je samo jedan od mnoge djece koja su osjetila strahote rata i srpske agresije na Hrvatsku. Njegova je priča odjeknula u svijetu jer je došao do vrha u svojoj profesiji, ali to je zapravo priča sve djece koja su u Domovinskom ratu izgubila članove obitelji i probijala se kroz život noseći tu tragediju u sebi. Često i kao motiv.

Modrić je to napisao u školi, kao desetogodišnjak, u sastavku o nekom događaju koji je ostavio dojam na njega, uplašio ga ili rastužio, nečemu što izaziva jake emocije. On je pisao o tome kako mu je u ratu ubijen djed. Na kućnom pragu na obroncima Velebita, u prosincu 1991. Kao ni za mnoge zločine, krivci nisu pronađeni.

Svi su plakali, a ja nisam shvaćao...

"Iako sam još malen, osjetio sam puno straha u životu. Strah od rata i granata polako ostavljam iza sebe. Nikad neću zaboraviti osjećaj straha kada su četnici ubili moga djeda. Toliko sam ga volio. Svi su plakali, a ja nisam mogao razumjeti da moga voljenog djeda više nema", pisao je Luka.

Voljenog djeda, kojem je pomagao (ili više pravio društvo) dok je Luka Modrić stariji čuvao ovce i koze na velebitskim strminama, Luka je izgubio 18. prosinca 1991. Cijelo je djetinjstvo proveo kao prognanik u zadarskim hotelima, a u toj danas razrušenoj kući, koja i dalje ponosno stoji na velebitskoj buri, proveo je prvih šest i pol godina života. 

Krova nema, kao ni svih zidova, ali vide se prostorije u njoj i izdvojena nekadašnja štala. Na osami je, na strmini i odmah iza kuće stoji znak "Velika opasnost od mina". Tek u željeznoj ogradi, koja je kasnije postavljena da se, zbog opasnosti, ne bi ulazilo preko kućnog praga, zataknuta je hrvatska zastavica s porukama "Živio, kapetane Luka", "Hvala, Luka" i slično. Ispisanima tog nezaboravnog ljeta 2018.

Nema mržnje, samo tuga

O tom tragičnom događaju Modrić nije javno govorio sve do objave autobiografije. Tada je otkrio:

- Bio sam vrlo emotivno povezan s djedom. Po njemu sam dobio ime. Nije bilo lako kad se to dogodi mladoj osobi i to ne možeš razumjeti. Više nije s nama i ne možemo ga vratiti.

- Nisam razumio što se dogodilo kad su ga donijeli u kuću. Jedino što sam osjetio bila je tuga. Otac me zagrlio, odveo do lijesa i rekao 'Sine, reci zbogom svojem djedu'. Nisam shvaćao da je to posljednji put da ga vidim. Srce mi se para svaki put kada se sjetim kako je preminuo, doslovno na kućnom pragu - napisao je Modrić.

No, ogorčenost i mržnju ne osjeća.

- Nema mržnje. Ne možeš zaboraviti što se dogodilo, ali nema mržnje. Moja obitelj na kraju je našla mir. Ne znamo tko je to učinio. Postoje ljudi koji se bave tim stvarima i moraju se pobrinuti da pravda bude zadovoljena. Neki ljudi osuđuju što se dogodilo, no mi smo u miru i znamo da on više nije s nama - rekao je Modrić.

I gore je sretan zbog mene

Je li ga takvo djetinjstvo i očvrsnulo?

- Moj djed je ubijen, a ja sam prošao kroz puno stvari u djetinjstvu. No, to ti pomogne da sagledaš stvari i na kraju prihvatiš da je svaki poraz i svaka prepreka dio nogometa i naučiš živjeti s tim. To je puno utjecalo na mene, ostavilo je ožiljke na mojoj obitelji, posebno na mom ocu. Bilo je to traumatično razdolje. Ali moji su se roditelji trudili da mene i sestru maknu od svih briga tako da nismo previše osjetili sve što se događalo. To je oblikovalo moj karakter i razvio sam se kao osoba, naučio sam se boriti, biti skroman i biti s obje noge ne zemlji. A svog djeda se sjetim svaki put kad osvojim nešto. Volio bih da može vidjeti što sam postigao. Volio bih da je s nama, ali sam siguran da me gleda odozgo i da je sretan zbog svega što sam napravio.

Gotovo je istu stvar prošao i nekadašnji veslački olimpijac David Šain (32), srebrni olimpijac iz četverca na Olimpijskim igrama u Londonu 2012.

- Za mene rat nije gotov dok ne nađem posmrtne djedove ostatke - rekao je ovih dana.

Njegov je djed nestao nakon pada Vukovara 18. studenoga 1991., a o njegovoj je smrti obitelj doznala gledajući snimku novosadske televizije. Prizor je bio šokantan.

Ležao je na verandi...

- Bio je u Ernestinovu nakon pada Vukovara. Ležao je na verandi zaklan, prerezanog grla, izvađenih očiju i odrezanih ušiju. Kraj njega je bila fotografija djeda i pokojne bake - rekao je Šain i dodao:

- Na televiziji su rekli da to radi ustaška vojska svima koji se na priključe vojsci. Jasno, to su napravili okupatori. Mi i danas tražimo njegovo tijelo ili ono što je ostalo od njega.

Došao je i ove godine zapaliti svijeću za sve stradale u obrani Grada heroja, ali ne miri se s činjenicom što mu se djed i dalje službeno vodi kao nestali. Želi pronaći njegove ostatke i intenzivno radi na tome.

- Moja majka i pokojna baka radile su nešto na tome. Baka je izgubila svaku nadu prije nego što je umrla. Majka nije, a i ja sam se dosta počeo baviti time. Istražujem, postao sam detektiv, razgovaram s ljudima koji žele razgovarati. Imamo jednu izglednu lokaciju da bi djed mogao biti tamo - rekao je Šain i zaključio:

- Sjećanja se vežu za tugu. Uz pomoć te snimke dokazano je da je zbilja ubijen...

A te 2012. kada je osvojio olimpijsku medalju, s njim su u čamcu bili braća Sinković i Damir Martin. Vukovarac, koji je kao dijete prošao pakao rata. Imao je tri godine kad su počeli srpski napadi. Otac Boris bio je branitelj, a mali Damir je s bratom Stanislavom i majkom Dubravkom završio u sabirnim logorima. 

Martin: Pokupili su nas i bacili na kamion

- Sedam dana nisam znao ništa o njima. Ni jesu li uopće preživjeli. Sva sreća da nisu saznali da sam hrvatski borac jer ih vjerojatno više ne bih vidio - ispričao je Damirov tata Boris. 

Damir je s bratom i majkom završio u vukovarskom Veleprometu pa u Rumi i Novom Sadu, gdje su ih ispitivali, nakon čega su ih pustili da se vrate u Hrvatsku. 

- Pokupili su nas u bolnici i bacili na kamion. Na deset kilometara od Vukovara nalazilo se kino, struja i voda. Mi smo ta tri mjeseca živjeli u podrumu bez vode i hrane. Djeci sam mogla dati samo D vitamine. Ja sam u ta tri mjeseca izgubila 16 kilograma - prisjetila se mama Dubravka. 

Sa sinovima je preko Crvenoga križa došla u austrijski Tristach, a zatim u njemački Garmisch gdje su se pridružili Borisu, koji je tamo završio preko vukovarske obitelji Wilhelm. Malog Damira cijelo je to iskustvu očeličilo. Kako je kao mali učio njemački jezik, nakon povratka u Hrvatsku 1996. zbunjivala su ga slova č, ž i š. 

- No sve je savladao i postao uspješan čovjek. Ponosan sam otac - rekao je Boris. 

Sam Damir ne sjeća se dana iz logora. 

- Znam za to više po pričama, a ne po sjećanju. Čini mi se kao da sam gledao neki film, a ne proživio sve to. Ali još sam u kontaktu s Austrijancima koji su nas primili. Oni su naši spasitelji. Znamo koliko su nam tada pomogli, nećemo to nikad zaboraviti. I danas se čujemo s njima, čestitamo si rođendane, Božić i Uskrs - govorio nam je Damir.

Ti su naši hrabri sportaši iz svega izašli kao šampioni. Koji nažalost, i gotovo tri desetljeća kasnije čekaju da krivci dođu pred lice pravde.