Na portal se također možeš prijaviti i
putem svog Facebook ili Google računa.
ili Prijava Prijavi se
18 komentara

'Moji roditelji umrli su od tuge za bratom, ja želim čuti istinu'

NEMA GA OD 'OLUJE':Marijan Smokrović u Oluji je bio u Glini. Nestao je. Na položaju su našli samo oružje i opremu. Njegov brat i dalje traži neku informaciju o njemu...

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL
18 komentara

Posljednji put brata Marijana vidio sam 1995. godine, dan prije nego što će otići u operaciju Oluja. Posjetio sam ga, oprostili smo se i danas me bole suze koje sam vidio u njegovim očima. I meni su zasuzile oči i nekako sam imao osjećaj da se više neće vratiti kući, otpočinje svoju priču Zagrepčanin Ivica Smokrović (62).

POGLEDAJTE VIDEO:

Osjećaj ga, nažalost, nije prevario. Marijan se iz Oluje nikad nije vratio. Ivica, njegove dvije sestre i brat ni nakon 23 godine nemaju odgovor na pitanje na koji je način nestao Marijan. I danas ga traže.

Šturo službeno izvješće 

- Bio je artiljerac u glinskoj 20. domobranskoj pukovniji. Na glinskom području bio je i u Oluji. Od njegovih suboraca iz brigade čuo sam da su ujutro primijetili da ga nema. Roditeljima su poslali službeno izvješće u kojem piše da je nestao pod čudnim okolnostima i da su našli samo njegovo oružje i opremu. Od njega ni traga. Ja zaista ne znam kako je mogao nestati, pod kojim je okolnostima nestao i to ne mogu dokučiti ni danas - tužno govori Ivica. Marijanov nestanak tugom i patnjom obavio je ovu poštenu zagrebačku obitelj. Tri godine nakon sinova nestanka preminuo je otac, šest mjeseci kasnije i majka. Nisu izdržali.

smokrovic | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Mami i tati bilo je jako teško. Nisu se mogli pomiriti s činjenicom da se svaki trag jednom od njihovih sinova izgubio na tim glinskim prostorima i da baš nitko ne zna razlog i okolnosti nestanka. Isprva su bili šokirani, a sljedeće tri godine su tugovali. Oni su se pomirili sa službenim izvješćem, dali su krv za analizu, ali nisu prestali tugovati. Na njima se vidjelo da su potpuno klonuli i često sam ih obilazio pokušavajući ih malo oraspoložiti i utješiti. No otišli su jedno za drugim, u razmaku od samo šest mjeseci - s bolom u glasu govori Ivica. U to vrijeme radio je na benzinskoj crpki. Iako je s bratom i sestrom tugovao, život ih je gurao dalje i prisiljavao da ne posustanu.

- Bilo mi je jako teško, ali znao sam da trebam živjeti dalje, zbog moje obitelji, zbog djece. Skupiš snage u sebi, misliš samo na to kako da djecu podigneš na noge i izvedeš na pravi put. Tad sam već imao desetogodišnjeg sina, a 2000. godine rodio se Luka, kasnije i Lana. Ali sve to vrijeme nestali brat uvijek mi je bio negdje u mislima.

Radio kao autolakirer

Često sam se pitao kako se uopće nešto takvo moglo dogoditi, kako je mogao nestati. I bude mi baš jako teško. A onda te dijete vrati u stvarnost, posvetiš mu se i tako dan po dan - iskreno priznaje Ivica, koji sjećanjima rado otplovi u djetinjstvo. Majka i otac radili su u Grafičkom zavodu. Do Ivičine treće godine živjeli su na Trešnjevci, a potom su se preselili u Novi Zagreb.

smokrovic | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Moji roditelji imali su petero djece - dvije kćeri i tri sina. Marijan je bio drugi po starosti, rodio se 1950. godine. Razlika među nama bila je dvije godine i slagali smo se fantastično. Kako smo bili sedmeročlana obitelj, stan na Trešnjevci bio nam je pretijesan, te su roditelji u Savskom gaju dobili državni stan. Preselili smo se i živjeli kao svaka normalna obitelj. Bili smo veseli, bili smo povezani, nismo radili razlike. Baš smo bili ekipa i svi smo pazili jedni na druge. Sjećam se trenutka kad sam propušio. Braća mi nisu to dopuštala. Išao sam u kino u novoj jakni i u ruci držao cigaretu. Kad sam ih vidio, sakrio sam čik u jaknu. Kako se iz nje dimilo, dotrčali su do mene, izvadili čik iz jakne i bacili ga - sa smiješkom se prisjeća Ivica. Marijan je, kaže, bio miran, volio društvo, ali i posao autolakirera. Volio je igrati nogomet i često ga je igrao s braćom.

smokrovic | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Ostati bez brata ružan je i tužan osjećaj. Teško je to kad ga vidiš pred očima, a svjestan si da ga nema. I danas znam sanjati kako se zezamo, igramo nogomet, kako se družimo kao kad smo bili djeca.

Moli za informaciju 

U to vrijeme ljudi su se puno više družili i bili zajedno. To je bilo neko drugo vrijeme, neusporedivo s ovim danas. Moja braća, sestre i ja bodrili smo se i uvijek pomagali jedni drugima - sa sjetom u glasu priča Ivica. Pronalazak brata, kaže, donio bi mu veliko olakšanje.

smokrovic | Autor: Tomislav Miletic/PIXSELL Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

- Bilo bi mi puno lakše da znam gdje mogu zapaliti svijeću, gdje se mogu pomoliti. Da ne moram više paliti lampaše kod križa na Miroševcu i Mirogoju. Žao mi je iskreno što nikad nisam ni od koga saznao detalje o nestanku mog brata. Naklapanja je bilo, ali ih nisam htio slušati. Moj brat je, kao i moj otac, uvijek želio da jednog dana imamo državu. Obojica su željeli slobodnu Hrvatsku, željeli su slobodno živjeti. Nažalost, moj brat ju nije doživio - niže Ivica. I sam je kao dragovoljac 1993. godine prošao cavtatsko bojište, no u vojsci se nije zadržao. Vratio se na benzinsku crpku, na kojoj je dočekao i mirovinu. Naime, umirovio se prije dva mjeseca, a planira se intenzivnije posvetiti potrazi za nestalim bratom.

smokrovic | Autor: Privatni arhiv/PIXSELL Foto: Privatni arhiv/PIXSELL

- Nikad nisam bio na mjestu na kojem je nestao moj brat. Ali ako netko nešto zna, molim da mi jave, da ipak saznam gdje je zakopan. Sad ću imati dosta vremena i moći ću se intenzivnije posvetiti traganju. A da me čuje, poručio bih mu samo da se vrati - zaključio je Ivica.

Tema: Nestali u Domovinskom ratu

Možda vas zanima i ovo:
Message