Vučićeva Srbija obožava Rusiju i svjetonazor koji propagira Putinov režim, a prezire Europsku uniju i europske vrijednosti
KRONIKE POVJESNIČARA
Moja Srbija nije Vučićeva Srbija koja se boji slobodnih medija, demokracije i ljudskih prava
Volim putovati i puno putujem. U neke zemlje se rado i vraćam, nekih se (samo) rado sjećam. Svaka je na svoj način zanimljiva, svaka u meni izaziva različite emocije. Pa ipak, na tom dugom popisu jedna zauzima posebno mjesto. Srbija. Posebnost proizlazi iz ambivalencije, jer niti u jednoj zemlji se ne osjećam doma kao u Srbiji i nigdje nemam toliko prijatelja kao među Srbima. Ali me također nitko ne može toliko naljutiti i razočarati kao Srbi i Srbija. Naravno, nakon Hrvatske i Hrvata. Znam da bi, uzevši brojne društvene, ekonomske, ideološke, regionalne i ostale parametre u obzir, stručnjaci mogli detektirati nekoliko Srbija, ali ja ću cijelu priču pojednostaviti i svesti samo na dvije. Obzirom da se ne radi o stručnoj analizi nego subjektivnom osjećaju, subjektivizirat ću i te dvije Srbije te ih nazvati “mojom” i “Vučićevom”.
U mojoj Srbiji žive ljudi koji se ni po čemu ne razlikuju od ljudi u Njemačkoj ili Danskoj. Moderni su, progresivnih stavova, puno putuju i čitaju. Vole svoju zemlju, ali su spremni i kritizirati ono što u njoj ne valja. Žele živjeti u Srbiji, ali ne u bilo kakvoj. Smeta ih urbanističko, ekološko i svako drugo nasilje nad društvom i pojedincem. Smetaju im mediji koji ratne zločince, kriminalce, vođe navijačkih skupina i starlete promoviraju u uzorne građane. U mojoj Srbiji žive ljudi koji vole povijest, ali ju ne nastoje mijenjati i uljepšavati. Za njih četnici nisu antifašisti, Ratko Mladić i Arkan nisu srpski heroji, niti su Srbi vječite žrtve zavjera svjetskih sila. Moji Srbi su i vjernici, pravoslavci, ali će na ulicu uvijek radije izaći kako bi u povorci ponosa podržali one koje se smatra nepodobnima nego da bi u crkvenim litijama prozivali i vrijeđali nepodobne. U mojoj Srbiji žive ljudi za koje je promjena vlasti sastavni dio demokracije a ne nacionalna katastrofa. U takvoj Srbiji tijela pravne države, kao i mediji, jednako tretiraju članove i nečlanove vladajuće stranke. Ljudima u mojoj Srbiji dosta je predsjednika koji se ponaša kao imperator i diktator. Kako onoga u Beogradu, tako i onoga u Moskvi.
Vučićeva Srbija u svakom je pogledu suprotnost mojoj. Nažalost i po tome što je većinska. To je Srbija koja se boji demokracije, slobodnih medija i ljudskih prava. Koja kritiku doživljava kao izdaju, a neistomišljenike kao neprijatelje. Koja obožava Rusiju i svjetonazor koji propagira Putinov režim, a prezire Europsku uniju i europske vrijednosti. Ali, koja bolji posao, obrazovanje i liječenje ne traži u Moskvi, Omsku ili Jekaterinburgu nego u Beču, Malmöu ili Münchenu. Toj Srbiji ne smeta predsjednik koji vlada mimo svojih ustavnih ovlasti i koji sudbinu Srbije poistovjećuje s vlastitom sudbinom. Predsjednik koji predstavlja samo one građane koji ga podržavaju, a one koji ga kritiziraju vrijeđa i smatra prijetnjom po vlastitu, a time i nacionalnu sigurnost. Ne da im takav predsjednik ne smeta nego ga obožavaju. U obožavanju ipak prednjače mediji, i to oni najgledaniji i najčitaniji, koji su se odavno prestali baviti novinarstvom i pretvorili u otvoreni političko – propagandni servis. To je Srbija u kojoj su političari, unatoč bliskoj suradnji s kriminalcima, nedodirljivi organima pravne države. Srbija kojoj su za sve probleme uvijek krivi centri moći u Washingtonu, Londonu i Bruxellesu, nikada onaj u Beogradu. Ta Srbija ne griješi nego ju nitko ne razumije. Niti danas niti u prošlosti. Čak ni onda kada se, u više navrata tijekom 20. stoljeća, srpstvo branilo masovnim ubijanjima i progonima Albanaca, Bošnjaka i Hrvata, paljenjem i pljačkanjem njihovih sela po Kosovu, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ta Srbija i danas Slobodanu Miloševiću ne zamjera što je 1990-ih ratove vodio, nego što ih je gubio.
Pravo pitanje za Vučićevu Srbiju nije može li bolje, nego što ona smatra boljim. Ako biti bolji znači biti sličniji Danskoj ili Finskoj onda to ne može, ali što je još važnije, ustvari niti ne želi. Ako pak biti bolji znači biti sličniji Rusiji onda je na pravom putu da nadmaši svoj uzor.
“Srbija ne sme da stane” izborni je slogan kampanje Aleksandra Vučića. Kako god završili izbori 17. prosinca Srbija sigurno neće stati. Pitanje je samo u kom smjeru, s kojim ciljem i s kojim idealima će se nastaviti kretati. Odgovor na to pitanje dati će naravno građani Srbije. Ostaje za vidjeti koje? Moje ili Vučićeve.
Sve što je bitno, na dohvat ruke
Skini aplikaciju za najbolje iskustvo portala. Čitaj, komentiraj i budi uvijek u toku s najnovijim vijestima.
Odaberi temu koju želiš pratiti
Primaj sve nove vijesti o temi i budi u tijeku
